Ante Vukadin-Jokarić (Omolje), dr. Marko Radoš (Seonica), Stipe Vukadin (Omolje), Toma Marić (Omolje), Marin Radoš (Tomislavgrad), Ivan Buntić (Lipa), Ante Vukadin (Mandino Selo) su Duvnjaci koji su se uspeli na Čvrsnicu protekle nedjelje. Bravo!
Čvrsnica, 3. ožujka 2019.
Ustajanje u 4,30, noć je bila kratka. Dogovor je na Božića pumpi u 5h. Telefon se negdje zagubio tijekom spremanja opreme. Locira ga zvuk poziva nervozne ekipe koja već čeka, kasnim 10 minuta, neoprostivo, spreman sam za sve kritike. Novi dogovor, nađemo se kod doma „Orlove stine“ uz zaleđeno Blidinjsko jezero. Dogovorenoj 6-članoj ekipi priključuje se i sedmi član.
Kuda se probiti preko snježnih nanosa uz cestu prema Boričevcu, nema prolaza. Krećemo sa ceste, dodatna 2,5 km nezanimljivog pješačenja sa mislima na povratak, no nema druge, krećemo odlučno, danas je moramo popeti. Od prošlog penjanja su prošla tri tjedna i još se u glavi vrti zaleđeni vrh sjevernog grebena Čvrsnice koji nas je vratio natrag, podcijenili smo je opremom i pripremom, danas to ne bi više podnijeli.
U Boričevac stižemo sa buđenjem dana, dobro napredujemo. Kratka provjera opreme, imamo sve i krećemo.
Poznati uspon ispod Čužića kuka sa visokim snijegom koji dobro drži, na pola uspona ispod kuka nagib je na dijelovima preko 45 stupnjeva i zaleđena kosina nas prisiljava da stavimo dereze ili krplje. Nastavljamo sa derezama i krpljama i izlazimo pod kuk nešto iza 8h. Zadovoljni tempom sjedamo na rubu „marendnog doca“. Tako ćemo ubuduće zvati veliku vrtaču na rubu Stanina gdje se otvara pogled na ogromno prostranstvo središnjeg masiva Čvrsnice između Velikog Jelinka i Velikog Vilinca. Ovu mikrolokaciju je legendarni zaljubljenik u Čvrsnicu legenda hrvatskog alpinizma Edo Retelj u svojim zapisima nazivao „Marendni dolac“ pa u njegovu čast predlažemo svim planinarima da koristimo taj naziv. Svi se sjećamo njegove tragične smrti u lavini na Kamešnici 2013. godine. Volio je Čvrsnicu i samozatajno ju penjao po nekoliko puta svake zime. U spomen na njega i druge zaljubljenike prekrasne i moćne Čvrsnice…
Sustiže nas ekipa mladih i za izazov uvijek spremna ekipa širokobrijeških zaljubljenika u snježnu i zaleđenu Čvrsnicu. Kratko pozdravljanje starih poznanika, konstatacija da imamo dobar dan, opremu i volju popeti se na vrh i uživati u prostranstvima hercegovačke ljepotice.
Dogovor je da oni idu svojim smjerom i ritmom, a svakako se nađemo na završnom usponu ispod grebena Pločno i pomažemo se ako će trebati.
Oblaci se sukladno pomno praćenoj prognozi razilaze i pojavljuje se prvo stidljivo a onda punom žestinom sunce.
Pred nama se otvara neopisiva ljepota, refleksija sunčevih zraka sa zaleđenih kosina Čvrsnice stapa se u našim glavama u nadnaravne slike, slike koja se duboko urezuje u pamteći dio mozga. Zašto ljudi penju planine? Zašto rano ustaju, muče se i izlažu riziku? Jedan od glavnih pokretača su ove slike, slike s kojima rastemo, živimo i umiremo. Nadam se da će ostarjeli mozak kad nevoljko ali prirodno budemo odlazili sa ove zemlje uljepšati te neminovne sate.
Snijeg je dobar, uglavnom drži, samo rijetko nas iznenadi kad propadnemo u klekovinu koja spava ispod debelih naslaga snijega. Klekovina na kosim strminama samo ponegdje proviruje nekoliko centimetara i podsjeća nas na ljetne uspone. Svatko u svojoj glavi probire slike sa ljetnih uspona i pokušava se sjetiti zelenih i procvjetalih padina sa prošlih uspona. Slike koje se miješaju, pogledi na blještavu snježnu idilu i unutarnji mir tjeraju nas dalje.
Dolazimo na lokalitet koji ja zovem „rame“ mjesto gdje se sa zapadne strane prelama greben „Mandaruše“ prema „Ravninama“ i gdje počinje zadnji veliki izazov, uspon uz strminu završnog sipara prema vrhu Pločno. Završni sipar je kao i uvijek u zimskim mjesecima pun snijega i leda, prelijep, moćan i vrijedan strahopoštovanja. Dugački kosi trag prema stijeni ispod vrha od našeg penjanja prije tri tjedna bio je linija nastanka plitke ali široke lavine. Odlučujemo ući u završnu strminu sa prokušanim cik-cak načinom. Ostavljamo penjačke štapove i izvlačimo cepine, zadnja provjera ispravnosti dereza. Određujemo smjer i ritam i krećemo prema stijeni gdje smo prošli put zapeli.
Paralelno pratimo ekipu Širokobriježana koji su se razdvojili u dvije skupine, tjera ih mladost, snaga i volja. Lijevo od nas širokobriješka ekipa nailazi na probleme sa zaleđenim dijelom ispod samog grebena. Jedan se probija do strehe i pokušava naći izlaz. Vidimo da mu slijedi kopanje cepinom da bi se probio kroz strehu. OK, iskusan je, slijedi mukotrpno kopanje ali nije ugrožen. Njegov partner zbog neadekvatne opreme se odlučuje presjeći strminu i vratiti se prema nama. Četvrti član širokobriješke ekipe je odlučio izići na greben okomito. Najiskusniji i najspremniji član, GSS-ovac sa bajlama napreduje bez problema i nestaje nam iz vidnog polja na grebenu. Očito je pronašao smjer za vrh.
Bez većih problema cijela naša 9-člana grupa je došla do stijene gdje smo prošli put zapeli. Daljnje penjanje bez velikog rizika nije moguće. Nagib je oko 50 stupnjeva. Led je tako čvrst da se derezama ne može probiti. Radimo malo uporište u ledu ispod uz stijenu sa jednim cepinom, zamkom i klinom za led. Jokarić se navezuje, osiguravamo ga sa ciljem da razvučemo uže preko strme transverzale da bi izišli na završni dio ispod strehe gdje već 20-tak minuta prvi član širokobriješke ekipe pokušava probiti strehu. Jako zahtjevna transverzala, teško bi svi sigurno uspjeli preći i odustajemo od ovog smjera.
Odlučujemo se prebaciti na sjeverozapadni dio strmine i stići do grebena kuda se Marin sa bajlama i derezama već probio. Bez većih problema uspijevamo ispenjati strminu koja je ovdje prekrivena sa 20-tak centimetara svježeg snijega a ispod je čvrsti led. Izlazimo na završni greben, slika je prekrasna, osmijeh i zadovoljstvo vidi se na svakom licu cijele ekipe. Slijedi još samo 30-tak metara završnog cepinjanja u uspentrali smo se na 2228 metara, vrh Pločno. Gospodar hercegovačkih Alpi.
Marin je probio rupu kroz strehu i izvukao rudara. Smijeh, dosjetke, prisjećanje. Adrenalin se polako smiruje , ozarena i nasmiješena lica otkrivaju zadovoljnu grupu ljudi koji su ostvarili cilj.
Ekipa sa daskama i turno skijama ne odriče se svoje nagrade, spuštanje niz zaleđenu sjevernu stranu Čvrsnice skijama i daskama je nadnaravno iskustvo dato samo rijetkima. Gledam ih sa strahopoštovanjem. Nama smrtnicima ostaje zadovoljstvo mirnog i sigurnog spuštanja. Nagrada je u krvotoku, slike su u glavama. Vidimo se naredne zime.
www.tomislavnews.com/ Tekst: Marko Radoš/Slike i video: PD “Orlova stina”