___________________

___________________

O igrama duvanjskog kraja ima malo pisanih tragova, a nakon nedavne objave o okupljanju “brišničke drčajine” u Gornjem Brišniku i fotografija/videa oživljenih igara iz njihovog djetinjstva shvatili smo kako je veliko zanimanje za igre, pa ćemo u nekoliko nastavaka objavljivati ih, otrgnuti od zaborava.

Već dobrim dijelom pale u zaborav, narodne igre duvanjskog kraja svakako je vrijedno zabilježiti i barem na taj način otrgnuti od zaborava.

Igre o kojima ćemo pisati nisu specifične samo za duvanjsko podneblje, no mi se u ovome tekstu nećemo baviti porijeklom igara, zapisat ćemo ih i pokušati objasniti pravila igara za neke buduće naraštaje, ako požele igrati ih. Od igara o kojima ćemo pisati njih su se samo dvije tri održale(igraju se) do danas. A prava je šteta!

Ako se malo dublje uđe u bit većine narodnih/pučkih igara, posebice dječjih, očito je kako se uz te igre razvijala dječja mašta, sportski i natjecateljski duh, a bile su odlična i jeftina zabava.

Vremena se mijenjaju i to je dobro! Djeca se danas igraju računalima i gledaju video kazete. čobana je sve manje, sijela više nema, a stare igre i stari sportovi su “stari”, zastarjeli, zaostali.

Upravo tako i sve narodne igre, ugrubo, možemo podijeliti u četiri grupe:

-dječje igre

-čobanske/pastirske igre

-igre na sijelima i

-sportske igre

DJEČJE IGRE

U Dječje igre spadaju (od jednostavnijih do složenijih): pleska, čvoka, lončići, slipa ili ćor-baka, spujs-spas,  škola-školica, pitonjci i kozovica.

PITONJCI:

Danas objavljujemo igru pitonjaka, a u idućim nastavcima o drugim igrama.

Pitonjci se igraju s pet malih, okruglih kamenčića-pitonjaka, poželjno je da budu svi jednaki i što okrugliji. Igra se na ravnoj podlozi, zemlji, podu,ploči, livadi (pokošenoj) i to sjedeći. Igrači, kojih treba biti više, kako bi utvrdili redoslijed igre, moraju se “čikati”. Jedan po jedan igrač stavlja po pet pitonjaka na dlan jedne ruke i istom rukom, bez pomoći druge, pitonjke treba prebaciti na gornji dio šake, i ponovno iz hvata na dlan. Tko sačuva više pitonjaka on igra prvi. Ukoliko dva ili više igrača sačuva isti broj pitonjaka tada se “raščikavaju”, sve dok jedan od njih ne uhvati manji broj pitonjaka.

Igra počinje jedonjcima. Pitonjci se s dlana prebacuju na gornju stranu šake i rastresaju po zemlji, ploči… ( ukoliko nije dogovorena da ima “nose”-a to znači polagano raspoređivanje, nosanje jednog po jednog pitonjka na pogodno mjesto, da ne dotiče drugi pitonjak, što je u igri bitno, zbog greške “dodire”). Igru pitonjaka s “nosom”-nosanjem igrali su mali-manji igrači, početnici.

Od rastresenih pitonjaka bira se jedan i baca u zrak u visini očiju, a istodobno se jedan po jedan pironjak kupi sa zemlje. Ako su se dva pitonjka našla jedan uz drugi, do se uzima “ćopa”  jedan ne smije se prstima  dodirnuti, pamaknuti drugi. Ako uspješno, bez”dodire” ili ispadanja pitonjaka, odigrate jedonjke, prolazite dalje i igrate dvonjke.

Dvonjci-na isti način kao i kod jedonjaka pitonjci se razbacaju po zemlji, na pod…Uzima se jedan pitonjak i baca u zrak, a sa podloge se uzimaju dva po dva pitonjka, bez “dodire”. Nakon dvonjaka igraju se tronjci, u kojima se s podloge uzimaju 3 plus jedan pitonjak. Zatim četveronjci u kojima se s podloge uzimaju sva četiri pitonjka odjednom dok je peti u zraku. Peteronjci se igraju malo drukčije: pitonjci se ne razbacuju nego se jedan pitonjak baca u zrak, četiri što ostaju u ruci  spuštaju na podlogu dok je onaj jedan u zraku, pa se ponovo moraju uzeti s podloge, sve to dok je onaj jedan u zraku i uhvatiti i njega. Vrijeme kretanja pitonjka i vrijeme/brzina uzimanja onih sa zemlje moraju se dobro izmjeriti, ošajcati. Zatim se igra kapija.

Kapija- prsti jedne ruke postave se u obliku kapije, tako što je palac na jednoj strani, a kažiprst prebačen preko srednjaka na drugoj strani. Drugom rukom pitonjci se rastresu pred kapijom. Uzima se jedan, baca u zrak, a ostala četiri, jedan po jedan, moraju se protjerati kroz kapiju. Kapijom završava jedan igrač jednu partiju pitonjaka, a ostali igrači dobro paze na greške, jer čim pogriješi, dotakne drugi pitonjak ili mu ispane jedan iz ruke, ispada iz igre i igra drugi igrač. Ako prvi igrač odigra cijelu partiju bez greške, što se rijetko događa, ima jednu kapiju i igra drugu igru iz početka: jedonjci, dvonjci…

Tako se i računa: mene je jedonjaka druge kapije, peteronjaka treće…zavisno gdje je pogriješio i od tuda počinje. Dakle osnovno pravilo je da pitonjak koji se baci u zrak ne smije pasti na podlogu, da se pravilno uzimaju pitonjci sa zemlje,podloge, da se ne dodirnu-dotaknu drugi kad se uzima jedan, pa imamo i naziv za pitonjke-tike, igra tika. Igre pitonjaka ima više načina, a mi smo opisali samo jedan koji se najčešće igra/igrao u duvanjskom kraju.

IZVOR: Dio je ovo iz knjige etnografskih zapisa o ljubavnim običajima, pjesmama i igrama duvanjskog kraja  pod nazivom “Ljubi, dragi, ne žali me mladu”, autorice Ljube Đikić, s objavljene prije 30 godina, dakle, 1989. godine.

Nastavlja se…

NAPOMENA: Kad se čita ovako detaljno opisana igra pitonjaka, kao i sve u teoriji izgleda komplicirano, a u biti je jednostavno, pogledajte kako su  to vješto igrala “brišnička drčajina” ovih dana, a snimila je Franka.

www.tomislavnews.com/ Izvor: Ljuba Đikić  “Ljubi, dragi, ne žali me mladu”, Duvno/Tomislavgrad, 1989.