Eva i njenih 99 potomaka: ‘Ona je htjela da svi dođemo na njen 90. rođendan – i većina nas je!’
U početku joj je neka od žena iz sela priskakala u pomoć kod poroda, a kasnije je sve sama. Zaključa se u špajzu, porodi se, prereže pupčanu vrpcu i izađe s bratom ili sestrom, ispričala je najstarija Evina kćer.
Moram priznati da sam bio stvarno ljutit svaki puta kada bi me dočekala vijest da sam dobio još jednog brata ili sestru jer, u našem slučaju, sirotinja je rađala sirotinju i svi smo ispaštali. Ispričao nam je to Antun Živković (68).
Antun je najstariji sin Eve Živković (90) iz Čepina kraj Osijeka, koja je rodila 22 djece. S unucima i praunucima obitelj Živković ima 99 članova. Većina njene djece, unučadi i praunučadi našla su se nedavno na velikoj proslavi bakinog 90. rođendana. Kažu da nisu brojali koliko ih je bilo. Još uvijek vitalna, malo slabijeg sluha i vida, baka Eva nije odoljela tamburašima pa je i zaplesala sa svojom djecom na proslavi.
Otac obitelji i Evin suprug Milan umro je 2012. godine. Zanimljivo je i da je Eva iste godine kad je rođen Antun rodila dva puta. Antuna u siječnju i Ivana u prosincu. Dvoje djece je umrlo ubrzo nakon rođenja, jedan sin nastradao je u prometnoj nesreći 90-tih.
Eva je rodila čak 15 sinova. Osim Antuna (68) i Ivana (68) tu su, redom, Emil (67), Matija (66), Josip (65), Vera (64), Vilim (62), Evald (61), Oto (60), Robert (58), Marija (57), Zvonko (55), Egon (53), Zdenko (52), Vlado (51), Tomislav (49), Ljilja (48), Suzana (46), Dalibor (44) i Katarina (43). Imena im je davala po članovima obitelji kako bih ih lakše zapamtila no, nakon nekog vremena ni to nije pomoglo.
Obično bi dozvala sve prije nego je uspjela dozvati onog kojega doista treba. Nikada nije rodila blizance, a samo ih je dvoje rodila u bolnici. Sve druge rađala je uglavnom sama, kod kuće. Posljednju, Katarinu, rodila je kada joj je bilo 47 godina, a godinu dana ranije postala je baka jer je njezina Vera rodila kćerku.
– Tih godina već sam bio u Njemačkoj. Što god bih tamo zaradio slao sam kući roditeljima i braći. Jednom godišnje bih dolazio doma. Dođem prve godine, plače beba. Mama kaže ‘dobio si seku’. Dođem iduće godine, opet plače beba. Mama kaže ‘dobio si brata’. Treće godine opet isto. E onda sam poludio i rekao im ‘pa dosta je više’. Zaprijetio sam im da više nikada neću doći ako bude rodila još jedno. I tada je prestalo – kaže Antun. Dodaje da su naučili živjeti skromno, raditi teško, graditi život ni iz čega i nemati puno želja.
Njihovi roditelji oženili su se 1957. Eva je tad imala 20 godina, a Milan 23. Prema obiteljskim pričama Eva nije voljela djecu kada je bila mlada. Ne daj Bože da bi ju netko zamolio da pričuva neko dijete. Govorila je kako se nikada neće ni udati. Obiteljski život nije ju privlačio jer je odrastala uz tri mlađa brata, o kojima se već kao djevojčica morala brinuti. Djeca kažu da je mama Eva bila psihički jaka žena te da joj je rađanje bilo prirodno, kao i sve drugo.
Nije se htjela udati
– U početku joj je neka od žena iz sela priskakala u pomoć kod poroda, a kasnije je sve sama. Zaključa se u špajzu, porodi se, prereže pupčanu vrpcu i izađe s bratom ili sestrom – prisjeća se najstarija kći Vera, koja je također odmalena morala sudjelovati u kuhanju i spremanju. Danas je upravo ona zadužena za svakodnevnu brigu o mami.
– Svi smo odgojeni tako da sami vodimo računa o sebi. Imao sam pet godina kada sam počeo prati svoju odjeću, spremati si krevet, napraviti si jelo, pomoći čistiti po kući. Svi smo morali raditi. U školu smo išli sami. Nitko nam nije pomogao oko učenja, zadaće. Mama nije imala za to vremena. Ovi stariji nisu imali knjige pa su u školi morali sve zapisivati. Zato neki od nas nisu ni završili osnovnu, a samo su mlađi završili i srednju. Par puta se dogodilo da mi učiteljica u školi kaže ‘idi kući, dobio si bracu’, a ja ni ne znam da trebam dobiti brata. U školi nas je često bilo sramota reći koliko nas ima. Smijali su nam se, ali mi to nismo odveć tragično doživljavali. Ja sam 15. po redu i u svemu su mi pomagali stariji – prisjeća se Zdenko dodajući kako je mama u kući bila alfa i omega, o svemu je odlučivala. Prema njegovim riječima, nerijetko je bila stroga prema kćerima, od kojih je očekivala da je zamjene u kućanstvu.
Nije bilo puno maženja
– Nije bilo puno maženja kod nje pa se sva djeca osjećaju u tom pogledu zakinuto. Kad bi nešto skrivili, bili bi kažnjeni klečanjem na kukuruzu. Kad bi nas tata odlučio kazniti šibanjem po guzici, mi stariji bismo najviše fasovali jer bi se kod petog već umorio pa druge nije ni tukao – dodaje Antun.
Vera se sjeća kako je bila mala djevojčica a morala je mijesiti kruh za sve njih.
Ručak u velikom loncu
– Kod nas je kuća uvijek bila uredna i čista. Nikakav nered, nikakvo prljavo suđe. Svakodnevni život bio je organiziran. Spavali smo u krevetima na kat, na svakom katu po dvoje. Kao sardine. Ručak se kuhao u najvećem loncu. Mama ga stavi na stol, a onda tko što dohvati. Nekad su neki ostali i gladni. Svatko je imao jedan par hlača koje su dobivale sve više zakrpi, par majica, par cipela. Najgore je bilo po zimi. Stara kuća, grijanje na drva i ugalj, a drva nema. Imali smo na tavanu neke stare daske pa smo ih sve pokidali i položili. Nekad sam usred zime u 4 ujutro ustajao da idem na obližnje stovarište ugljena ukrasti jednu vreću. Valjda 1974. godine Vutex Vukovar nam je poklonio ambasador deke. Bilo je to nešto najmekše i najtoplije što smo probali u životu. Kada smo se udavali i ženili, roditelji su nam za vjenčanje davali po jednu tu deku, jer nisu imali što drugo dati – pričaju Antun i njegova braća.
Baka Eva danas živi od 1500 kuna mirovine koju je naslijedila od pokojnog muža, no ništa joj ne nedostaje. O njoj se brinu i sve joj šalju njena djeca, od kojih šestoro živi u Njemačkoj, jedan sin je na moru, a ostali u Slavoniji. O njoj svakodnevno brine kćerka Vera koja jedina ima petoro djece, svi drugi imaju po jedno ili dvoje. Ukupno Eva ima 43 unučadi i 37 praunučadi.
– Ona i ja ustanemo ujutro, popijemo kavu zajedno, potom ona izađe malo van ili gleda serije na televiziji, donesem joj ručak, malo odspava, onda večera i tako joj prođu dani. Unuci i praunuci je zovu na telefon, svi je vole i ne ljute se što im ne pamti imena. Svima je govorila ‘dođite mi svi na 90. rođendan a onda mogu i umrijeti’. I gotovo svi su i došli – kazuju kćerke Vera i Marija, koje su i organizirale proslavu maminog 90. rođendan.
www.tomislavnews.com/Izvor : 24 sata.hr
