Ove godine slavi se 100 godina od izgradnje crkve Svetog Ilije u Vojkovićima, u duvanjskoj Župi Roško Polje. Služit će se mise trodnevnice (ponedjeljak, utorak i srijeda), a središnje misno slavlje na Ilindan predvodit će Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.
Vojkovići su selo duge i bogate povijesti , nalazi se 15-tak kilometara južnije od središta općine Tomislavgrad, ako bi išli, kao nekad, pješke preko Midene ili 20-tak ako idete autom, preko Vranbabe.
Smješteno je na istočnom ulazu u Rošku kotlinu i pripada Župi Roško Polje, a “ograđeno je” brdom Malenica s juga, Midenom sa sjevera, a na zapad širom otvoreno prostranim poljem prema Rošku Polju. Zemljopisno, ali i mentalitetom, običajima, govorom, energijom i načinom života to je tromeđa Dalmacije, Hercegovine i Bosne. I dan-danas se teško mire s činjenicom da žive u “tvorevini” BiH, pa će, kao i drugi Duvnjaci, reći da su ono “i”. A zašto?! Uvjereni su, kako često kažu u šali, ali i ozbiljno, da su od ovih sjeverno pametniji, a od ovih južno pošteniji?!
Dok se ovo intrigantno pitanje ne razriješi, vratit ćemo se četiri tisuće godina u povijest, u brončano doba. Pokušat ćemo, kratkom pričom, prikazati što se tu događalo dvije tisuće godina prije Krista, a gdje smo i što smo danas, dvije tisuće godina poslije Krista. Narod ima puno izreka, a meni među najdražima je: “Pametnom savjetnik ne triba, a budalu svitova’ ne svitova’ “. U ovom vremenu je “in”, posebno među političkim facama, imati ih nekoliko, pa i desetke, a narod ih kratko zove “uhljebi” (rodijaci, kumovi, koalicijski partneri, stranački poslušnici i podobnici …). Kako ih svituju, prosudite sami?! Ali, iako sam načelno protiv, za ovu delikatnu temu, moradoh i ja “uhljebiti” jednog, kuma Škicu, iako je realnije da on “uhljebi” mene. Vitalan njemački umirovljenik, elokventan i duhovit, puno toga pamti, a najviše iz priča starijih.
Pa krenimo redom, po starini. Ovaj prostor, kao i puno šire, prostor između Neretve i Krke, naseljavali su i branili Iliri-Delmati, po kojima njihov glavni i najveći grad-utvrda Delminij (Delmion), ali i Dalmacija, dobiše ime. Doktor Goran Glamuzina (ne liječi, geolog je) je u dva navrata (2016. i 2020.) istraživao Mošnjaču, planinski spoj Malenice i Zavelima, dakle jugo-zapadno nedaleko Vojkovića. Objavljeni zaključci su frapantni. Radi se o zaboravljenom ilirskom gradu, gradini, koja svojim geostrateškim, visinskim položajem 1172 m/n.v., površinom 26 hektara, kamenom arhitekturom i svim objektima i sadržajima čini pravi megalopolis, čudesnu mega-gradinu, jednu od najvećih u regiji.
Križ s najstarijom upisanom godinom u Vojkovićkom groblju
Autor prvog zapisa o Delminiju je grčki geograf Strabon, koji ga evidentira kao “Delmion megale-polis”, a sljedeći zapisi rimskih povjesničara datiraju iz 156. i 155. godine prije Krista, iz kojih znamo da su Rimljani nekoliko puta pokušavali osvojiti Delmion, 156. god pr. Kr. ga spalili, a godinu kasnije, 155. god pr. Krista, i osvojili. Tako završava dva stoljeća dug rat Ilira i Rimljana.
Dio starog groblja u Vojkovićima
Je li megalopolis na Mošnjači (Glamuzina ga naziva “Ilirski Machu Picchu”) ustvari Delminij, ili je to neka druga gradina u okolici, odgovor bi trebala dati struka, nakon opsežnih istraživanja, ako nekad budu provedena. Ono što se pouzdano zna, ovaj prostor je bio naseljen prije četiri tisuće godina, o čemu svjedoče desetine gromela (grobišta Ilira), stećci, ali i brojni nalazi keramike, oružja, oruđa i kovanog novca iz tog vremena.
Mošnjača na kojoj je bio megalopolis
Rupetina (vrtača) i dvije gromile
Osvojene utvrde Rimljani koriste u predstojećim ratovima, ali i grade nove, za zaštitu svojih karavana na putu iz Salone prema rudno bogatoj Bosni, ali i dublje prema Slavoniji. Uz Mošnjaču, spomenut ćemo samo Grad na Debelom brdu (Malenica) i posebno Rog na Zavelimu, po kojem Roško Polje dobiva ime.
O srednjem vijeku je puno toga već rečeno i napisano. Tek podsjetnik na sedmo stoljeće i dolazak Hrvata, održavanje Sabora na Duvanjskom polju 753. godine, te krunidbu kralja Tomislava 925. godine. O sva tri, nama bitna događaja, postoje veliki prijepori unutar “struke”, a mi ih prihvaćamo kao relevantne dok se “oni” ne dogovore drugačije. Prigoda za “usuglašavanje stavova” je za 2 godine, veliki jubilej, 1.100 godina krunidbe kralja Tomislava.
Najveći križevi i prve grobnice u Vojkovića groblju
Dolaskom Turaka nastupa najteže razdoblje na ovim prostorima, a traje četiri stoljeća, 1463. godine pada Bosna, 1482. Hercegovina i “danuli su dušom” tek 1878. dolaskom Austrougarske. Turci svojim ustrojem, zakonima (posebno harač), islamizacijom i nakaradnim običajima (adet) primoravanja stanovništvo na poturčivanje ili česta bježanja u sigurnije krajeve, najčešće Imotska krajina ili dublje u Dalmaciju. Obitelj Vojković, po kojem selo nosi ime, također, bježi u Sinj, a kasnije jedan dio na otok Vis, gdje i danas obitavaju. Prvi pisani spomen sela Vojkovići nalazimo 1701. godine u turskom defteru (popis stanovništva) s četiri kuće, tri muslimanske i jedna katolička, obitelj Kelava (prevedeno Sirar, što upućuje da žive od stočarstva). Kako i zašto Kelava? Obitelj Grabovac živi u Vojkovićima, ali u strahu od turske osvete napuštaju imanje i bježe u Imotski, gdje ih imamo i danas. Naime, mladoženja Grabovac, prilikom aginog konzumiranja prava i adeta na prvu bračnu noć s mladom, ubija agu, a obitelj spašava živu glavu. Dio obitelji ostaje na imanju i krije se pod novim prezimenom Kelava. Obitelj Grabovac kasnije upoznajemo u Rami, a posebno mučenicu Divu Grabovčevu. Izvjesno je da Diva svoje “podrtlo” vuče iz Vojkovića.
Vojkovići su prema crkvenom ustroju župa Roško Polje, što prihvaćaju gdje i zemljopisno pripadaju. Ipak uvijek ih se gledalo kao separatiste, pogotovo nakon formiranja svog groblja, a posebno poslije izgradnje crkve Sv. Ilije 1923. godine.
O tih zadnjih 100 godina čitajte za dva dana u drugom dijelu priče, koja nam je bliža i zanimljivija. Do tada, čuvajte se ilinske vrućine, držite se ‘ladovine.
Nastavlja se…
PROFRAM PROSLAVE 100 GODINA OD IZGRADNJE CRKVE U VOJKOVIĆIMA
www.tomislavnews.com/Piše: Del-Mat
