Večeras (25. svibnja, 2019. ) je u punoj dvorani zgrade Skupštine HBŽ u Tomislavgradu predstavljena zbirka pjesama “Siguran grm” autora duvanjskog pjesnika Mije Tokića. Zbirku su predstavili: prof. Ivan Sivrić, predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, prof. Ivan Baković i doc dr. sc. Marko Tokić.
Promociju je organizirala Matica hrvatska Tomislavgrad, a zbirka”Siguran grm” nagrađena je knjiga Fondacije za izdavaštvo u izdanju Planjax komerca u 2018. godini. Na predstavljanju je nastupio Zbor mladih Matice hrvatske Tomislavgrad.
Objavljujemo što je večeras na predstavljanju o zbirci “Siguran grm” autora Mije Tokića rekao profesor Ivan Baković:
Prof.Ivan Baković
-Zbirka pjesama Mije Tokića „Siguran grm“ sastoji se od pedeset osam pjesama raspoređenih u pet ciklusa i dodatka nazvanoga „Žišci“ (u kojem je dvadeset književnih minijatura). U prvom ciklusu pjesama naziva „Ovo je moj kam“ autor razgovara sa stećcima i onima kojima su ti stećci podignuti pokušavajući kroz stihove dosegnuti do nekih životnih odgovora: Nisam došao da vas budim / Nisam došao da diram u vaš mir / Nego da naučim / Kako sve podnijeti (Spavajte, spokojno spavajte). A ispod tih stoljetnih „kamenih spavača“, koji daleko natkriljuju i nadživljuju običan ljudski vijek, čuje se šapat, poruka i vječna istina: Na zemlji smo kratko / Dok dlan od dlan (Na stećcima); Nema onoga što je bilo / I ovo što je sad / Kratka je vijeka (…) Sve se mijenja, sve prolazi / Stalna je samo mijena i smrt (Stećak na uzvišenju pokraj puta za Šujicu).
Kao što je Mak Dizdar neke svoje pjesme pisao po uzoru na stare tekstove uklesane na stećcima slično i Mijo Tokić ispisuje stihove (koji bi svojom sažetošću i univerzalnom istinom) mogli biti uklesani na stećak iz davnina: I sad se svatko / Na svoj način / Liječi / Ja tijelo / Travama gorkim / A on osvajač / Valjda dušu / Ne znam čim / (ako ima lijeka) (Uvijek neka vojna).
xxx
Šegedin veli kako „nema spasa od života“. A u životu, u kojem Stalna je samo mijena i smrt, životu koji nas progoni „kroz iglene uši“, ili kako je to Mijo zapisao u svojoj zbirci Uspinjanja: Vrijeme nas još nije dotuklo // tuklo je / tuklo // (i oštricom / i muklo); u tom i takvom životu stalno je neka vojna: Uvijek neka vojna / Nevoljna / A tek sam se vratio / Iz boja / Ljuta / Pun poraza i rana (Uvijek neka vojna). Svatko ima svoj način liječenja svojih rana (od vremena koje nas tuče ili od ljutih rana iz boja), a Mijin način, čini mi se, odgovara onomu što je, već spomenuti, Petar Šegedin odgovorio Pavletiću na pitanje postavljeno u jednom intervjuu. Pavletićevo pitanje: „Što je za Vas literatura: izazivanje ili savladavanje sudbine; pobjeda nad vremenom ili kompenzacija poraza… neprestano kopanje po rani ili pripravljanje melema za nju?“ Šegedinov odgovor: „Literatura, kao uostalom sva umjetnost, za mene je spas, spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“ Možda se u ovim riječima krije odgovor na pitanje (sve je više pitanja, a odgovora?) o tajni poezije Mije Tokića. Je li Miji pisanje spas? Bilo kako bilo, bilo Miji pisanje spas ili ne bilo, slažem se sa Šegedinom da je literatura „spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“
Kako god okrenuli čovjek je uvijek gubitnik: Život je razbojište / U kom svi / Jedan po jedan Polože oružje // Ne znaš pred smrću / Ili pred životom (Razbojište). Vae victis (jao pobijeđenima), ali i Vae victoris (jao pobjednicima). I onomu tko je sam na ovom svijetu – Vae soli (jao samomu). Je li isti motiv onih koji su pisali po stećcima i onih koji pišu pjesme (pjesme o stećcima)? Iako često ne znamo razlučiti kad smo pobjednici, a kad pobijeđeni, jedno je sigurno: na kraju smo sami (ispod stećka, stojećka, mašeta, biliga…). Hoćemo li tada imati odgovor ako ga sad nemamo? Pjesme u ovoj knjizi su pokušaj smanjenja broja pitanja. Svaka krije, ako ne odgovor a ono barem, putokaz prema odgovoru. U ovom labirintu svaki putokaz je dragocjen / A oni što pričaju pale vatre da pokažu put / U noći (O priči, pepelu i feniksu).
xxx
Ciklus „O priči pepelu i feniksu“ goneta se ljudska potreba za pričom, za porukom… Veća je potreba da se nešto kaže / Da se nešto što se otkrilo / Što se spoznalo / Saopći svima / Da postane bogatstvo baština svih (Pjesma o priči). „Baština svih“, baš kao i natpisi na stećcima…
xxx
Pjesme u ciklusu „Siguran grm“ nisu okrenute prošlosti nego pitanjima sadašnjice: moralnim, filozofskim, egzistencijalnim…; a i sva ova pitanja su svevremena – ponavljaju se od stećaka (i još prije) pa do današnjih dana. A pitanja će uvijek biti puno više nego odgovora. A tek ljudske zapitanosti: Kako će razumjeti tvoje riječi / Kad ne razumiju ni tvoju šutnju (Pjesme o šutnji).
Ima li za čovjeka sigurna mjesta, sigurna grma na ovoj zemlji, gdje nije ljuta boja, gdje život ne udara oštricom i muklo. Kad bi čovik, barem bio tica: U drugi grm / ili pod drugo nebo / prhne ptica / kad je obuzme nemir / i strah //A čovjek / sam // razdrljen u oluji // nigdje za njeg grma / sigurnog / I ovo nebo mu je beskrajno (Siguran grm). Ima se na čem zavidjeti ticama: Leti ptico, leti / Ti bar imaš krila / Moja su slomljena / Možeš iznad oblaka put sunca / Negdje u zavjetrinu / U neke nedirnute predjele / (sna) / Skrovitu uvalu / U koju ni voda ne zna doći / (u koju je i voda zaboravila doći) // Zemlja je zlom zatrovana // Tebe sa zemlje / Može raniti / Samo pucanj / Mene sve / Ne samo zato / Što sam previše ranjiv / Već zato što je previše tog / Što zadaje rane (Leti ptico).
Kad je već o ticama riječ valja mi ovde ponoviti misao pok. Duvnjaka Joze Mašića (ne samo zbog njegove misli, koja je lijepa – iako gorka, nego i zbog toga da bi poneka naša misao oživjela uspomenu na njega; a ako se na to pridoda još i neka molitvica za njegovu dušu – kud’ ćeš, u Boga, bolje), dakle, misao iz Jozine knjige Ljudi i tice: „Ljudi su poput ptica: izlegu se, prolete, polete, lete, lete…, spuste se na neku granu, proskakutaju po zemlji, a onda nestanu bez jednog, bez oba krila i u ustima (u kljunu) im ostane pokoje zrno ječma ili pšenice, a oni zakovrnu glavama i – nestanu“ (Ljudi i tice).
xxx
Zbirka pjesama „Siguran grm“ dijelom je sljednica tradicije (posebno u prvom ciklusu), što joj nije mana jer u njoj nema ponavljanja nego samo oslanjanja na već provjerena rješenja. Dočim je u svakom drugom pogledu autonomna, originalna i samosvojna zrela poezija autora koji dobro barata mišlju i riječju (za djela i propuste nisam vlastan pitati ga) i zaslužuje svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. A kad već govorim o uporabi riječi i kad se već nekoliko puta pozivam na druge (da autoritetom poduprem svoj nesiguran sud), spomenut ću ocjenu, meni posebno dragu, koju je izrekao naš prijatelj Petar Majić koji veli: „U Mijinim pjesmama nema ni jedne riječi koju moja mater ne bi mogla razumiti“. Kud’ ćeš, u Boga, bolje kritike-
Što su o zbirci rekli ostali predstavljači objavimo uskoro.
Čestitamo prof. Miji Tokiću i želimo mu još mnogo dobrih stihova i zbirki!
www.tomislavnews.com/Foto: mandino-selo.com
