U Biskupijskom centru Sarsenterum u Stocu večeras, 19. svibnja, predstavljen je novi roman Srećka Marijanovića Bezimeni.
Roman je objavljen 2022. u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matice hrvatske Stolac. U ime nakladnika obratili su se dr. Mladen Bošković, predsjednik Matice hrvatske Stolac, i prof. Ivan Baković, predsjednik DHK HB. O romanu Bezimeni govorili su prof. dr. sc. Antun Lučić i prof. Ivan Baković (recenzenti romana) i književnik Ljubo Krmek, ulomke iz romana čitao je Leon Rajič, predsjednik Kluba studenata hrvatskoga jezika Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru, glazbeni prinos dali su članovi Tamburaškoga sastava „Prijatelji“ Rotimlja, a program je moderirala mlada voditeljica Barbara Marijanović.
Izdvajamo nekoliko zanimljivih ulomaka iz onoga što su predstavljači rekli o romanu:
Antun Lučić: „Ne razmećući se darom, i ne slijedeći okušane trendove ratnoga rukopisa, gotovo pišući za sebe, autobiografski iskazuje oštar protest i bunt spram ratom zatočene zbilje. Usto nalazi načina promicati ironične i groteskne poteze. Na takvoj liniji ratne proze je hercegovački Isak Babelj, navlastito po ulozi banalnosti u određenju neljudskih odnosa, iracionalne „konjice“ u nenaklonjenoj sudbini. Ako je Babelj smještao radnju u Odesu, Marijanović pronalazi vrhove zavičajnih uzvisica, sudionikom je prijelomna događanja koja se odvijaju negdje u Europi krajem XX. stoljeća, a čitatelju se oboje doimaju i poznatim i izmaknutim.“
Ljubo Krmek: „Srećkova proza je lirska, deskriptivna, duboka, meditativna i protočna. Ona je kao i sam auktor, utemeljena u zavičaj Hercegovine, u kamen, u čvrstinu, u postojanost, a istodobno u misaono, u osjećajno, u polemičko. Srećko Marijanović je napisao roman u pjesmi, pjesmu u romanu. Njegovi bezimenjaci plešu kako granate sviraju… Plešu u kolu života i kolu smrti… I sve se vrti… Od samog rođenja pa sve do smrti… Jedino je kamen i nakon rata onaj isti stari kamen… Obavija ga ono isto staro nebo… Samo ovoga puta s novom svjetlošću… Svjetlošću slobode… Stojimo svoji na svome… Boriti se i dalje… Pa ‘ko kome…“
Ivan Baković: „Kompozicijski, roman Bezimeni je, zapravo, zbirka nevezanih priča koju povezuje lik koji pripovijeda priču, a i o njem više možemo zaključiti prateći njegove misli i solilokvije nego iz postupaka. Primjenjujući, kako je to primijetio prof. Lučić u svojoj recenziji, post/modernu narativnu strukturu, vremenski slijed u romanu je razbijen i ne može se kronološki uspostaviti. Tako uspostavljeno vrijeme je, zapravo, odraz psihološkoga stanja glavnih likova kojima u situacijama u kojima se nalaze vremenski slijed i ne čini nikakvu osobito bitnu stvar.“
www.tomislavnews.com/DHK HB
