Sinoć (19. ožujka, 2016.) je u dvorani Skupštine HBŽ u Tomislavgradu predstavljena knjiga „Čovjek u vidokrugu“ autora poznatog duvanjskog profesora Abida Jarića
Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, što je odlika duvanjske publike koja je oduvijek cijenila knjigu i rado dolazila na predstavljanje, posebice kada su autori knjiga bili Duvnjaci
A sinoć su brojnoj publici, među kojom je bilo i Jarićevih bivših učenika, kolega, susjeda…knjigu predstavile dvije duvanjske profesorice hrvatskog jezika i književnosti: Snježana Redžepagić i Šima Majić.
Ozračje u dvorani je ispunjeno zadovoljstvo, obostranim: publike i autora-književnika, jer predstavljanje knjige u zavičaju je i najteže, ali istodobno i najljepše.
Profesor Mate Kelava, Jarićev kolega i predsjednik Matice hrvatske u Tomislavgradu je izrazio zadovoljstvo što Matica predstavlja knjigu duvanjskog pisca i prijatelja u čijem su pričama prepoznatljiva događanja, ljudi, lokacije…iz duvanjskog kraja, posebice iz grada u kojemu je Abid rođen, odrastao, dugo godina radio.
Abid se emotivno i toplo zahvalio svima, sretan zbog toplog prijema..govorio je o zavicaju kao vjecnoj pjesnikovoj inspiraciji, osvrnuvsi se na nase knjizevnike i ljepotu njihova stvaralastva.
Micukic je odsvirao nekoliko sevdalinki na harmonici i dao lirski ugodjaj i neku bezvremenost dogadjaju..
A voditeljica je bila Kristina Boras koja je vrlo suptilno usmjeravala tijek promocije i predstavila podatke o Abidu i njegovu stvaralastvu.
„Hrabrost je prepustiti knjigu dvjema osobama različitih generacija. Teško je predstaviti djelo racionalno, pogotovo ovo, a ne biti patetičan, ne upasti u fraziranje i nametnuti ga prije čitanja budućem čitatelju…
Moja mlada kolegica Šima Majić napravila je odličnu recenziju, stručno i zrelo. Neopterećena je vremenom i prostorom radnje i likovima, nepoznati su joj i nedoživljeni mirisi i atmosfera…dok sam ja potpuno urasla i izrastala iz tog miljea, transformirala se i mijenjala skupa s njim“ kazala je na početku predstavljanja „Čovjeka u vidokrugu“ prof. Snježana Redžepagić, te je, bez pisane recenzije „onako iz glave, svojim riječima“ nadahnuto, a malo ipak dirljivo (ne patetično!) govorila o pričama i likovima iz Jarićeve knjige, koje je, uglavnom, i osobno poznavala ili poznaje.
{gallery}abid{/gallery}
Poveznica između onih koji su sinoć predstavili knjigu prof. Jarića i između publike, te veza autora knjige i likova iz knjige sažeta je u riječima jednog od likova: „Ovo nije priča o jednom čovjeku, nego o svima nama…“
Upravo bi to mogla biti i poanta sinoćnjeg predstavljanja knjige „Čovjek u vidokrugu“ koju su zanimljivo predstavile dvije profesorice različitih naraštaja, koje su i predstavljanju pristupile s različitih pozicija, ali s istom poveznicom koju su izrekle o knjizi: ona nosi univerzalne poruke, općeljudske, a osobne.
Autor knjige, profesor Jarić, vidno ganut, što nije ni skrivao, emotivno i toplo se zahvalio svima, sretan zbog lijepog prijema i organizatora i publike. Govorio je o zavičaju kao vječnoj pjesnikovoj inspiraciji, osvrnuvši se na duvanjske književnike i ljepotu njihova stvaralaštva, a koji nadahnuće, kao i on, crpe iz duvanjskog kraja, njegovih ljudi i običaja.
Profesor glazbe Ivan Radoš-Mićukić uveličao je ovu svečanost lijepe riječi odsviravši nekoliko sevdalinki na harmonici i dao lirski ugođaj i neku bezvremenost događaju.
Voditeljica ove lijepe večeri bila je Kristina Boras, koja je vrlo suptilno usmjeravala tijek promocije i podastrla publici podatke o autoru i njegovu stvaralaštvu.
Objavljujemo u cijelosti recenziju prof. Šime Majić
Interpretacijski vidokrug priča Abida Jarića
Knjiga naziva Čovjek u vidokrugu autora Abida Jarića zbirka je kratkih priča koje bismo po tematskom kriteriju mogli smjestiti u raspon koji se kreće od društvenih, obiteljskih, političkih do, manje zastupljenih, intimističkih elemenata. U tekstu je osim navedenih bitan i prostorni element, ako uz njega uzmemo u obzir i vremenske odrednice zastupljene u pričama, možemo se poslužiti Bahtinovim terminom kronotopa. Kronotop je u većini Jarićevih priča bitan katalizator odnosa i zbivanja. Gostionice nazvane “Dan i noć”, “Sreća”, “Libra”, “Kongo”, itd. su mikrotoposi socijalizacije. Primjerice, u priči Agneza gostionica “Kongo” je metonimija provincije u koju je smještena. Sam njezin koncept koji je dijeli na mjesta za namjerne i nenamjerne goste upućuje na metaforiku odnosa u provincijskim mjestima koja se po binarnim kodovima razlaže na čvrste opozicije muško – žensko, kultura – priroda, urbano – ruralno, itd. Jarićev pripovjedač detektira mjesta nepravde koja se odvijaju davanjem prvenstva jednom članu opozicijskog para, ali odabirom mimetičkog modusa često ispušta priliku za uspostavljanjem dekonstrukcijskog odnosa prema zadanim normativima. Tako ni čovjek u jeans jakni, jedan od likova spomenute priče, ni pripovjedač ne zauzimaju emancipatorsku gestu komentiranja scene nasilja koja se odigrava pred gostionicom.
U zbirci posebnu pažnju plijene dvije skupine likova, a to su likovi antijunaci i ženski likovi. Navest ćemo nekoliko primjera likova antijunaka: lik Lefa Kokuzovića kojega pripovjedač strategijski moralno diskvalificira radi poantiziranja priče; lik Krta koji svjesno popušta vlastitim ljudskim slabostima i na kraju priče se povlači se u motel koji je u kontekstu priče vrijednosni nositelj asocijalizacije. Čitatelj čak ne saznaje ni Krtovo pravo ime, nego samo nadimak kojim ga oslovljava tek jedan čovjek u njegovom životu. Ta činjenica ga približava skupini likova o kojima čitatelj saznaje preko drugih likova, a u nju možemo ubrojati i lik pjesnika u priči Igre oko smrti. Pripovjedač se u priči oglašava iz pozicije glavnog lika, koji je pasivni promatrač u mrtvačnici nakon vlastite smrti. Informacije o njemu dobivamo preko likova Akvarela i Noćnika i radijske emisije. U priči je prisutna blaga narcisoidnost lika/ pripovjedača kao i naziranje autobiografskog elementa. U skupinu anitlikova možemo ubrojiti glavnog lika priče Noćas ću se ubiti. Lik, koji je ujedno i pripovjedač, niže ispovijesne intimne monologe. Ostavlja čitatelju povod za detektiranje na navedenom tragu zbog neizvršavanja ili netransparentnog izvršavanja namjere o oduzimanju vlastitog života jasno najavljene na početku priče. U priči Genij s televizije glavnom liku propadaju “smjernice plana za spašavanje nacije” tijekom same njegove razrade i taj neuspjeh na kraju priče rezultira promjenom njegovog statusa neshvaćenosti na koji se poziva u njezinom ostatku: “Naime, dok sam ja očajnički radio na pitanju spašavanja naroda, nisam ni slutio da će se, u međuvremenu, u ovoj napaćenoj zemlji proizvesti ogroman broj demokrata, i to na način koji je po mnogočemu jedinstven u svijetu. Čovjek lijepo sam za sebe izjavi da je demokrata, a onda počinje zavoditi diktaturu. Mjere za spašavanje nacije od takvih demokrata u mojim smjernicama nisu postojale. Jednostavno, ova pojava, priznajem, dočekala me nespremnog”. U ovoj priči prepoznajemo potencijal Jarićeva pripovjedača koji osvježava svoj modus kroz odabir ironijskih sredstava stremeći naznakama socijalne i političke angažiranosti: ”Sada svako veče pričam o našoj stvarnosti: o privredi rasterećenoj svih privrednih tokova, propalim investicijama, lopovskoj privatizaciji, kriminalnim slučajevima stoljeća, o povezanosti politike i raznih zločinačkih organizacija, o bolestima najbolesnijeg zdravstva u bolesnoj Europi, o neizgrađenim, a obećanim putevima u budućnost, o sumnjivom ugledu naše zemlje u svijetu”. Ta sredstva impliciraju Kafkine metaforičke bodlje eksplicirane u citatu na koricama knjige. U ovom slučaju citat ostvaruje funkciju intertekstualnosti, dok prema ostatku teksta u zbirci ostvaruje odnos u dekorativnom kodu. Kao takav ostvaruje vrijednost paratekstualnog više nego intertekstualnog fenomena.
Odnos prema ženskim likovima promotrit ćemo preko citata iz priče Osmica je vozila zatvoreni krug: “Tražio sam dugo. Morala je biti mlada i nije smjela biti crna ni riđa, nego plava kao najneviniji anđelak. Drugo, što je bilo veoma bitno u mom odabiru, trebala je posjedovati nježnost jer sam već bio obolio, a i ruke su mi počele drhtati. Trebao mi je neko da me njeguje I pazi kako bih mogao završiti svoj roman nad kojim sam se mučio godinama.”, zatim: “Bistrili smo pogled koji se sve više mutio na desetinama ženskih nogu koje su tog poslijepodneva štraftale po trotoaru ispred ‘Lire’. Nadahnjivali smo se Elizinim smijehom koja je na najljepši način cvrkutala i isturala svoje poprsje tako da niko, ako je imao oči, nije mogao proći kroz bašču, a da ne primijeti damu koja je zaštitni znak ovoga mjesta.” Kao što je lik Elize zaštitni znak navedenog mjesta, tako je kroz čitavu zbirku tijelo zaštitni znak ženskih likova i time predstavnik prirode, pripadajućeg im registra u patrijarhalnom poretku. U skladu s tim, u navedenom citatu, pisanje kao intelektualni čin, je zaštitni znak muškog lika što se uklapa u koncepciju ostatka zbirke u kojoj su muški likovi zastupnici registra kulture. Ovakva organizacija likova učvršćuje neosnovanu i nepravednu društveno uvjetovanu segregaciju kulture kao muškog, a prirode kao ženskog registra. Ženski likovi nerijetko su izloženi čitatelju preko svojih fizičkih svojstava koja ih komentiranjem smješta u poziciju pasivnog objekta. Osim toga, česte su situacije i da se ženski lik dovodi u aktivnu glasovnu poziciju tek pri interakciji s muškim elementom. Nakon navedenih konstatacija nije naodmet propitati slučajnost činjenice da niti jednog ženskog lika ne nalazimo kao glavnog lika priče.
Jarić kao autor je najuspješniji kada pri artikuliranju autohtone lokalne note provincijskih odnosa daje povoda za dovođenje u pitanje njihovog ustrojstva. Tako je Prazan krug fatalistički intonirana priča zbog lika Heka koji nosi biljeg ljudi koji su drukčiji u odnosu na okolinu. Priča završava u gnomatskom kodu: “Zaista, nema ništa bolje od jezika i srca kad su čisti, a ništa gore od srca i jezika kad su pogani”. Taj kod korespondira s pitanjima koja zaokupljaju autora na genotekstnoj i fenotekstnoj razini, a tiču se pitanja dobra i zla. Možda najveći izazov pri obradi takvih tema je mogućnost svladavanja simptoma zapadanja u opća mjesta. Jedan od likova koji nose biljeg drugosti svakako je i Muhudin Buljugi Muha. Po njemu kao glavnom protagonistu je i nazvana priča Muha. Termin protagonist namjerno je upotrijebljen budući da je priča podijeljena na pet dijelova, čime implicira strukturu drame od pet činova. U prvom dijelu pripovjedač upotrebljava prvo lice množine i na taj način se identificira s kolektivom koji može predstavljati publiku koja sudjeluje u Muhinim dramatskim nastupima. Dramski potencijal priče ispoljava se i kroz opis recepcije cirkusa. Taj potencijal, kao i promišljanje drugih svojstava umjetnosti nazire se i u drugim pričama. Primjerice, priča Amidža Ećo je dodirno mjesto usmene i pisane književnosti. Rečenicom: “Važio je za najboljeg pripovjedača u cijelom našem kraju”, pripovjedač najavljuje usmenog pripovjedača kojemu će kasnije u tekstu ustupiti glas kroz lik Amidže Eće. Objašnjavajući u zagradama nalik na didaskalije u dramskom tekstu razloge pauza amidže Eće, pripovjedač kroz metatekstualni postupak također čini pauzu za tijek pripovijedanja. Metatekstualnost mu je poslužila i za isticanje performativog učinka teksta kroz univerzaliziranje općeljudskog iskustva: ‘’Doduše, to i nije priča o jednom čovjeku’, govorio bi. ‘To je priča o svima nama, ali kakvi bi trebali biti.’”
Šima Majić
Tekst i foto: www.tomislavnews.com
