Sve se mijenja, ali Uska ulica ostaje ista. Uz nju niču nove kuće, mijenjaju se stanari, ali Uska ostaje i dalje najuža ulica u Gradu.
S obje strane glavne gradske ulice urađene su nove, široke, asfaltirane ulice, dobivaju nova, zvučna imena po zaslužnima i nezaslužnima, mijenjaju se imena i starim ulicama, samo Uskoj nitko ne mijenja ime. Malo tko ju i primijeti, usječenu i strmu, gdje popločanu, gdje blatnjavu, najviše u travu zaraslu. Samo je puteljak, utaban rijetkim prolaznicima i stanarima ulice, uži od Uske. U njoj nema vozila, njome ne prolaze gospođe u štiklama. Dvorišta su od ulice ograđena drvenim letvicama, a bome neka i skupocjenim bakrenim ogradama. Ima tu kućeraka iz turskog „vakta“, zapuštenih, travurina zakrila prozorčiće, a psi lutalice u njima pronašli svoje stanište. Ima i oronulih kuća iz austrijskog doba, bez stanara. Novi stambeni objekti koji niču duž Uske privlače poglede rijetkih ili zalutalih prolaznika, pa i ne primjećuju potleušice, a ako im pogled slučajno padne na njih, pomisle da su štenare, u sred grada? Duž cijele ulice su stabla voćaka kojima se starost teško može utvrditi. Ali svake godine donose plod, slatki, nigdje slađi.
Zato je Ani Uska ulica najdraža u jesen. Ma voli ona Usku u svako doba godine, voli je od kada je prohodala, od kada je prvi put, iz svoje velike kuće s gornje strane Uske ulice, prešla glavnu cestu i zakoračila na početak Uske. Sjeća se majčinog vrištećeg glasa s balkona: „Ana, Ana, ne idi dolje, stoj tu, ne mrdaj, eto mene!“, malo zatim majka je dotrčala, uzela je u naručje i prenijela je preko glavne ulice. Odnijela je na njihov balkon s kojeg se vidjela cijela Uska. „ Vidiš, dušo, kako je ona ulica prljava, tamo živi baba-roga koja krade djecu. Ne smiješ nikada dolje ići!“, blago ju je korila majka i pričala neke priče o baki koja krade malu djecu u Uskoj, kopa im oči, lomi ruke, pa ih voda gradom proseći. Kako je Ana rasla bila je sve radoznalija i sve češće zalazila, bježala, u Usku ulicu. Tu je uvijek nalazila i drugu gradsku djecu zanesenu u igri „skrive“. Brzo se uključivala u igru i pod budnim okom majke s balkona preko glavne ulice ostajala dugo. Znala je sva tajna mjesta po napuštenim kućama gdje je ne mogu naći. S vršnjakinjama je uredila jednu sobu u kućerku i tu bi se igrale po cijeli bogovetni dan. Brižne majke bi im tu donosile i jesti, a djevojčice bi postavljale stol na kamenoj ploči.
Prisjeća se Ana djetinjstva i ovog jesenskog nedjeljnog popodneva dok ulazi u Usku ulicu vodeći unučicu za ruku. Koliko se puta s društvom „uvaljivala“ u jabuke i kruške u ovoj ulici, a i sada joj se čini kako će djed Jure, poguren i sa štapom u ruci, žurnim koracima izići iz oronule kuće i viknuti: „Ma Boga vam dičijeg, nikako vas viditi, ali čujem da ste tu. Ne lomite grane, voće je još zeleno!“ što bi voćokradice popratile cirlikom. Jutrom bi djed sačekivao lopovčiće i kupeći sa zemlje jabuke pružao ih, jednu po jednu, redu školaraca. „Noćas ih je pobrala neka mularija, e, da sam mlađi…“ govorio je, prijeteći štapom u drugoj ruci, starac.
„Bako, zašto ove jabuke nitko ne bere, a baš su lijepe, ogranci se spustili do zemlje. Čekaj, mogu ih i ja ubrati!“ povlačila je Anu unuka.
„Ana, pusti dite, pa ovo su najzdravije jabuke, nema taki u velikom gradu, sve je potrovano“, čuje se glas najstarije stanovnice Uske, Marije. Kako se nekada Ana bojala ove žene, od nje je strepio cijeli grad. Jarna, a jezika duga, svatko je se klonio. No, koga je Marija uzela na zub, nije se mogao skriti. Sjeti se Ana djevojaštva, kada je morala biti ljubazna prema Mariji, činila joj usluge, obavljala teške poslove pranja i peglanja rublja, e kako ova ne bi „pasiju čorbu“ po njoj prolila, ružno o njoj po gradu pričala. Takva djevojka se teško u sreću mogla pouzdati. Gleda sada Mariju, pretvorila se u grumen zemlje, sklupčane na klupici u dvorištu, ali glas joj još razgovijetan. Zastane Ana, pomiluje staricu po sijedoj kosi, ona se uhvati Ani za haljinu, pokuša se pridignuti…E, rano moja!
Sve to gleda novi stanovnik Uske, pred kućerinom nasuprot Marijinoj kućici, gladi dlanom već prosijedu bradu i bahato dobacuje „Gospođo, a da mene malo pogladite, možda se podigne…“ cereka se vječiti Anin udvarač, ljudska bijeda, spadalo. U ratu je, tko zna kako, počeo vozati zapovjednike i neke važne face i odjednom postao bogat, i, što je ne povjerovati, ugledan građanin maloga grada. Dana nije bio u rovu, pušku ni primirisao, stalno u maskirnoj odori i dva samokresa za širokim remenom, izigravao je osloboditelja koji je sam o sebi širio ratne uspjehe. U strahu, ljudi su mu vjerovali, pa je i nakon rata živjela priča o neustrašivom Martinu. On je dobro živio od ratnog plijena ukradenog iz logistike i mitova koje je izmišljao. Sve je to znala Ana iako je tri poratne godine bila kod sinova u Njemačkoj. Početkom rata suprug joj je poginuo i Ana se odala tugovanju. Dvojica sinova, ni punoljetni, nakon očeve pogibije napuštaju školu i priključuju se obrani, osvetiti oca, kako su na majčina preklinjanja da nastave školovanje, da ostanu kod kuće, stalno odgovarala.
Ana nikog nije proklinjala, osim svoje hude sudbine. Noćima bi, sama, dok su granate odjekivale gradom, klečala pred kipom Djevice, molila za život svojih sinova. Satima, noćima, sve dok molitva ne bi postala samo micanje usnama, nijemo, a ona, iscrpljena, odvukla se do hladnog kreveta u velikoj kući. Iznad kreveta bila je velika uokvirena slika s njezinog vjenčanja, trenutak beskrajne sreće u naručju dragoga. Na suprotnom zidu bila je slika njezinih roditelja, odavno pokojnih. Na dva noćna ormarića slike njezinih dvojice sinova, njezine jedine sreće i najveće strepnje. Gledala bi u te slike, dok je san, ili bunilo, više nije razlikovala, ne bi prenijeli u neki drugi život. Kada bi je jutarnje sunce izmamilo na balkon, dugo bi, oslonjena na ogradu, gledala niz Usku ulicu.
{gallery}uska-ulica{/gallery}
Uskom ulicom, svake nedjelje popodne, išla je prema groblju. Ništa je u tome nije moglo spriječiti, ni znak opće opasnosti, ni nevrijeme, ni visoki snijeg koji bi zimi prva proprtila Uskom. Išla je sama i u početku je na grobu svojih dragih molila, ili joj se to molitvom samo činilo, za pokoj njihovih duša, a još glasnije da prestane rat. Znala je u tom trabunjanju prigovoriti suprugu kako se izvukao iz ovog pakla, kako ju je namjerno ostavio da se brine o sinovima, dok on počiva u miru Božjem. Znala je da priča gluposti, ali je bila svjesna da je nitko ne čuje. S groblja se uvijek vraćala rasterećena, veselija, kao da je neki veliki teret rasprtila. Držalo bi je to do prvoga mraka, a potom bi opet zapala u bunilo.
Ni sama ne zna kako su joj prošle četiri ratne godine. Razočarani svime što se događalo u ratu, a u poraću posebice, sinovi su otišli u Njemačku kod strica. Otišli, zaposlili se, oženili, osnovali obitelji i neprestance majku nagovarala da im preseli. Nije htjela ni čuti, ljuta na njih, na sebe, na cijeli svijet. Osim na Usku ulicu i mir koji je svake nedjelje pronalazila prolazeći njome.
No, kada su sinovi javili da je dobila unuke, nije izdržala, otišla je. Tri godine nije dolazila, nije imala kada, toliko je imala posla. Sada je došla i prolazi s unukom Uskom ulicom. Nije to više ona njezina ulica. Zaviruje u sobicu gdje se kao djevojčica igrala. I dalje je zapuštena, ali tu sada borave neki novi klinci. Vidi to po špricama od narkotika, po smrdljivim pokrivačima, po…Skrene pogled da je unuka ne bi što upitala. Boji se.
„Dušo moja, kad budeš putovala dugim putim, tisnim klancim, srišće te duh nemili, duh nečisti, pitat će te dušo moja jesi l’ moja ili Božja…“ glasno govori Ana molitvicu koju je čula od majke, a koju je često molila pri izlasku iz Uske, ulazeći u groblje. Unuka je poteže za suknju, Ana se ne osvrće, grabi naprijed i mrmlja :“Nisam tvoja već Božja…“.
Toplim usnama ljubi hladni grobni kamen, uklesane slike dragih. Učini joj se da su se usne na suprugovoj slici razvukle u osmijeh. Zove me, pomisli Ana i sjede na hladni kamen.
„Bako, voli li djed jabuke, ostavit ću mu ovu crvenu, slatku. Hoće li je pojesti kad mi odemo, hoće, hoće“, smije se djevojčica. Smije se i Ana, grohotom. Ludilo. Vraćaju se istom Uskom ulicom, čuje Martina kako zvižduče za njom, vidi osmjeh na suprugovom licu, djevojčicu koja poskakuje, staricu pred oronulom kućom. Stežu je haljine, vruće joj je, trči, unuka vrišti, Uska ulica se širi, izdužuje u beskraj, kraaajajajaj!
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić