Prije sedam godina naš portal Tomislavnews.com u četiri nastavka objavio je zapise iz povijesti osnutka Župe Prisoje, iz pera Jakova Bašića. U sljedeću nedjelju u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije slavit će se 100. obljetnica Župe, pa smo pronašli u arhivama ove zapise
U POHODE DUVANJSKOJ PROŠLOSTI (27) – JAKOV BAŠIĆ : “OTMICA FRA KLEME DOKIĆA” II DIO
Nismo u arhivu uspjeli pronaći druge dijelove pa smo ih pronašli, opet ne cjelovite na linku Buško jezero
A Povijest osnutka Župe Prisoje po zapisima Jakova Bašića vrlo je zanimljiva, uvjerite se!
Jakov Bašić:
OTMICA FRA KLEME DOKIĆA
Reverendissime pater!
Podpisani, ufa se ponovno obratiti na Vas sa zamolbom, evo po deseti put, e, da se najzad uredi razdioba grabovačke župe.
Ovom prigodom, Reverendissime pater, napominjem, da su Prisojani malo požestoki ljudi; nu, ni Grabovčanima kavga nije na odmet. Pa ja mislim, Reverendissime pater, da bi u slučaju kavge moglo doći i do svetogrđa u pogledu crkvenog ruha i ostalih stvari. Najgore bi pak bilo, ako se. počnu otimati o pojedine stvari, te ih potrgati, i tako upropastiti ovo malo crkvene sirotinje. A kakva bi nevolja mogla tek mene snaći, bolje i ne govoriti o tom. Ja imam svega dva habeta, tri tunike, jedne hlače i jedan plašt i to onaj, što sam još kao klerik dobio, a to je taman pred 30 godina. Zato, Reverendissime pater, ja vas ponovno najponiznije molim, založite se kod njegove Preuzvišenosti, da odobri osnutak posebne župe za selo Prisoje. Ja, sluga Božji, ponizan sam do praha zemaljskoga i znam, da nije moje miješati se u stvari starijih, ali moram i ovom zgodom reći: ustanova posebne župe u Prisoju je narodna potreba. Eto, baš jučer kad sam išao k bolesniku, skakućući preko onog kamenja, odkinu mi se đon od sandale i ne bi druge, već nastavili bos. Ma jest! I to sam učinio na slavu i čast Boga velikoga, ali prinzajem, kad sam osjetio bolove kroz raskrvavljene tabane, o, Bože oprosti mi, jauknuo sam! A kad sam se vraćao, seljaci mi se smijali dobacujući: Oče Rafo! Narod više ne će čekati! Opanci su poskupili, a i puno vrimena se gubi. Piši biskupu, da nam šalje misnika i da se osnuje župa u Prisoju. Dakle, Reverendissime pater, kako vidite, ovo su posljednje zamolbe naroda, a i moje. Zato učinite sve potrebno, pa da nam se smiluje Njegova Preuzvišenost i udovolji kako narodnoj tako i mojoj potrebi i nevolji.
Odani vam u Kristu
0. Fra Rafo Dugonjić
župnik grabovačko-pristojski
Dneva Gospodnjeg 17. lipnja 1917. godine.
— Braćo! Ovo vam je posljednje pismo, koje sam poslao provincijalu u Mostar. Zato vas ja lijepo molim, strpite se, ne činite grijeha, okanite se sile. Ja se nadam, da će Svevišnji urazumiti i biskupa i provincijala, pa će to pitanje biti konačno riješeno. A ti, brate Ikane, kao najstariji i najpametnija glava, smiri narod i upozori ga, na puteve Božje. Eto, to je sve što ja mogu!”
Ove riječi govorio je sakupljenim starješinama kućnih zadruga sela Prisoje O. fra Rafo Dugonjić, župnik grabovačko-prisojske župe. Na okupu je bilo oko 150 što mladih što starijih seljaka, odjevenih u svečana odijela. Sastanak se držao u dno sela, ispod jednog starog hrasta, oko kojeg je bilo desetak starih stećaka, velikih i od vremena posivjelih, pa su izgledali kao široki stolovi, Na jednom od njih sjedio je o. fra Rafo Dugonjić, a okolo njega seljaci, sjedeći na ledini, a neki na ostalim stećcima. Bilo je ljetno poslijepodne, dosta vruće, ali debela hladovina staroga hrasta davala je svježinu i ugodan odmor.
Nakon riječi župnika primače se sredini, to jest k župnikovu stećku, Stojan Diplić, stasit seljak od nekih tridesetak godina i započe:istina je braćo, što nam govori Otac fra Rtafo! Jest, mi vjerujemo u Boga i Njemu se molimo za zdravlje naše, dobru godinu i djecu našu. Ali, braćo moja, kanda je On od nas glavu okrenuo. Jer, kako vidite, godinama naše se selo muči. Nije to šala svake nedjelje tri sata tamo-amo propješačit’. A opanci? Evo, svih četvero moje djece je boso. Ceste nema, a ovo putanje razlokano, pa kad kiša na nju slegne mulj i kamen — aja; dođeš kući a isprebijanim opancima. Pa i tu muku mogli bismo podnijeti, ali sramotu ne možemo više ni trpjeti ni gledati ni podnašati. Grabovčani nam se smiju u brk i danas, baš onako, kao što su se smijali i djedovima našim. Evo, od kada ja znam za se, a to je kao po ljudsku preko punih 25 godina, naše je selo slalo u Mostar tri puta svoje izaslanstvo. Eto Ikana živa, pa neka opovrgne, ako nije istina. On je glavom sva tri puta vodio naše izaslanstvo. I biskup obeća, pa nu, ni dan današnji mi nemamo naše župe. Je li tako, Ikane? Jes’ brate! Istina je! živa tišina! Javi se krupan starac Ikan Kvrgić, glavar sela Prisoje kroz punih 30 godina, mašući dugim čibukom po zraku. Eto na! Vidite da ne. lažem! — Nastavi živahno, Stojan Diplić. — Nego ja mislim, da mi konačno sami odlučimo. Na to imamo pravo u svakom pogledu. Evo ti računa! Naše selo ima 320 numera, dajemo smoka više od Grabovčana. Je li tako, oče? Istina! Istina! — Oglasi se o. fra Rafo Dugonjić. — I sve ja pošteno otjeram u Mostar! – Eno, gore na strani, odredili smo i mjesto za crkvu i kapelu. Ima skoro dva dana oranja. Pa tu može biti i veliki vrt za župnika. Kamen su izlomili još naši stari i ima ga preko 100 kola. Ako bude malo, mi ćemo svi pljunuti u šake, pa izlomiti još 100 kola. Čatrnja je duboka 10 aršina, cementirana, ima vode za čitavo selo. što još? Japija je navučena i složena još od preklanjske godino. Kod Ikana loži već trideset godina 9 dukata, prkupijenih za majstore. Braćo, mislim, da mi koliko još sutra počnemo sa izgradnjom najprije župskog dvora, pa ako i poslije toga biskup ne odluči, onda ćemo mi sami odlučiti. Tako je, brate Stojane, tako je! — Mnogo njih prihvate, osobito mladi. Da počnemo već sutra! — Zavika grlati “Gunje” — Jozo Martić, momak od 26 godina, sav crn i kudrav, zbog čega ga i prozvašo “Gunje.” i zbog čega ga nije htjela ni jedna cura u selu, Da gradimo, braćo moja! zavika Stojan što ga grlo nosi. Ma čekajte, ljudi, ne trošite utaman! — Poče smirivati seljake o. fra Rafo. Sutra ćemo početi, pa što Bog da i srića junička! Djeco, sutra u zoru svi ovdje pa na posao. Dosta mi je glavarisanja i čekanja, — vikao je ljutito Ikan Kvrgić obmatajući crveni šal oko glave, koji mu se razmetno, kad je skočio na stećak i počeo govoriti. — Ne ću umrijeti prije nego što našu crkvu sagradimo! —Ljudi čekajte odluku biskupa! — ponovno upade molećivim glasom o. fra Rafo. Ma ni govora o čekanju! Uostalom ove jeseni dvor će biti gotov, pa biskup ima dosta vremena, da odluči. — Tipkao je Stojan Diplić, zanoseći se malo u stranu, pa je izgledalo da se ljuti. Hej! Oče Rafo! Nema druge već se spremaj nama na zimovanje. — Javi se sa dna jedan starčić, suh i ž:lav kao da je na postu čitavog vijeka. Ja, ja, moj oče! — Ako ne ćeš doći sam, a ono ćemo te mi, ako Bog da, jednoga dana zajedno s misničkim ruhom dovući ovdje, pa makar cijela Grabovica udarila na nas. Je li tako, momci? — Tako je, tako je! Živio Čolo! — zaurlaše u jedan glas, uz smijeh i veselje, jer je “Čolo” bio veseljak i šaljivdžija. Otac fra Rafo Dugonjić videći da nema druge, pope se na stećak, blagoslovi prisutne i reče:
— Neka bude volja Tvoja, Gospodine! — Zatim se oprosti najbližima i krenu niz padinu, te se spusti na putanju, koja je odila ka Grabovici.
Seljaci ostadoše na okupu još neko vrijeme, utvrđujući plan svoga rada, pa se u prvom sutonu počnu razilaziti. Jedino ostadoše glavar lkan, Stojan i Čolo. Stojan će upravljati radovima, Ikan će plaćati majstore, a „Čolo” će obletjeti selo, da nitko ne izostane od rađe. Tako se dogovoriše.
II dio
Nema druge, već se i ovom zgodom mora reći: lijepa stara vremena! Vremena ljubavi, vremena povjerenja, vremena poštovanja i međusobne bratske sloge; ne samo među rođenom braćom, već i među samim mnogobrojnim seoskim adrugama. Vladala je bratska ljubav uistinu na sve strane. Osobito poštovanje .prema starijim i uglednijim ljudima bilo je iznad svega. Ikanova riječ u Prisoju nije bila zapovijed, nije bila neka agitacija, a najmanje pak strah ili kupovina duša seoskih. Ne! Njegova riječ :bila je riječ ugleda, riječ ljubavi i istinskih želja za dobrobit čitavog sela. Onda je sasvim razumljivo, što je sutradan u cik dana sve, pohrlilo staro i mlado, malo i veliko, da svojim radom, svojim volovima i svojim novčanim prilogom pridonese što prije izgradnji župnoga dvora u selu Prisoje. Prisojani svi bili osjetljiv osobito na časti i ponosu, pa su ovom zgodom odlučili, da to iskažu svom svojom snagom. Tako, vele, kad biskup ne će vidjeti kako u Grabovici župnik živi u jednoj straćari, a Grabovčani ne će da mu podignu dostojan dvor, onda će beli vidjeti, što mogu učiniti Prisojani. Najprije dvor a poslije toga i prekrasnu crkvu. Kad sve dovrše, onda im mora dati misnika. Prisoje je Prisoje! Radi toga oni udvostručiše svoju volji i svoje snage, da djelom dokažu, da su dostojni pažnje.i uviđavnosti starijih.
Bilo je na okupu oko 20 kola i oko 100 krepkih momaka i djevojaka sa alatom u ruci, da navuku što više kamenja i građe, jednom riječju, da u tili čas obave svaki posao, potreban oko izgradnje dvora. Počelo se sa pjesmom i veseljem i to oduševljenje nije prestalo čak ni onoga dana, kad su izvješeni hrvatski barjaci, peškiri i čevrme na prozore novoga dvora, prije nego li što ga počeše pokrivati. Sva okolna sela iskorišćavala su svaki praznik i nedjelju da dođu do Prisoja i da vide što to Prisojani rade. Otac Otac fra Rafo bio je toliko oduševljen, pa nije žalio truda, već uzjaši paripa i pravo u Mostar provincijalu, kumeći ga i preklinjajući, da i on dođe u Duvno, a odatle u Prisoje i da vidi narodno oduševljenje i narodnu volju, koji traži da se što prije, osnuje samostalna župa. Tako i bijaše. Nije prošlo ni nekoliko dana, od Fra Rafina odlaska u Mostar, a ono ti jednog dana izbije kočija i u njoj glavom provincijal sa biskupovim tajnikom. Došli, vidjeli, seljacima čestitali i potpuno ih uvjerili da će još iduće godine imati župnika, koji će povesti akciju za izgradnju crkve. Tom zgodom stavili su nekoliko savjeta u pogledu izgradnje još potrebnih prostoriju radi gospodarstva, te u svakom slučaju jedne male kapelice, koja bi privremeno mogla služiti, dok se ne izgradi velika i lijepa crkva. Prisojani, zadovoljni i sretni, da će se konačno njihovoj želji izići u susret, ubrzaše svoj rad i nakon šest daljnjih mjeseci dvor je bio gotov, sav iz tesana kamena, izgrađen na boj (dva kata), da ga je bilo milina vidjeti. Sve je bilo gotovo, samo je trebalo da dođe župnik i da se u dvoru nastani. U to vrijeme Buško blato bijaše krajolik osobite ljepote. Načičkana sela okolo polja, ispod padina planinskih visova strmih i blagih, uistinu, bila su kao alem-kamenovi na prstenu. Poglavito selo Prisoje imalo je lijep položaj, nalazeći se jednim dijelom na blagoj padini Tušnice u samo polje, a drugim, uz kamenu klisuru, koja se zvala Vrilo. Tu, iz te klisure, moglo bi se reći jedne ogromne stijene, izbija Ričina i svojim vijugavim tokom protiče kroz čitavo polje Buška-blata, da se ponovo izgubi u nutrini zemlje kod Mlinica, blizu Rašeljaka. Kamešnica planina, u dno Buška-blata gledajući je iz Prisoja, bila je šumovita, puna graše i divljači. Tušnica pak iznad Prisoja isto tako, bijaše puna bogatih ograda raznovrsnoga drveća, pa je seljaku bilo pri ruci paše i drva za ogrijev. Nu, najveće blago sela Prisoje bijaše živa voda, koja nije presušivala niti u doba najvećih ljetnih vrućina. A radne podvornice nizale su se jedna do druge. Kad bi bile u zrenju sa pšenicom kusuljom i gledane s’ Privale, onda se pred ljudskim okom nizao ćilim do čilima, sad izrazito zlatom, sad u grimizu; a kad bi povjetarac povio to klasje, onda b se razlila jaka rumen, koja se prelijevala u sijaset boja. Znalo se za njihovu vrijednost od davnina, pa zato nema nijedne, a da uz nju nije ispletena neka stara pripovijest. Ona “Srednjakuša”, što se. spušta do same ceste, prilično široka a duga za četiri njene širine, na koju ide tri tovara usjeva, i dan dans ima ime “Kneževa podvornica” ili “Sladojev miraz”. Odkud ti nazivi teško je istraživati, ali je točno, da ona i dan danji pripada Šolama, koji su se do vojne Melk-paše (druga polovica XVII. stoljeća), zvali Sladojevići i bili potomci starog hrvatskog kneza iz turskih vremena – Kneza Sladoja. Ovo područje u stvari nikad nije bilo potpun turski posjed, ali ni mletački. Od Buška blata t.j. od njegovog sjeveroistočnog gorskog pojasa, na kojem su se nizale, turske karaule i bile u danonoćnoj pripravnosti bojeći se uskoka, pa sve tamo do Cetine i njenog toka, to područje bijaše službeno ničije, a stvarno bijaše uskočko. Tu, kod jednog stećka, koji je i mrginj i pored kojeg je nekad stajala stara i velika bukva, sastalo se uskočko društvo od 12 ljudi sa knezom Sladojem na čelu, i odatle krenuli preko Kamešnice na Cetinu. Ta družina je u rujnu 1660. jedne, noći prodrla u šator samog Melek-paše na Cetinjskom polju. (Evlija čelebija opisao je ovaj slučaj u poglavlju, koje nosi naslov: “Naše putovanje s Kupreškog polja, da plijenimo Šibenik, Split i Klis”). U zadnji čas prenuo se. Malek-paša, dohvatio svoj (kalem kilić) kratki mač, te uskoku koji je netom povirio u šatorsku spavaonicu, odrubio glavu. Nakon toga se prenula straža i ostale poubijala i pohvatala. Javno suđenje je bilo samo knezu Sladoju, kojeg otkriše i uhvatiše u turskoj vojsci, i to na zahtjev samog Ilijas-bega Šole, jednoga od najistaknutijih ratnika u vojsci Melek-paše. U stvari Sladojina sestra bila je udata za llijas bega Šolu i pored ostalog donijela mu miraz podvornicu Srednjakušu, koja se zvala kasnije Sladojev miraz, a što je samog Sladoja jako peklo. U tom naslovu on je osjetio neko prebacivanje, ta sestra mu se udala (u stvari pobjegla krasnom Ilijas begu plavašu, te da opere tu ljagu, da se , osveti on je smislio kako će 12 uskoka razbiti svu vojsku Melek-paše. Kretanje Melek pašine vojske znao je na dlaku, jer ga je o svemu obavještavao sam Ilijas-beg, koji je inače bio jako blizak samom paši. Tako i na suđenju, koje je bilo zaista strašno, jer je sam paša sudio, kada je izrečena osuda knezu Sladoju i došao krvnik da mu odsiječe glavu, sa divana skočio je llijas-beg i svojim tijelom zaklonio Sladoja. Prisutni suci kao i paša skočiše na noge silne iznenađeni. Ilijaš reče paši, da može najprije posjeći njega, a tek onda kneza Sladoja. Paša se silno zbunio a i uplašio. Najzad mu objasniše, da je po srijedi krvno pobratimstvo između Sladoja i Ilijas-bega Šole, a osim toga, Sladojina sestra pobjegla je Ilijašu. Paša je promijenuo odluku, pomilovao Sladoja, odmah ga otpustio, nu s tim, da se njegovo pleme ubuduće mora zvati Šola. Samog Ilijaš-bega lišio je svih činova i imetka, pa su obojica napustili tursku ordiju, spustili se do današnjeg Prisoja, koje se dotle zvalo “Vrilo”. Ilijaš-beg sada se “prisojio” ženinoj strani Slacojevicima radi daljnjeg opstanka, a knez Sladoje uzeo prezime Šola prema odluci šerijatskog suda, pa se tako “prisojio” Iliaš-begu, odnosno Šolama. Od tog vremena kako Sladoje tako i Ilijas-beg bavili su se težaklukom, te sami orali podvornicu “Srednjakušu”. Narod videći svoga dojučerašnjeg kneza kako ore, tu podvornicu nazvao je “Kneževa podvornica”, a “Vrilo” ostatak tek kao oznaku mjesta, gdje izbija Ričina.Buško blato u ona vremena bilo je malo obrađivano, jer dobrim dijelom godine ono bijaše jezero. U jesen kad se završi sa svim radovima, Ričina počne iz dana u dan sve više bujati, ponovo se počinje polako začipljati i uvijek, još prije Božića, ravno Buško-blato pretvara se u lijepo modro jezero, bogato ribom. Na površini plovili su mnogobrojni bijeli labudovi, dok su se na okrajcima spuštala i dizala bezbrojna jata divljih gusaka i pataka. Sve je to mamilo lovca sa dalmatinskih strana, a prisojski seljak skakao bi u barčicu, razapinjao mrežu i punio je bogatim lovom osobite ribe. Riba se priređivala na poseban, što se kaže, “buškoblaćanski” načn, tako, da je sušena riba iz Buška-blata bila poznata skoro po čitavoj Bosni. Seljak je iz toga crpio dobre prihode, a pri tom je upodpunjavao i ishranu svoje čeljadi. Malo je bilo kuća a da nisu posjedovale najmanje po pedesetak ovaca, po četiri, šest pa i osam volova, dosta koza, a zavrnulo se, svagdje i po jedna ili dvije krave. Tušnica sama, može se reći, bila je carstvo za sebe. Njeni bogati doci hranili su na tisuće grla sitne i krupne stoke. A i njena utroba bogata je. Dovoljno je bilo zakopati metar-dva u dubinu i odmah se ukaže najbolji ćumur, (ugljen), te. i s te strane, u kuće stanovnika Prisoja ulazilo je bogatstvo i blagostanje. Kad se sve to ima pred očima, onda se nije čuditi, što su Prisojani požrtvovno i sa puno volje gradili lijepi župni dvor, pripremali se da grade i najljepšu crkvu, nu, eto, zapelo je sve oko toga što nisu mogli dobiti župnika.
III dio
Prošlo je godina dana odkako je izgrađen župni dvor u Prisoju. Nebo je bilo vedro, ali na južnoj strani nekako se mračilo kao nikada do tada. Sunce je užeglo kamenjar na Privali. Ljudi su radili uz često pristojkivan je, zamoreni od žege. Nekako, padao je i veliki blagdan Petrov-dan, baš kada će. grabovački župnik doći u Prisoje i na njihovu groblju govoriti misu, pa Prisojane spopade još veća tuga, jer nemaju svoje crkve ni svog župnika. Pa ipak, najsvečanije se obuče sve i staro i mlado i otiđe na obližnje groblje, k svetoj misi. Došao je i fra Rafo Dugonjić, koji se suviše postarao i bio sav bijel i pogrbljen. Prisojani su ga jako voljeli, pa su sve nade polagali u njega i čvrsto vjerovali, da će samo njegovim zagovorom moći ostvariti svoju staru želju. Bila je godina 1914. Fra Rafo je završio misu i zaputio se na ručak ka Ikanu, a pratilo ga je veće društvo starijih ljudi Prisojana. Kod Ikana ručalo se dobro. Tri šilježeta ispečene…(nedovršeno)
PROGRAM PROSLAVE 100. OBLJETNICE ŽUPE PRISOJE!
TKO JE BIO JAKOV BAŠIĆ?
WIKIPEDIA O NJEMU BILJEŽI
www.tomislavnews.com/Arhiv Buskoblato.com/Foto uz naslov: Prisoje.net
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
