Evo nas Slavonaca vama, duvanjski kraju, opet ! Kako smo obećali, tako učinili. Cilj : Vran planina. Ustajanje, pokret u 4 ujutro, vožnja kroz Bosnu. Eto nas na Raduši. Vrh Idovac.
Raduša se smatra graničnom planinom između Bosne i Hercegovine i samostojna je planina, pa su vidici s nje na okolicu izvanredni. Vide se sve okolne planine od Vranice, Bjelašnice, Visočice, Treskavice i Prenja na istoku ; Čvrsnice, Vrana, Ljubuše i Biokova na jugu; Cincara, Kamešnice, Tušnice, Dinare, Golije, Malovana, Šatora, Vitoroga i Klekovače na zapadu i Kupreškog polja sa Stožerom, Koprivnicom, Vlašićem i drugim planinama na sjeveru.
Uspon je trajao oko 5 sati. Spustili smo se u Planinarski dom “Orlova stina” na Blidinju, gdje su nas kao i prošle godine dočekali ljubazni domaćini. Miris gulaša i toplog kruha osjećao u zraku, sve do jezera.
Uz priču i smijeh završismo umorni u postelji. Drugi dan buđenje u 7,00 sati, doručak i pokret. Vani brije, zapuhalo , pa se oblačimo toplo. Ali već u podnožju Vrana skidamo sve sa sebe. Nas vodič, planinar iz Tomislavgrada Marin Radoš veli: “Imate sreću, bit će sunčan dan!” I jeste, bio je. Cijelim putem grijale nas zrake sunca. Pogled i priroda predivni.
Dinarsko gorje. Ime Vran planine povezuje se s tamnim izgledom planine kada se gleda iz Polja dok pastirske priče kažu da je Vran dobio ime po jatima vrana koje su nastanjivale podnožje ove planine.
Ima četiri vrha viša od 2000 m, a najviši je Veliki Vran (2074 m).
Sama ljepota. Odozgo pogled na Ramsko jezero, a uz kraj se vidi Pelješac i nazire more. Nakon vrha slijedi spust niz kamenje, krš i trava. Kombinacija prirodnog staništa Vrana.
Odmor u domu 30 minuta i slijedi iznenađenje. Sjedamo u bus put grada. Dolazimo pred Franjevački samostan gdje nas čeka neki zgodan, simpatični lik. Tek kad nas je uveo u crkvu predstavio se kao gvardijan Samostana Sretan Ćurčić, tko bi rekao šapćemo između sebe. I tako se on raspričao o orguljama, freskama, slici Posljednja večera..slikarima, kiparima..zanimljivo gvardijan priča zanimljivu povijest.
Fascinantna slika “Isus prijatelj malenih” iz 1888.godine, koja se našla u Parizu, a djelo je
Vlahe Bukovaca, te velike crkvene orgulje, dar don Ante Bakovica.
Odvede nas simpatični gvardijan u Franjevački muzej “Fra Jozo Križić” u sklopu Samostana Tomislavgrad. I tamo nastavi o Cebari, pliocenu, slonovima… o čemu mnogi od nas nisu imala pojma, iako, nakon 30 godina kao duvanjska (mrkodoljska) nevista, koja često posjećuje suprugovo rodno mjesto, mogu se komotno deklarirati kao Duvanjka. Ali ono što je mene fasciniralo, kao ljubiteljicu knjiga je Franjevačka knjižnica. Kaže gvardijan tko god hoće, može čitati, oh što to ne znadoh ljetos kad sam više dana odmarala u Tomislavgradu.
A tek kad sam vidjela tetkine (ona će se prepoznati!) knjige na polici u knjižnici, preplavi me ponos i sreća. Nakon toga, ispunjeni novim saznanjima, vraćamo se u Planinarski dom na Blidinje. Tu nas dočekuje postavljen stol na kojemu se ističe pečeni odojak…Večer, glazba, druženje…nezaboravno.
Ujutro odlazimo za Ramu. Posjet i obilazak ovih prekrasnih predjela, pa povratak kući.
I već smo se dogovorili dogodine ponovno eto nas u duvanjski kraj, u prekrasne planine, lokaciju još nismo dogovorili, ali odlazimo uz pjesmu” Vraćam ti se , Tomislavegrade!”, ori autobus od sretnih slavonski planinara, ispunjenih prekrasnim izletom!
I za kraj: srdačan pozdrav svim čitateljicama i čitateljima, posebno duvanjskim planinarima, vodiču, gvardijanu, oduševljeni smo i svima već pričamo o vašim ljepotama i srdačnim ljudima.
www.tomislavnews.com /Tekst i foto: Ines Pačar-Riba
