“Ono što je meni pomoglo da prepoznam poziv u srcu jesu tišina i molitva. Osjećaj da je prisutan upravo Onaj koji i poziva na taj put posvećenja. Koliko se god mi odupirali, bježali ili samo razumski pristupali nevidljivoj stvarnosti Gospodin će svejedno pronaći načina da nas zazove našim imenom”, istaknula je školska sestra franjevka Krista Kralja Mostarske provincije s. Ivana Klara Čuić u svojem razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu.
S. Ivana Klara Čuić, pripada zajednici Školskih sestra franjevaka Krista Kralja, Provincije Svete Obitelji iz Mostara. Trenutno živi u Kiseljaku i radi kao odgajateljica u Dječjem vrtiću “sv. Franjo”. S. Ivana Klara Čuić odrasla je u Tomislavgradu s roditeljima, bratom i sestrom. Po završetku srednje škole odlazi u Zagreb i upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu.
Govoreći o počecima svoga poziva istaknula je: “Upravo pred sam kraj srednje škole u mom srcu nešto biva drugačije, ni sama ne raspoznajem što to Gospodin čini i na što me priprema. Ni slutila do tada nisam da će se u meni roditi želja za redovništvom. Unatoč tome što sam bila vrlo aktivna u Frami Bukovica koja me oblikovala, upoznala sa sv. Franjom i darovala toliko bogatstvo, bila sam poput svih ostalih mladih djevojaka. Uvijek spremna na druženje, veselje, nešto novo i drugačije. Upoznajući kroz to vrijeme ljepotu franjevaštva, život siromašnog, jednostavnog i malenog Franje javlja se u meni nedokučiva misao o nasljedovanju Krista. Pokušavajući je razumjeti, a ujedno i bježeći od odgovora kojega tražim i kojega zapravo ne prihvaćam, odlazim na studij u Zagreb”.
Ni slutila do tada nisam da će se u meni roditi želja za redovništvom.
S. Ivana Klara Čuić svjedoči da joj Gospodin na put dovodi ljude koji joj pomažu na njezinom putu. “S obzirom da Gospodin nikada ne napušta svojih, tako se pobrinuo i za mene, te mi je kroz to vrijeme darovao ljude koji su sa mnom nosili teret mojih briga. Nastavljam svoj franjevački put u Frami Dubrava, koja mi je i pomogla da dođem do Istine srca. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na svim susretima u Dubravi koji su na meni ostavili traga. Naime, Frama je tada imala jednom tjedno molitveni susret i to je za mene bila mogućnost da pobjegnem iz buke svijeta i uđem u tišinu koja me uvijek privlačila i koja je neprestano progovarala. Upravo zahvaljujući takvim molitvenim tišinama mogla sam osjetiti koliko je u meni i dalje snažan glas Onoga koji poziva i čeka da se odazovem. Međutim, nositi se s takvim mislima i osjećajima nije bilo nimalo lako, čak štoviše, tražila sam način da sve te svoje borbe privedem kraju, a kraja nije bilo ni na vidiku. I odjednom, kao da se mreža počela raspetljavati”, istaknula je.
Ustati, otići s fakulteta i izabrati ono za čim srce i duša teže
Kazala je da joj je predavanje salezijanca don Stojića pomoglo donijeti odluku. “Don Damir Stojić je imao jedno predavanje na Frami te nam je između ostaloga podvukao crtu na onu tradiciju koje se svi mi držimo. Govorio je o tome kako svi mi uvijek mislimo da život treba ići istim redoslijedom; završiti fakultet, pronaći posao, pa se tek onda udati ili pak oženiti. Naravno da je nakon toga rekao da to uopće nije istina i da ne treba čekati kraj fakulteta ili pronalazak posla da bi se odvažio na korak udaje. Ono što je u meni tada odzvonilo, jest to da ja ne trebam čekati kraj fakulteta da bih se ohrabrila i istisnula na pučinu, nego da ja to već sada mogu učiniti. Ustati, otići s fakulteta i izabrati ono za čim srce i duša teže. Takvu odluku sam još neko vrijeme kroz molitvu razmatrala i Bogu prinosila. Kao da sam čekala da se sve razbistri i da bude posve jasno. A postalo je jasno na nedjelju Dobrog Pastira, što je zapravo i vrlo znakovito jer je ta nedjelja svjetski dan molitve za duhovna zvanja”, rekla je.
S. Ivana Klara Čuić/Privatni album
S. Ivana Klara Čuić kazala je da nije imala stalnog duhovnika, nego je svoje želje i čežnje dijelila sa svećenicima koji su zapravo bili duhovni asistenti Frame kojoj je pripadala, ali i veliku podršku ljudi oko sebe. Naglasila je kako je neizmjerno važno imati duhovno vodstvo kako bismo mogli duhovno napredovati i sazrijevati.
Ono što znam da mnogi, pa čak ni bliski prijatelji i rodbina nisu mogli vjerovati gdje ja to idem i što ja zapravo radim.
“Donijeti odluku nije bilo lako” kazala je te se prisjetila kako su drugi oko nje reagirali na takvu odluku. “Kada sam se odlučila prekinuti fakultet nakon završene prve godine, iznenađenjima nije bilo kraja. Ono što znam da mnogi, pa čak ni bliski prijatelji i rodbina nisu mogli vjerovati gdje ja to idem i što ja zapravo radim. Kada je pak riječ o mojim roditeljima i oni su mogu reći teško prihvatili moju odluku, ali me ni u kojem nisu trenutku sputavali, nego su željeli da u onome što odaberem budem sretna i hvala im na tome. Činjenica jest da majka kao majka osjeti puno prije nego joj se išta kaže, pa je tako bilo i u mome slučaju. Trenutak prije nego ću joj reći da se ja vraćam iz Zagreba i da idem u samostan, ona me preduhitri s pitanjem: ‘I, kada ti ideš?‘ Pogledam je iznenađeno i upitam: ‘Ma, gdje kada idem?‘ Kaže ona meni: ‘Pa tamo, od kuće, u samostan.‘ Ja i dalje u nevjerici što ona meni govori, a da joj ja prije toga ni riječi nisam rekla. Na kraju je ona mene ostavila više bez riječi, nego što sam ja nju. Zapravo, sam Bog koji je djelovao preko nje i koji je srušio sve moje strahove na njihove reakcije. Nevjerojatan je taj naš Isus koji se brine o svakom detalju našega života i daje nam do znanja da nismo i nikada nećemo biti sami. Uvijek je uz nas i kada ga najmanje osjećamo. Kada ga u nama guše svi naši strahovi, problemi i očekivanja”, prisjetila se.
Zapravo, sam Bog koji je djelovao preko nje i koji je srušio sve moje strahove na njihove reakcije.
s. Matija Pačar i s. Ivana Klara Čuić/Privatni album
U samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Bijelo Polje ulazi na blagdan trojice arkanđela, u jesen, prije desetak godina i tada počinje njezina formacija. Nakon novicijata oblači redovnički habit, veo i polažem prve zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. “Vrijeme formacije zapravo je vrijeme kada se moli, razmišlja i u svome srcu poput Majke Marije prebire je li taj put za mene. Osim toga, vrijeme je to upoznavanja Zajednice, sestara, te međusobnog života, usklađivanja i prihvaćanja. Vrijeme je to u kojemu možemo vidjeti koliki je blagoslov odazvati se, živjeti, te u svakoj sestri osjetiti trag Kristova poziva. Trag koji svjedoči o brojnim milostima koje su proizašle iz njihovih duhovnih traganja, ljubavi i raznih životnih trpljenja. Nakon prijeđenih početnih koraka radosti, zajedništva, ali i previranja, suhoće i pustinje, shvatiš da bez Njega ništa nema smisla i da je sav Smisao u Njemu. Nakon toga je uslijedilo i polaganje mojih doživotnih zavjeta i moje konačno ‘Da‘ Gospodinu, potpuno predanje u ruke Kristove”, istaknula je s. Ivana Klara Čuić.
“Na svojim doživotnim zavjetima svome krsnome imenu Ivana, dodajem i ime Klara i kao svoju zaštitnicu uzimam sv. Klaru Asišku. Nju koja je slijedeći Franju predala sav svoj život siromašnom i raspetom Kristu i bez zadržavanja svoju volju stavljala u volju Njegovu. Nju s kojom uvijek iznova mogu ponavljati: ‘Uistinu se mogu radovati i nitko mi te radosti ne može oduzeti, jer već imam za čim sam pod nebom čeznula‘”, rekla je.
Nju koja je slijedeći Franju predala sav svoj život siromašnom i raspetom Kristu i bez zadržavanja svoju volju stavljala u volju Njegovu.
No za s. Ivanu Klaru tu nije kraj nego početak nečega sasvim novoga. “Međutim, kako je naš Bog uvijek domišljat i kako poznaje srce čovječje svjedoči i činjenica da sam na kraju upisala Predškolski odgoj. Bio je to fakultet koji mi nikada nije bio ni na kraj pameti, jednostavno sam smatrala kako to nije mjesto, niti posao za mene, dok su svi drugi gledajući u mene tumačili drugačije”, prisjetila se.
Kada sagleda stvari koje su joj se dogodile ističe: “Trebam li reći da sam se prevarila i da je Bog odigrao tako zanimljivu životnu igru u tome slučaju? Nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti jer je bio vrlo strpljiv sa mnom i s mojim prihvaćanjem onoga za što sad smatram da je jednostavno moralo tako biti da bih shvatila da stvarno ljepšeg i izvrsnijeg puta nema. Ljubav prema djeci, ulaganje u njihov odgoj i obrazovanje za mene nije posao nego radost koja neprekidno traje i gdje se cijelim srcem dajem”.
Ono što je meni pomoglo da prepoznam poziv u srcu jesu tišina i molitva
Na pitanje što joj je pomoglo u prepoznavanju poziva istaknula je: “Ono što je meni pomoglo da prepoznam poziv u srcu jesu tišina i molitva. Osjećaj da je prisutan upravo Onaj koji i poziva na taj put posvećenja. Koliko se god mi odupirali, bježali ili samo razumski pristupali nevidljivoj stvarnosti Gospodin će svejedno pronaći načina da nas zazove našim imenom. Na nama je hoćemo li se odazvati i ispuniti volju Božju u svome životu. Koliko je stoga važno ući u svoju sobu, odmaknuti se od buke svijeta i svih mreža koje nam petljaju noge i koje nas guše te dopustiti Kristu da nam progovara, da nas usmjerava i vodi kamo On hoće”.
“Nakon nekoliko godina života u samostanu, nakon toliko radosnih trenutaka zajedništva i molitve, ali i tolikih oluja i kušnji koje dođu, mogu li reći da sam danas sretna redovnica? Itekako mogu. Sretna sam jer živim ono za što sam pozvana i što osjećam svojim. Zahvalna sam Bogu na pozivu redovništva i molim ga da mi pomogne da svojim životom svjedočim i donosim samo Njega koji je Ljubav. Posebno me raduje što upravo tu Ljubav mogu najprije osjetiti i vidjeti u malenima koji su mi darovani. Gospodin mi je dao milost da upravo među njima pronalazim sebe i Njega, te kao takva drugima navještam ljepotu redovničkog posvećenja. Molim ga da bude uz svaku obitelj i svako dijete koje stavlja na moj put, kako bi izrasli u dobre i plemenite ljude, kako bi drugima donosili radost i bili svjetlo koje nikad ne prestaje svijetliti. Pored toga, neizmjerno sam zahvalna Gospodinu upravo na svojoj Zajednici koja me preko brojnih sestara, starijih i mlađih podupire, ispunjava, tješi, uči i molitvom kroz život nosi”, rekla je.
Zahvalna sam Bogu na pozivu redovništva i molim ga da mi pomogne da svojim životom svjedočim i donosim samo Njega koji je Ljubav.
Školske sestre franjevke Krista Kralja/Privatni album
“Ono što bih mladima poručila, posebno mladim djevojkama da se ne boje odvažiti, da iskorače iz okvira koji nam nudi svijet i da se okušaju u vodama kojima ravna Kristovo kormilo. Neće se pokajati kada osjete koliko su ljubljene i kako unatoč križevima koje donosi život uvijek mogu pronaći utjehu i snagu u ljepoti zajedništva s Kristom i sestrama koje su im darovane”, poručila je mladima, objavila je HKH.
www.tomislavnews.com/ HKH.
