U prvom dijelu priče o Vojkovićima vratili smo se 4 tisuće godina u povijest. Upoznali Ilire – Delmate, ratovali s Rimljanima, dopratili Hrvate na ove prostore, nazočili Saboru, pa krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju, preživjeli turski zulum, te dočekali Austriju.
U ovoj priči, u 7-8 minuta, saznat ćete zanimljive informacije i zgode, sažeti vrijeme bliže nama, s posebnim naglaskom na 1923. godinu i značajan jubilej, 100 godina izgradnje crkve svetog Ilije u Vojkovićima.
Dolaskom Austrougarske 1878. godine stanovništvo osjeća relaksaciju, iako se od poljoprivrede i stočarstva živi teško. Primitivnim alatima obrađuje se svaki pedalj zemlje, a prinosi su mali i rijetko dovoljni za prehraniti brojnu čeljad. Osim u selu, Vojkovljani žive sa stokom u stajama širom Malenice i Midene. Austrija 1889. godine radi popis stoke sitnog zuba (Karst Memorandum), po kojem su Vojkovići najbogatiji u cijelom Županjačkom kotaru, među 54 sela. Imaju 2.414 ovaca i 1.014 koza. Ipak, bez obzira na prividno bogatstvo, neimaština je mnoge natjerala na odlazak na rad, svugdje gdje bi čuli da mogu nešto zaraditi. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća desetak Vojkovljani čine, za to vrijeme, pravi pothvat, odlaze u Ameriku. Većina ih se, nakon desetak godina vraća, a neki zasnivaju obitelji, koje do danas ostaju u Americi. Povratnici grade kuće, kupuju zemlju, najčešće livade na Duvanjskom polju (većina oduzeta 1950-tih), i manje-više se vraćaju tradicionalnom načinu života.
Vojkovićki korpari
Završetkom 1. svjetskog rata i novom geopolitičkom podjelom nastaje kraljevina Jugoslavija, u kojoj su Hrvati, i dalje, potlačeni. Vojkovići, malo ali složno selo se organizira i odlučuju sagraditi crkvu Sv. Ilije Proroka, u narodu poznat kao Gromovnik. Podsjećamo da je još u 17. stoljeću u župi R. Polje u zaseoku Pavlovići postojala crkva sv. Ilije, na čijim su temeljima 1690. godine Turci sagradili džamiju. Šteta što je to vrlo malo istraženo i opisano, tek usmenom predajom kruži u narodu kao legenda. Vraćamo se Vojkovljanima koji 1922. vade kamen-žestac na lokalitetu Rasodi, djelomično ga obrađuju i dovoze uz postojeće groblje. 1923. gradnja crkve je povjerena vrsnim kamenoklesarima, dvojici Čutura iz Posušja (porijeklom iz Vojkovića) i Grgi Radošu (iz Radoša), a fugirao ju je domaći majstor Marijan Gašpar. Prekrasna crkva, tako pedantno isklesanog i složenog kamena, i danas ponosito stoji, kao da je jučer sazidana, sa zvonom (na preslicu), o čijem porijeklu imamo zanimljivu priču.
Naime, grupa Vojkovljana zatekla se na radu u Boki Kotorskoj, u kojoj su tada većinski živalj Hrvati katolici. Gradi se nova, velika crkva, naručeno je novo, veliko zvono, a staro će prodati. Naši se organiziraju, kupuju i dovoze zvono, primjereno veličini svoje novosagrađene crkve. Za dovoz zvona preko Vranbabe u drvena volovska kola upregnuta je zaprega od 12 volova vilaša, ne zbog težine, već zato što su svi htjeli biti dijelom tog važnog događaja. Kad spomenuh volove vilaše, sjetih se stihova jedne ženske (!) gange:
Nema više volova vilaša
Ni starinskih … …
Isprika, ne smijem dalje, a ionako bi me cenzurirali. Stariji će se sigurno sjetiti nastavka, a mlađi … žao mi je, malo se raspitajte.
Svih ovih 100 godina zvono se smatra svetim, jer je oko Ilindana, kad su žita već zrela, Vojkoviće nebrojeno puta spasilo od grada. Bilo je puno “službenih” zvonara, ali i onih koji bi zvonili čim bi uočili da ide nevrijeme, a zatekli se bliže crkve. Vjeruje se da je zvonjava učinkovita prije nego zvono pokisne.
Kad je crkva uređena i zvono postavljeno, nedostajao je samo Ilija. Posao izrade kipa sv. Ilije povjeren je “umjetniku” iz Vira, a kasnije se ispostavilo da je osnovni građevni materijal mješavina gnjile i slame, a završna ruka je gips (hm, gipserska tradicija duga 100 godina!). Kip je trebalo iz Vira, preko Zagorja i Malenice donijeti u crkvu, mada nosači nisu bili oduševljeni vizualnim dojmom kipa. Kroz Zagorje i Žukovice prođoše prilično lako, ali uz južnu stranu Malenice nastadoše problemi. Uz Kaldrmu, u gustoj hrastovoj šumi grana zakači kip i otkinu mali prst desne ruke. Nakon dužeg vijećanja odlučiše ne vraćati ga na popravak nego nastaviti, uz opasku “ta neće diplit!”. Do odredišta, do crkve, ostao je još bez nekoliko “dijelova” i tako godinama bio u crkvi. Kad je stigao novi kip, koji i danas krasi oltar crkve, odlučuju stari razbiti. Uradiše to u jarugi, desetak metara od crkve, a nije bilo ni teško, s obzirom na krtost materijala, ali i na (ne)prihvaćanje “invalidnog” Gromovnika. Upamćena je izjava jednog mještanina: Daj mi tu macu, da ga i ja jednom prokinem, kao potvrda nezadovoljstva izgledom starog kipa i prihvaćanje novog. Dugo nakon toga cure su dolazile u jarugu po komad gipsa, kojim su bilile oputu na opancima, kad bi se spremale za kakvu feštu ili dernek.
Između dva svjetska rata i dalje se živi mukotrpno i skromno, ali ponosno i radosno. Južni kraj Duvna, pa tako i Vojkovljani bili su orijentirani prema Imotskom (Varoš), gdje su mogli doći do potrebnog dinara, prodajom stoke i poljoprivrednih proizvoda. U Duvnu je ponuda te robe bila velika, a potražnja mala, a udaljenost ista, naravno pješke. Hrabriji i poduzetniji i dalje odlaze na rad izvan rodnog sela, pa i puno dalje. Širom Europe poznati su Vojkovički korpari, koji su “jeli kruh svoj s ramena svog” nosajući korpu kao pokretni dućan. Drugi svjetski rat donosi dodatne patnje, glad, ali i pogibije. Poginulo je 27 momaka, roditelji ostaju bez sinova, žene bez muževa, a sirota djeca bez očeva. Njima u spomen pored crkve je 2002. podignut spomenik, a organizator je pok. Drago Matešković. Nažalost, ni poraće nije puno bolje. Vlast prisilno radi ustroj države, oduzima zemlju, izvodi dobrovoljne (a prisilne) radne akcije, organizira zadruge (kolektive). Na sastanku s mještanima predstavnici općine objašnjavaju kako je dobro ući u kolektiv, kako o svemu brine nova vlast. Malešak, koji je bio protiv kolektiva, postavi konkretno, ali podrugljivo pitanje: A ‘oće li nova vlast mrkat ovce? Druže izađi i sačekaj me na hodniku, zapovidi predsjedavajući. Nakon jedne minute uđe drug, i za njim Malešak, a sjedajući na mjesto pored susjeda ovaj ga upita: Što je bilo? Ma, omrka me viru ti zadajem, promrmlja Malešak, naslonjen na lijevi obraz. I dok su protivnici kolektiva odvođeni u Duvno na “uvjeravanje” degenekom, neki su već na guvnu igrali kolo i pjevali:
Druže Tito neveniću
Tebe vole Kneževići
Tebe vole Mirko i Rade
Neka cilo selo znade.
Par godina kasnije vidjevši da “tu nema kruva” kolektiv se raspada, a najjednostavnije je bilo siromašnim, tko je unio koparan (kaput), koparan je i iznio.
Iz tog vremena ne smijemo zaboraviti da je se djevojčici Ivi Livaja, na brdu Malenica 1946. godine ukazala Gospa. Mase ljudi koji su dolazili na mjesto ukazanja “razgonila je milicija”, a po kazivanju živih suvremenika znalo je biti i 30 tisuća duša. Milicija je uspjela spriječiti dolaske vjernika, a Vojkovljani nakon više od pola stoljeća, i kasnije sve do danas, u spomen na te dane rade nekoliko vrijednih akcija.
2004. godine izrađen je rostfrajni križ visok 8 metara i na Malenicu pored mjesta ukazanja donesen helikopterom.
Gospina kapelica-zavjetni dar Anđelke Matešković
2015. godine mještanka (iz dijaspore), Anđelka Matešković daje izgraditi prekrasnu Gospinu kapelicu.
2022. godine urađen je Put križa, sa svih 14 postaja, od sela do mjesta ukazanja.
I konačno, 2023. pored groblja i crkve sv. Ilije izgrađena je krasna mrtvačnica, u što su uključeni mnogi, ne samo Vojkovljani, već i šire. Hvala svima, a posebno Milenku Kelavi, koji daruje zemljište, te Antuki Maleškovića, koji je organizator i veliki donator u ove dvije zadnje akcije.
Novoizgrađena mrtvačnica u Vojkovićima
Vojkovići su dugo (sve dok nas nije osvojila tehnika) imali svoje vodenice, 11 mlinova, kojima su po utvrđenom rasporedu gospodarili Kelave i Gašpari u Žukovicama. Kasnije su mlinovi zapušteni, obnovljen je i u funkciji jedan, a Žukovice (sada izletište) pridodano novonastaloj župi Zagorje. Karavane konja natovarene žitom, a u povratku brašnom, išle su “u mlin” iz Roška Polja, Mesihovine, Bukovice, Zagorja… i drugih udaljenijih sela. Evo jedne zgode, razgovora, na prijevoju Ušice, između susjeda, jednog koji goni u mlin i nagluhog Ilije koji se vraća.
– Uranio Ilija
– Evo taman iz mlina
– Uranio i opet
– Eno melje sviju pet
– Ma ajde Ilija je.em ti ženu
– Au, ne mereš doć na red, navalili Dalmatinci s magarcim.
Odužismo, a ni riječi o dernecima kod svetog Ilije. Dernek na Ilindan u Vojkovićima je bio pravi, veliki dernek i u Duvanjskom kraju veći su bili samo Ivandan u R. Polju i Gospojina u Seonici. Iz svih okolnih župa i sela svit dolazi na misu, užinalo bi se kod rodbine, tko je ima, a ostali na okrajcima pored crkve, a nakon toga ustaljeni “folklor”. Desetak gangaških grupa “ori gangu”, momci i uređene cure šetaju prašnjavom makadamskom cestom, djeca se dive šarenilu galanterije, Grgur iz Vira lije vino iz mišine, koje je dotrao na vrančiću, a najbolje profitiraju stolovi s jabukama i šlamama. Iz tog vremena poznata je ganga: Vojkovići i Ilija sveti – ‘ko će curom jabuke uzeti. Tu su i dvojica domaćih trgovaca. Jedan je dovezao sladoled iz Duvna i glasno obznanjuje: Olo – led sladoled, mali pet a veliki deset! Drugi, koji prodaje vodu (!) i bozu (nešto kao mutitelj) ima pravi reklamni slogan: Boze, boze kod vašega Joze – Navalite žene kod Gašpara mene – Sve dam samo da prodam.
Bitke su bile neizostavni dio dernečkog folklora. Bitka bi se prepričavala i analizirala, ali i postavljala strategija za idući “susret” na sljedećem derneku. Realan razlog često nije ni postojao, dovoljan povod je bio da je netko nekog odbacio kamena s ramena, da je dernekom prošetao “njegovu” curu, ali i provokativno pripivavanje gangom, ili jednostavno čašica viška. Mi izdvajamo bitku, koja izlazi iz redovnog konteksta, dogodila se na Ilindan 1956. i politički je motivirana. Dva, tada “uticajna druga” iz Roška Polja, nakon što su propustili misu, ali se i “natukli” janjetine kod rodbine u Vojkovićima, došli na dernek i “kad se rujnog vina ponapiše, na Iliju svetog udariše”. Vidno pijani i glasni nasrnuše na kip svetoga Ilije, “oće ga stuć”. Brzom reakcijom, prvo trojice, a onda i ostalih Vojkovljana, spriječiše ih u toj ludoj nakani. Bojište se prenese na podvornice, kad ih savladaše i umiriše, ostadoše povaljana, već zrela žita. Tako aktualni kip ostade netaknut i izbjegnu sudbinu svog prethodnika.
Napuštamo peto desetljeće prošlog stoljeća (broj naseljenih i označenih kuća u Vojkovićima je 71, a stanovnika preko 400, u 6 prezimena: Andrić, Gašpar, Kelava, Livaja, Matešković i Zelić), ulazimo u 60-te, uz nevjerojatan podatak, 1960. u župi R. Polje je kršteno 105-ero djece! A sada?! Otvaraju se granice prema zapadu, Vojkovljani, kao i ostali, odlaze na privremeni rad u Austriju, Njemačku, Švicarsku, ali i diljem svijeta. Ta privremenost postaje trajnost, odlaze i cijele obitelji, a mlađima novi jezik postaje “materinji”. Doduše, redovno dolaze “na ognjišta”, grade kuće, ali svoje trude ulažu i u “dijaspori” gdje žive i rade, ali i širom Hrvatske (Zagreb, Slavonija, Split, Dalmacija…). Nema gdje nas nema. Tek poneki ostaju kod kuće, neki sele u Duvno, ostale rodbina pomaže i povlači za sobom, formiraju se velike “Vojkovićke zajednice” širom Europe. Teško je utvrditi brojnost i ocijeniti je li jača Duvanjska, Zagrebačka, Berlinska, Slavonska, Minhenska, Splitsko-dalmatinska, ili…? Mladi zasnivaju obitelji i ostaju gdje su odrasli (većina i rođena),a stariji, već umirovljenici se vraćaju za stalno ili žive “malo ‘vamo, malo tamo”, pa je brojnost sela drastično opala. Sada je broj stalno ili privremeno naseljenih kuća, maksimalno 35, a stanovnika niti 150.
Iz spomenutih 60-ih imamo jednu zgodu o dvojici siromašnih, dobrih prijatelja, koji će koju godinu kasnije otići u Njemačku. Nakon mise u župnoj crkvi, dok ne počne šetnja, njih dvojica, redovno svrate na rakiju u gostionu, kod Glavarevića. Jedan uvijek prolazi za šank, naručuje i plaća dvije loze, a drugi zastaje kod stupa, koji je sa svih strana obložen ogledalima, vadi češalj i uređuje bujnu frizuru. Kad je ovom dodijalo plaćati, i nema se, a drugi se “ne sića”, jedne nedjelje nađoše se oba uz stup. Povirujući jedan na drugoga i stalno se češljajuć, očekuju reakciju. Nakon 4-5 minuta, reagira “nestrpljivi platiša”: Češljat ćemo se dok ima dlake na glavi!
Vrtlići u Vojkovićima nakon požara
U 80-ima interes za dernek opada, veliki pad događa se 90-ih, kada mnogi mladi Vojkovljani odlaze u Domovinski rat, uglavnom kao dragovoljci u redovnim, ali i elitnim postrojbama HV i HVO, brane Hrvatsku i Herceg-Bosnu. Vide li današnji “vlastodršci” iz svojih fotelja gdje su ti branitelji danas, kakav im je status i sudbina, i jesu li dobili ono za što su se borili?
Crkva sv. Ilije Proroka u Vojkovićim u svečanom ozračju
Malo, ali moćno selo Vojkovići slave veliki jubilej, 100 godina izgradnje crkve svetog Ilije Proroka. Dođite u četvrtak 20. srpnja i Vojkovljanima uveličajte slavlje. Svečanu misu predvodit će Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, a nakon toga je bogat zabavni program.
Dar iz dijaspore za 100 godina crkve u Vojkovićima
Svatko neka nađe razlog i motiv dolaska, ili …, a “znam jednog” koji je to izrekao stihovima:
Ne podnosim “šator” ni vrućine
Sve ću motriti na zraku, s visine
S Malenice, sa planine drage
Odakle nas prate Njene oči blage.
Hodočasnici kod zavjetnog križa na Malenici mjestu Gospina ukazanja
Uz proslavu Ilindana, još jedan događaj je sastavni dio Vojkovićkog jubileja. Na Malenici, na mjestu ukazanja BDM, 5. kolovoza, uz dopuštenje Mostarsko-duvanjskog biskupa, služit će se sveta misa, koju će predvoditi Don Josip Mužić (organizator je, već spomenuta Anđelka Matešković). Laganom šetnjom stazom uz postaje Put križa izađite do kapelice i velikog križa, nazočiti molitvi na zanimljivoj i “uzvišenoj” lokaciji.
Svima svako dobro i pozdrav,
Del-Mat
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
www.tomislavnews.com/Piše: Del-Mat
