Sestra Kaja je do svoje četrnaeste godine odrastala u Roškom Polju. Tamo je nju, njenoga brata i tri sestre, odgajala baka. Roditelji su joj radili u Njemačkoj kako bi svojoj obitelji priskrbili sve potrebno za život.
Za sebe kaže da je od malena imala osjećaj za druge, posebno bolesnike i starije. Po tome se razlikovala od druge djece pa i odraslih, koji su se tu vrlinu godinama trudili razviti. Uz to, imala je milost i dar Straha Božjega. Od malena je rado učila o Bogu i trudila se pomno čuvati Njegove zapovijedi. Zbog toga je nerijetko dobivala komentare starijih da bi mogla biti dobra časna sestra.
Njen put do samostana ipak je bio složen i dug. Potrajalo je 27 godina dok Bog nije uspio u potpunosti pridobiti njezino srce i svu njenu slobodu.
U samostan odlaze djevojke koje se ne uspiju udati
Kao tinejdžerica, s. Kaja je smatrala da u samostan odlaze one djevojke koje se nisu uspjele udati. Bilo je to mišljenje oblikovano društvenim normama i općenito stavovima okoline. Ipak, bilo je dovoljno snažno da se mlada djevojka zainati i pokuša dokazati da može sve. Okušala se u onome za što ju Bog nije predodredio.
Unatoč nutarnjim poticajima na promišljanje o pozivu na redovništvo, s. Kaja je po završetku osnovne škole upisala srednju medicinsku školu. Odabrala je za sebe humano zanimanje u kojem će moći ispuniti potrebu za pomaganjem drugima. Promišljanja o pozivu ostavila je po strani do sljedeće velike odluke – upisa na studij.
Pri upisu na studij ponovno se u njoj budi promišljanje o životu časnih sestara. Ipak, želja da upiše i završi fakultet u njoj je bila veća. Bogu je predala brigu, smatrajući da ako On želi da ona postane časna sestra, jednog će dana to i postati. Upisala je studij fizioterapije i kroz vrijeme studija bila je privržena Crkvi. Išla je na vjeronauk za studente i mladež, redovno se ispovijedala i pričešćivala. No, tek po završetku fakulteta sjetila se poziva. Ipak, još nije bila spremna na njega odgovoriti.
Posvećeni je život za neke posebne ljude, ne za obične djevojke poput mene
Nakon studija, počela je raditi kao fizioterapeut. Svojim je radom mnogo pomogla drugima postići fizičko zdravlje. Ipak, s vremena na vrijeme pitala se koliko bi tek kao časna sestra mogla donijeti duhovne dobrobiti ljudima. Smatrala je sebe običnom djevojkom, a poziv na posvećeni život namjenjen je nekome posebnom. Nije mogla niti zamisliti da je to za nju. Ipak, prepoznala je poziv po zaljubljenosti u Boga. Osjećaj je sličan kao kad ti se svidi mladić. Jednostavno te obuhvati.
Međutim, njen najveći strah bio je iznevjeriti Isusa. Smatrala je da, ako ostane u svijetu, manja je vjerojatnost da će se to dogoditi. Ako ode u samostan pa ipak odustane, zbog zaljubljenosti u mladića ili bilo čega drugog, za nju bi to značilo da je Isusa iznevjerila. To si nije smjela dopustiti. Odupirala se pozivu i predavala poslu. U slobodno vrijeme pomagala je siromasima i bolesnima. Pripremala im je obroke i pekla kolače, posjećivala ih i razgovarala s njima. Čineći dobro, odvlačila si je misli od poziva koji je još čekao njen odgovor.
Djevojci je teško zamisliti da će do kraja života svaki dan odijevati istu haljinu
Nije se plašila celibata. Malo joj je bilo teško zamisliti da do kraja života svaki dan odijeva istu uniformu. Voljela je svoj stil odijevanja, imala je jednu srcu jako dragu kožnu jaknu, naušnice, ogrlicu i prsten vrlo velike sentimentalne vrijednosti. Sve je to bio dio njezinog identiteta. Voljela se dotjerivati.
Svoja promišljanja i strahove dijelila je s ispovjednikom i drugim duhovnim ljudima kojima je bila okružena. Odlučila je napustiti posao i otići k roditeljima. Provela je kod njih 3 mjeseca suočavajući se s nutarnjim borbama i promišljanjem o pozivu. Mama joj je govorila kako je molila da Bog uzme jedno od njene djece za duhovni poziv, no zaboravila je to kada su sve kćeri krenule u školu. Smatrala je da se u samostan odlazi mnogo ranije, ne sa 27.
Možeš činiti dobro, a opet promašiti volju Božju za svoj život
Promišljajući o svemu, spoznala je da u sebi nije sretna. Ne vrši volju Božju u svome životu. Nije željela doći pred Boga na kraju života i čuti: „Kajo, sve si dobro radila, ali nisi izvršila moju volju.“. Molila ga je za pomoć i snagu da izvrši ono što želi od nje. Ipak, uspjela je još jednom pobjeći. Uvjeravala je sebe da Bog zove muškarce, ne žene. Tražila je potvrde za to u Svetom pismu. U tom jeku bježanja od poziva pa i krize vjere, počela je sumnjati i u svetost hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca. Upadala je u teške kušnje. Sve dok nije usnula neobičan san u kojem joj se obratio blaženi Alojzije Stepinac: „Kajo, ja sam svet. A ti, ti ćeš biti časna sestra.“. U snu ga je pogodila jabukom i rekla mu: „Niti si ti svet, niti ću ja biti časna sestra.“.
Ipak, obratila se nakon toga ispovjedniku i prijateljima koji su Božji. Počela je odlaziti na Stepinčev grob i moliti njegov zagovor da odgovori na poziv ako je to zbilja Božja volja. Na koncu je shvatila da samo još nedostaje da Isus siđe s neba, uzme ju za ruku i kaže joj: „Kajo, ti trebaš biti časna sestra!“. Shvatila je da Bog to zaista želi i da više nema što razmišljati.
Sve drage stvari ostavila je dragim ljudima, a drage ljude preporučila Bogu
Preostalo je odlučiti kojem redu se pridružiti. Hodočastila je u Mariju Bistricu i tamo upoznala posebnog svećenika. On je na njoj odmah prepoznao poziv i preporučio joj red sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća. Otišla je na razgovor kod tih sestara u njihov samostan u Zagrebu, ali u sebi je znala da se više tamo neće vratiti. Dok je radila kao fizioterapeut, surađivala je s Marijinim sestrama. Znala je u sebi da nepotrebno promišlja i čini stvari složenima – a zapravo, već ima sestre. Odjednom joj je to postalo potpuno jasno.
Svoje drage naušnice, ogrlicu, prsten i kožnu jaknu ostavila je sestrama i najboljoj prijateljici. Čak je bila spremna i odustati od poziva fizioterapeuta. Sva je očekivanja ostavila iza sebe. Željela je samo vršiti Božju volju. I shvatila je da je kad tad svi mi ispunimo, koliko god joj se odupirali i od nje bježali. Ulaskom u samostan odlučila je da Bogu više nikada neće reći „Ne“. Ubrzo je dobila priliku i iskazati tu svoju odlučnost. Baka koja ju je odgojila jako se razboljela, a ona, ako ostaje u samostanu kao sestra, neće joj moći pomoći. Shvatila je da je Bog ipak više želi u samostanu i tu svoju odsutnost od bake prikazala mu kao žrtvu.
Stupila je u red Marijinih sestara čudotvorne medaljice
Sada vrši dužnost provincijalne poglavarice u redu Marijinih sestara čudotvorne medaljice. One su posebno posvećene njezi bolesnika, što je i dar i ljubav s. Kaje. Družba je osnovana 1888. u Ljubljani. Osnovala ju je s. Leopoldina Brandis koja je pripadala Kćerima kršćanske ljubavi, redu kojeg je utemeljio sv. Vinko Paulski.
U vrijeme s. Leopoldine, sestre nisu mogle uz bolesnike dežurati noću. Mnogi bolesnici bili su potrebni njege i tijekom noći. Sestra Leopoldina počela je okupljati djevojke koje su bile posvećene Bezgrešnoj i nosile čudotvornu medaljicu. One su vršile dužnost njege bolesnika noću i po kućama, kada sestrama to nije bilo dopušteno. Ove djevojke živjele su uz samostan sestara i bile su o njima ovisne. Zvale su se bolničke sestre. S vremenom se broj djevojka povećavao i 1926. odcijepile su se od reda te ustanovile Marijine sestre čudotvorne medaljice. Ime su dobile po čudotvornoj medaljici koju nose, a koju je primila s. Katarina Laboure od Gospe u Parizu 1830. Sestri Katarini, Kćeri kršćanske ljubavi, Gospa se ukazala i obećala joj posebne milosti ako bude tu medaljicu izradila i nosila. Spomenula je i da će nastati novi red koji će biti posvećen njoj. Marijine sestre vjeruju da su one taj red.
Ideal Marijinih sestara je biti poput Marije – donositi drugima Krista
Sada ove sestre imaju dvije provincije – slovensku i hrvatsku. Hrvatskoj provinciji pripada i Delegatura u Beninu (Afrika) u kojoj sestre djeluju od 1988 god. U Ukrajni je u suradnji sa slovenskom provincijom osnovana međuprovincijska zajednica prije dvije godine. Glavna svrha sestara je njega bolesnika po kućama, domovima umirovljenika i bolnicama. Prema Konstitucijama Družbe, njihov Duh je onaj poniznog služenja bližnjemu u potrebi za nadnaravnom dobrohotnom ljubavlju. Time Družba želi nasljedovati Isusa i Mariju, a častiti Boga Oca. Ideal Marijine sestre je biti poput Marije – donositi drugima Krista.
Marijine sestre danas njeguju bolesnike po njihovim domovima, brinu za siromahe i beskućnike, rade u bolnicama kao i u staračkim domovima. Kateheziraju u školama, a uključene su i u župski apostolat (vode crkveno pjevanje, organiziraju susrete za djevojke…). Danas Družba djeluje u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Italiji, Slovačkoj, Ukrajni i Africi. I dalje rado šire čudotvornu medaljicu po čijem su djelovanju zabilježena i neka ozdravljenja. Unatoč pomanjkanju zvanja Marijine sestre s pouzdanjem u Boga hrabro kroče prema cilju! Neka im je s blagoslovom.
www.tomislavnews.com / Izvor: zenavrsna.com
