Don Ivan Šarić rođen je u Švicarskoj 1991. godine, drugo je dijete gastarbajtera, rođenih u duvanjskoj Župi Prisoje, na obali Buškog jezera. Ivan Šarić javnosti je postao poznat kada je primljen u Švicarsku gardu koja je zadužena čuvati svetoga Oca Papu. Jedan je od rijetkih Hrvata koji je imao tu čast.
Gardu napušta zbog iznenadne odluke upisati studij teologije, odnosno želje za redovništvom. Želja mu se ispunja i prije dvije godine je zaređen za đakona, zatim za svećenika. Na Uskrsni ponedjeljak, 2023. godine je imao dvije sekundicije, a zatim početkom svibnja, u vrijeme prisege Švicarske garde, služio je Mladu misu sekundiciju. Krajem srpnja je služio mladu misu sekundiciju u Njemačkoj u Lantershofenu, gdje je četiri godine bio u bogosloviji, a posljednju mladu misu služio je 9. kolovoza, 2023. godine u Prisoju. To je u najkraćem zanimljiv životopis don Ivana Šarića, a u Uskrsnom intervjuu, na koji se don Ivan rado odazvao, postavili smo mu mnogo pitanja, ali ne onoliko koliko smo željeli, bio bi to, po zanimljivosti, omanji roman.
OD MINISTARNTA DO ŠVICARSKE GARDE, PA DO -SVEĆENIŠTVA
Don Ivane, naš Portal Vas je redovito pratio do Mlade mise u Vašem zavičaju, rodnom mjestu Vaših roditelja, u duvanjskom selu Prisoju, nakon toga „gubimo Vam trag“, gdje ste otišli na službu i gdje ste sada?
Znači nakon moga đakonskoga i svećeničkoga ređenja ostao sam i dalje na svojoj župi u Švicarskoj (u biti to su četiri župe, na njemačkom jeziku se kaže Seelsorgeeinheit), gdje sam došao poslije teološkoga studija u kolovozu 2020. godine. To mi je peta godina da sam tu.
Možete li nam ukratko opisati Vaš životni put-od ministranta, preko Papinog gardista, do svećenika?
Moji roditelji su bili pobožni, vjera im je bila iznimno važna, pa su se trudili da se u našoj obitelji živi kršćanski. Svake večeri smo zajedno molili Anđeo Gospodnji, a zatim i međugorskih sedam očenaša, zdravomarija i slava ocu. Ljeti smo redovito hodočastili u Međugorje, s kojim smo bili posebno povezani preko preko poznatog međugorskog svećenika fra Petra Ljubičića, inače mojeg ujaka. Moja je obitelj bila dodatno povezana s hercegovačkim franjevcima koji djeluju u misijama u Švicarskoj. Hercegovački franjevci su nedjeljom redovito slavili svete mise u našem mjestu, a ja sam između svoje devete i četrnaeste godine jednom mjesečno ministrirao na Svetim misama na njemačkom jeziku.
Želja za službu u Papinskoj švicarskoj gardi nastala je za vrijeme moga vojnog roka. Moj otac je u kući otvorio temu dok sam ja u početku bio skeptičan. Kasnije, kada sam vidio u vojarni brošuru o Švicarskoj gardi poželio sam biti u gardi i tako da sam se prijavio.
Premda sam u Švicarskoj gardi mogao ostati 25 godina, ja sam se nakon tri i pol godina odlučio povući i to iz razloga koji je mnoge iznenadio: odlučio sam postati svećenik. Često sam razmišljao što Bog želi od mene? Što želi da za Njega radim? Gdje me Gospodin vidi?
Kada, u kojem trenutku je u Vama sazrela odluku napustiti Švicarsku gardu i otići na studij teologije, što je bilo presudno?
Na čistu srijedu, 2012. godine, kao član Švicarske garde s kolegama sam bio na duhovnim vježbama koje su se pokazale važnima za moju budućnost. One su za mene predstavljale dojmljivo iskustvo. Naime, do tada sam vjeru doživljavao kao neku obvezu. Moram ići u crkvu, moram moliti, moram postiti… Tamo sam napokon osjetio i doživio kontemplativnu religioznost. Shvatio sam da vjerovati znači biti u miru, biti spokojan, u slobodi se pribrati i slušati. Bilo je to drukčije od onoga na što sam naviknuo. To me se jako dojmilo. Neko vrijeme sam pomišljao djelovati kao svećenik u Švicarskoj ili Hrvatskoj. Kao djelatnik Švicarske garde shvatio sam da je Crkva u Švicarskoj u krizi. Sve je manje vjernika i svećenika. Osjetio sam da me Bog treba u Švicarskoj. Rekao sam sebi da sam ipak rođen i odrastao u Švicarskoj pa sam možda dužan pomoći tamošnjoj Crkvi. Stoga sam se prijavio za svećenika u biskupije St. Gallen.
Kako su Vaši roditelji, a kako braća i sestre, primili odluku da ste se odlučili za studiranje teologije, za duhovno zvanje?
Oni su to rado primili. Jesu bili malo iznenađeni, ali u pozitivnom smislu. Svi su bili sretni i radosni zbog te moje odluke.
DA, BIO SAM ZALJUBLJEN, BILA ME UHVATILA TA NEKA ZALJUBLJENOST
U vrijeme četverogodišnjeg studije u Njemačkoj ( u Studienhaus St. Lambert u Lantershofen) kao mlad čovjek, jeste li dolazili u iskušenje napustiti studij? Ako jeste, što je prevagnulo da ostanete?
Sve u svemu bio sam sretan i zadovoljan u bogosloviji. Imao sam dobre prijatelje s kojim sam se družio i pripremao se za ispite. Imao sam jednom jedan period od možda tri ili četiri mjeseca, kada sam bio zaljubljen u jednu curu. To je bilo na odmoru godinu dana prije završetka studija. Uhvatila me ta zaljubljenost i razmišljao sam kako bi to bilo imati djevojku, odnosno obitelj. Sjetio sam se jednog bogoslova prijatelja koji mi je također jednom pričao da je doživio jednaku situaciju. On mi je rekao da ostanem na svom putu, jer me je Gospodin zvao. Odlučio sam završiti zadnju godinu studija i vidjeti kako će tada biti situacija. Nakon samo pola godine prošla je ta zaljubljena faza. Osjećaji su bili prolazni. Tako da sam sretan što sam ostao miran i na svom putu. Ako bi ušao u vezu i primijetio da to nije kako sam sebi zamislio, ne znam bih li se usudio vratiti u bogosloviju. Jer mi se čini da bih onda bio u bogosloviji samo zato što nisam ostvario svoj prvi plan (vezu). Ovako sam svojom odlukom dao Gospodinu prednost.
DOJMOVI S MLADIH MISA
Služili ste prije dvije godine Mladu misu u Švicarskoj, te u zavičaju, rodnom mjestu svojih roditelja, gdje se okupilo mnoštvo vjernika. ispred crkve Uznesenja BDM u Prisoju. Zatim ste služili Sveto misno slavlje na veliki blagdan – Veliku Gospu u Prisoju. Pamti se Vaša propovijed, a misa je, da podsjetimo čitatelje, bila i neobična jer se na početku čula svojevrsna Hajdukova himna: Kada umrem umotan u bilo na Poljud odnesite mi tilo…“. Kako se s odmakom od dvije godine sjećate tih misa i jeste li još uvijek “hajdukovac“?
Mlada misa don Ivana Šarića u Švicarskoj
Sjećam se dobro tih dana. Došao sam prvi put kao svećenik u Prisoje, u selo mojih roditelja. Na Mladoj misi sekundiciji 9. kolovoza, 2023. godine propovijedao je moj ujko fra Petar Ljubičić, tako da puk još nije imao prilike čuti me. Tadašnji župnik don Ivan Bebek me nakon moga svećeničkog ređenja pitao bi li predslavio Svetu misu na Veliku Gospu i držao propovijed. Taj upit me je skroz obradovao i prihvatio sam ga. Tu sam već počeo razmišljati o mogućim temama.
Don Ivan Šarić, nakon Svete mise na Veliku Gospu u Prisoju, 2023. godine, pričešćuje vjernike
Odlučio sam se za dvije ključne rečenice: 1. „Uznesenje BDM nam pokazuje da postoji život ovdje na ovoj zemlji i život koji traje vječno na nebu“ i 2. „Mi smo na putu prema tom vječnom životu.“ I to sam slikovito htio pokazati s primjerom kad idemo na stadion koji predstavlja nebo. Sjećam se 2015. godine kada sam bio sa svojim bratom Rafaelom na Poljudu i gledao jednu važnu utakmicu za Hajduka (27.8.2015.) Hajduk – Slovan Liberec 0:1) i to mi je ostalo u sjećanju. Mi smo stojeći u redu imali silnu želju ući u stadion. Tako mi se stvorila ta slika, kako mi sada ovdje na zemlji stojimo u redu čekajući da uđemo jednoga dana u nebo. Zato sam povezao tu pjesmu i propovijed. Vjerujem da mnogi ljudi mogu razumjeti što sam htio prenijeti.
Dvije godine ste u svećeničkoj službi u Švicarskoj, gdje točno i koliko Župa ima vjernika, a koliko Hrvata vjernika? Na kojem jeziku služite misu?
Dakle ovako, djelujem kao kapelan u Seelsorgeeinheit St. Gallen zapad koja obuhvaća četiri župe: Abtwil, 5607 stanovnika, 1933 katolika / Engelburg, 3001 stanovnika, 1172 katolika / Bruggen, 13785 stanovnika, 3047 katolika / Winkeln, 4657 stanovnika, 1446 katolika.
Osim mene djeluju također župnik i tri laika u toj Seelsorgeeinheit. Mi se s misama mijenjamo i idemo u sve četiri župe. Teško je reći koliko Hrvata vjernika ima u gradu St. Gallen. Rekao bih negdje između 500 i 1000 ljudi. Mise slavim na njemačkome jeziku. Nekad, kada sam slobodan, odem na Misu na hrvatskom jeziku i koncelebriram. Imam dobar odnos sa Hrvatima vjernicima.
Jesu li se Vaši roditelji, rodbina, prijatelji s kojima ste odrasli privikli da ste svećenik, da se, željeli ne željeli Vi ipak razlikujete po svom zvanju od njih?
Od kada sam zaređen za svećenika uvijek nosim kolar košulju kao znak da pripadam Bogu i da sam ljudima prepoznatljiv kao svećenik. Rekao bih da su se svi privikli na to. Meni je važan taj kontinuitet. Ako ne bih nosio svaki dan kolar košulju, ljudi bi se onda kod svake prilike pitali zašto sada nosim kolar ili zašto ga ne nosim. To bi stvaralo nesporazum i morao bih se uvijek opravdati, objašnjavati.
Kako izgleda Vaš „radni dan“, imate li vremena za neke hobije: čitanje, gledanje tv, odlaska na utakmice, možda koncerte…?
Moj „tipičan“ radni dan otprilike izgleda ovako: Buđenje oko 7:30 sati. Molitva, razmatranje. 9:00 sati uredske poslove. Poslijepodne termini kao sjednice ili dogovori. Navečer Sveta misa. Nakon toga kasno pripremni radovi (jedino vrijeme gdje mogu u miru raditi). Prije ponoći rijetko idem u krevet. Za hobije nemam mnogo vremena. Idem jedan do dva puta tjedno na CrossFit. To je jedna vrsta sporta koja mi odgovara. Slobodno vrijeme, kojega je malo, provodim s prijateljima i poznanicima.
Možete li kao svećenik ulaziti u kafiće, u sve ugostiteljske objekte u Švicarskoj, a da ne skrenete pozornost na sebe?
Mogu. Nisam nikad imao neugodnih situacija do sada, što mnogo govori o respektu prema svećenicima, ali također i neznanje tko sam.
ŽIVOT MLADIH U ŠVICARSKOJ I DOMOVINI
Jeste li često dolazili u Prisoje, poznajete li život mladih u toj Župi, a vjerujem da znate i običaje. Možete li usporediti život mladih osoba u Švicarskoj i Prisoju, odnosno nekoj katoličkoj župi u domovini?
Slabo sam upoznat sa životom mladih u domovini, tako da ne mogu baš najbolje usporediti život mladih u Švicarskoj sa životom mladih u Hrvatskoj. Kroz društvene mreže vidim da su mladi u Hrvatskoj aktivniji u vjeri nego Švicarci.
Imaju li mladi, ali i stariji Švicarci, običaj redovito ići na Svetu misu, u crkvu?
Nemaju baš. Kada na primjer slavim običnu nedjeljnu Svetu misu u jednoj župi dolazi negdje između 40 i 60 vjernika, većinom starijih osoba na misu.
Ovaj razgovor vodimo u Velikom tjednu, trodnevlju, na Veliki četvrtak? Znate li kakvi su običaju u zavičaju i možete li ih usporediti s običajima, obredima u korizmi u župi gdje služite.Molili se na Veliki četvrtak“Dušice grišna“, je li za večeru zelje, posti li se na Veliki petak…?
Nisam najbolje upoznat sa svim običajima koje postoje u Velikom tjednu. Sjećam se da smo se uvijek na Cvjetnicu umivali s posebnom vodom u kojoj su bili cvjetiće i sveta sol, a nosili smo i hranu s posvetališćem uoči Uskrsa da je svećenik blagoslovi i mi je kod kuće na uskrsno jutro jedemo. Ovdje u St. Gallenu su kod Švicaraca mnogi običaji zaboravljeni. Desetljećima su ovdje djelovali svećenici koji nisu vodili mnogo računa o tim običajima, nisu ih njegovali ni sačuvali, tako da ih je malo sačuvano do danas.
Što za Vas osobno predstavlja korizma, a što najveći blagdan Uskrs i gdje i kako ćete ga blagovati, proslaviti?
Korizma je za mene vrijeme pripreme. U korizmi treniramo našu dušu da bude spremna radovati se Uskrsnuću Isusa Krista. On nam je s Uskrsnućem otvorio rajska vrata, ali je zato platio s svojim životom. To nam nikada ne smije biti svejedno.
Veliki četvrtak i Veliki petak ću slaviti u župi Abtwil, a Vazmeno bdijenje u Winkelnu. U nedjelju prijepodne ću imati Svetu misu u župi Bruggen. Kasnije ću otići do svojih gdje ćemo se svi biti na obiteljskom blagdanskom ručaku i slaviti Uskrs. Navečer ću predslaviti Svetu misu na hrvatskom jeziku. Zamolio me misionar da preuzmem njegovu Misu i radujem se tomu.
BUDUĆNOST KATOLIČKE CRKVE U EUTOPI
Kako kao mlada osoba, duhovnik, vidite budućnost katoličke crkve u Europi, slabi li značenje vjere?
Ja vjerujem da će nas u budućnost biti manje na broju, ali ćemo zato biti jači u vjeri. Najvažnije je da svjedočimo katoličku vjeru radosno. Bog vodi svoju crkvu, a mi možemo i trebamo sudjelovati prema svojim mogućnostima.
Znamo da vam Međugorje mnogo znači, kad ste zadnji put bili na hodočašću, veseli li Vas iz godinu u godinu sve veći broj hodočasnika u ovo hercegovačko svetište?
Zadnji put sam bio u Međugorju 5.kolovoza, 2024. godine. Veselim se sve većem broju hodočasnika. Volio bih, također, u budućnosti voditi Švicarce na Mladifest da osjete duh molitve i duh radosti kakav s osjeti na tom Festivalu za mlade.
Planirate li ovoga ljeta dolaziti u Prisoje i koga od bliže rodbine imate u Tomislavgradu, odnosno Prisoju?
Da, planiram. Ove godine dolazim od 1. do 15. kolovoza biti u Prisoju, Tomislavgradu i radujem se tomu. Od rodbine i s materine i s ćaćine strane imam mnogo rodbine, braće i sestara koji su se vratili živjeti u Prisoju.
UPOZNAO SAM NADBISKUPA DRAŽENA KUTLEŠU I BISKUPA IVANA ĆURIĆA
Jeste li upoznali biskupa Ivana Ćurića i nadbiskupa Dražena Kutlešu koji su porijeklom ili rodom iz Prisoja?
Jesam, nadbiskupa Dražena Kutlešu sam upoznao osobno na njegovom biskupskom ređenju u Poreču. Dva mjeseca kasnije otišao sam u Švicarsku gardu gdje me je par puta posjetio, a i ja njega u Poreču. Biskupa Ivana Ćurića sam tek prošlog ljeta osobno upoznao na proslavi 100 godina župe Prisoja.
Don Ivane, u ime naših čitateljica i čitatelja želimo Vama, Vašoj obitelji, Vašim župljanima sretan i blagoslovljen Uskrs!
Hvala gospođo Ljube, tebi, svim tvojima u obitelji i svim čitateljima i čitateljicama Vašega portala koji slave Uskrsnuće Isusa Krista, želim blagoslovljen i sretan Uskrs!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: Privatni album
