‘Sve je počelo na Kamešnici i Cincaru, a onda smo ‘osvojili‘ Kupres! Opremu smo nabavljali na vojnom otpadu‘
Ako je Sljeme zagrebačko, a Platak riječko, onda je Kupres – splitsko brdo.
Splićani, a za njima i ostali Dalmatinci, počeli su ga otkrivati ranih 70-ih godina prošlog stoljeća, tražeći alternativu za snijegom iz godine u godinu sve kopnijima Kamešnicom i Cincarom.
Za 83-godišnjeg Roberta Kučića, umirovljenog profesora tjelesne kulture i dugogodišnjeg djelatnika i kroničara splitskog sporta, može se s pravom reći da je jedan od pionira skijanja pod Marjanom. Kao školarac on je na skije prvi put stao potkraj 50-ih godina prošlog stoljeća, da bi poslije bio dio jedne poveće ekipe okupljene oko Planinarskog društva “Mosor”, iz koje će izrasti prvi splitski skijaški klub. Bilo je to 1976. godine.
PRAĆENI S PODSMIJEHOM
– Dugo je vremena – govori nam Robert – trebalo da skijanje kao sport zaživi u Splitu. Neki pojedinci, istina, sramežljivo su odlazili na bliže ili dalje zimske destinacije, ali su uvijek i pomalo praćeni s podsmijehom. Taj se sport u gradu smatrao rezerviranim za splitske Slovence, vojna lica, posebno podmorničare. Poteškoću je predstavljala i oprema, koja je bila dosta skupa i nije se mogla nabaviti u Splitu. Naši sugrađani koji su se odlučili okušati kao samouki skijaši, daske, pancerice, štapove… nabavljali su na vojnom otpadu ili išli u Zagreb, Ljubljanu… Tih godina na Cincaru se održavalo i prvo natjecanje, Memorijal “Helene Gligo”, naše planinarke stradale u Prokletijama. Odlazilo se tamo kamionima s natkrivenim ceradama, a putovanje je znalo trajati i po nekoliko sati.
Kučić nam pokazuje i fotografije iz tog vremena, koje su dio njegove bogate arhive. One svjedoče i o ključnoj 1972. godini, kada “mosoraši” stižu na 140 kilometara udaljeni Kupres.
POLOVNA VUČNICA
– Nije dugo trebalo da se shvati da Stožer sa svojim vrhom na 1754 metra ima vrlo dobre uvjete za razvoj skijanja. Splitski Savez organizacija fizičke kulture (SOFK) na čelu s tajnikom Mirom Delašom kupio je polovni ski-lift, vučnicu-sidro na Sljemenu, koju su uz velike probleme volonterski montirali članovi skijaške sekcije iz Splita. U to vrijeme bio sam član Predsjedništva SOFK-a i obnašao dužnost predsjednika Centra za školovanje i rad u fizičkoj kulturi, pa sam u zadatak dobio organiziranje i vođenja prve škole skijanja. Djecu iz splitskih osnovnih škola prvi put smo odveli 73. i popunili sva 32 ležaja u motelu “Kupres” u centru mjesta. Već iduće godine imali smo dogovor s tamošnjom Osnovnom školom “Simo Šolaja”, čije smo učionice pretvorili u spavaonice. Sjećam se da smo metalne krevete na kat posudili s jednog gradilišta, koje je zbog zime bilo izvan fukcije. U svakoj učinioci/spavaonici bilo je 15 djece i na njih jedan učitelj skijanja, dok nam je blagovaonica bila u podrumu hotela. U večernjim satima pretvarali smo je u disko – veli Kučić, koji se prisjeća i detalja da se do Begova Sela, u kojemu je bio instaliran ski-lift, pješačilo dva kilometra. U pauzi bi im lokalac Mirko Turalija donosio krafne i vruće mlijeko. Nitko nije imao prigovora.
PJESMA MALOG KUPREŠAKA
Gostima na skijama ipak najviše su se obradovala kupreška djeca, koja su se odmah “skompala” s vršnjacima iz Splita. Brojna takva prijateljstva poživjela su i do dandanas, a kao uspomena ostala je pjesma koju je napisao mali Kuprešak Josip Turalija:
Svakog petka na vrata mi dođu
Splićani što iz Splita pođu.
Dođu i pitaju što im god treba
a mi im dajemo sve od reda.
Svakog jutra nasmijana lica
kroz selo prolaze splićanska dica.
Kada oni na padinu dođu
odmah se skijati pođu.
Sa strpljenjem čekaju reda
dok žičara sve ne izreda.
Split je tih 70-ih počeo dobivati i svoje prve prvake u veleslalomu, pobjednika u školskom natjecanju “Zlatnog medvjeda Kupresa”. Za djecom na Kupres su došli i nihovi roditelji pa se vikendom ne bi moglo naći slobodnog mjesta. Kuhari su razbijali glavu kako nahraniti toliki svijet pa su im Robert i ekipa u autobusu sa skijašima znali poslati ‘”zelenjavu” sa splitskog Pazara.
Zasluga je i Splićana što je ubrzo oživjelo i novo kupreško skijalište na Čajuši, na kojemu je podignut i hotel “Adria ski”.
– Ja moram spomenuti Momu Mitrovića, koji je bio direktor motela “Kupres”, a kasnije je vodio i “Adria ski”. Nisam ga puno trebao nagovarati da za Novu godinu angažira splitski orkestar koji je vodio Boris Nikolanci – dodat će ovaj kroničar splitskog sporta.
KUKAVICU NAZVALI BAČVICAMA
On, kao i drugi “ovisnici o bijelom”, toliko su se srodili s tim krajem da su ga počeli posjećivati i ljeti. Tako je i jezerce Kukavica između Kupresa i Vukovskog prozvano – Bačvice.
Poslije Splićani na skijama otkrivaju i druge planine u Bosni – Vlašić, Rostovo, Bjelašnicu, Jahorinu… Skijanje je u to doba još bila kolektivna zanimacija, pa se i putovalo zajedno. Jedna već požutjela Kučićeva fotografija prikazuje “fiću” splitskih tablica na Jahorini.
– Nosio je osam pari skija, pancerice i ostalu opremu. Osim vozača i suvozača, nije bilo mjesta ni za kog više. Ekipa je išla autobusom iz Splita do Ploča, zatim vlakom do Sarajeva i na kraju autobusom do apartmana na Jahorini. Sve je izdržao bez problema – sjetno će Robert, koji se, kao i mnogi Splićani, odmah nakon rata vratio Kupresu. Tamo je, na svoje opće veselje, naišao živa i zdrava neka lica otprije.
Jedino su oni dječaci što su ih s velikom radošću vikendom dočekivali, u međuvremenu postali veliki ljudi, neki poput “malog” Perice Turalije i – generali.
– Čim ovo malo stane i otvore se granice, prvo što ću napraviti je to da ću otići na Kupres. Valjda će biti još snijega da se barem jednom spustim s Čajuše – reći će Robert, koji i s 83 na leđima puca od energije.
Oni su bili pioniri
Mirjana Babin, Vesna Tartaglia, Dinka Dumanić, Mirko Tomšić, Eduard Pavišić, Slavko Stankov, Nikša Urlić, Jakob Palir, dr. Janez Stor, Savo Golubović, Mane Pavlica, Stipe Božić, Davor Tartaglia, Ante-Mačo Dadas, Boris Siriščević, Gojko Boraska, Nino Grbelja, Rajko Dimić, Predrag… – reda Kučić ljude koji su bili pioniri splitskog skijanja i sve se pribojava da nekoga ne zaboravi, piše Slobodna Dalmacija.
www.tomislavnews.com/Slobodna Dalmacija
