Dan nakon blagdana Rođendana Blažene Djevice Marije-Male Gospe mnogi još slažu uspomene od blagdanovanja, najčešće oni koji su hodili pješice, hodočastili Maloj Gospi. Vjernici iz duvanjskog kraja u najvećem broju hodočastili su na Uočnicu Male Gospe na Šćit, jer je misa Uočnica, po tradiciji, bila posvećena hodočasnicima.
Neki su odlučili hodočastiti na sam dan Male Gospe, pa su krenuli rano ujutro prema Rami-Šćitu. Nama su bile zanimljive dvije Duvanjke, a obje smo poznavali, koje su na svojim FB profilima cijelu noć uoči Male Gospe (četvrtak/petak) objavljivale fotografije s hodočašća. Zaključili smo da su Jela Knezović (rođena Stanić) iz Podgaja i Ana Ćosić iz grada-Tomislavgrada hodočastile po noći, pa smo željeli to provjeriti i u razgovoru s njima danas, nakon što su se odmorile, doznati što ih je to navelo hodočastiti po noći i to uglavnom kroz planinske putove, nenaseljenim područjima.
Kada i kako ste odlučile hodočastiti po noći na zavjet Maloj Gospi?
JELA: Za hodočašće u Ramu smo se odlučile kroz razgovor, spontano je došla i želja i odluka i dogovor uz kavu.
ANA: Želja i sama ideja za hodočastiti Maloj Gospi u Rami u meni je samo „rasla“ kako su godine prolazile sve više i više. Čitala sam puno o Maloj Gospi i molim joj se redovito i jednostavno sam čekala da se sve poklopi i konačno na svoju kartu hodočašća upišem i Malu Gospu u Rami.
Bogu hvala, Gospa providjela i dogovor s mojom prijateljicom Jelom dogodio se sasvim spontano. U prolazu smo tako pričale da bi obje imale želju hodočastiti u Ramu i mislila sam da je sve to bio sasvim običan razgovor. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i bližio se rođendan Male Gospe, vrijeme je bilo dogovoriti detalji za put, što smo učinile na kavici.
Dogovor na zavjet po noći dogodio se i zbog toga što sam ja radila taj dan, četvrtak, kada smo krenule i nismo bile u mogućnosti ići i kroz jutro i drugih okolnosti kao što su vrućine i htjele smo stići na sam blagdan Male Gospe u Rami.
Kada ste krenuli iz Tomislavgrada, u koliko sati?
JELA: Iz Tomislavgrada smo krenule ispred spomen bazilike u 19. 40 sati nakon mise i klanjanja četvrtkom.
ANA: Na hodočašće prema Rami krenule smo iz crkve sv. Nikole Tavelića. Izmolile smo krunicu i prisustvovale Svetoj misi i sve naše molitve predali smo na klanjanju. I krenule smo na hodočašće s Božjim blagoslovom. Poslije mise popile smo putnu kavu u lokalnom kafiću i krenule za Ramu u 19:40 sati navečer. Samo bih nadodala, da je kao i Jeli ovo moje prvo hodočašće u Maloj Gospi u Rami.
Jeste li znale kroz kakav teren ćete prolaziti, je li vas bilo strah kroz pakline i Ravanjsko polje?
JELA: Ovo je moje prvo hodočašće pješke Maloj Gospi u Ramu.Išla sam autom ponekad i autobusom ali pješke nisam. I jesam i nisam znala u što se upuštam, jer je puno lakše proći vozilom nego pješke, ali volja i silna želja iz srca je ubila svaki strah.
ANA: Jela i ja smo se odmah lako dogovorile da ćemo cijeli put od 40-tak km proći cestom. S Gospom straha nije bilo.
Jeste li i koga ste sreli na tom putu dugom 40-tak km?
JELA: Srele smo dvije grupe hodočasnika i četiri vozila su naišla, hvala Bogu i Gospi dragoj koja nas je stavila pod svoj plašt više nikog nismo sreli, što se kaže mogle smo po cesti plesati, a malo i jesmo!
ANA: Susrele smo se s jednom malom grupom odmah na putu prema Zvirnjači i s jednom malom većom grupom na samom ulasku u Zahum s kojom smo izmolile zajedno jedno ostajstvo krunice.
Jeste li se plašile divljih životinja u planini i jeste li koju vidjeli sve češće se može čuti i vidjeti kako dolaze i u naselja, pa ih vjerojatno ima i na putu preko pustih predjela Ljubuše?
JELA: Svi su nas upozorili na divlje životinje i pse i da se moramo dobro paziti, biti oprezne… Ali kao što sam već rekla nije bilo nikakvih životinja pa ni paščadi da se čuju iz daleka…Ja ću još jednom ponovit kako vjerujem da nas je Gospa draga svojim plaštom istinski zaogrnula.
ANA: Nisam se plašila, a nismo ih ni srele.
Je li bilo vozila na cesti, jesu li vas zaustavljali vozači i nudili prijevoz, pitali kuda dvije žena same u noći?
JELA: Auta je bilo od Tomislavgrada do benzinske crpke ” Papić”, skretanje za Ramu, mnogo. Imale smo svu potrebnu opremu tako da nas nitko nije zaustavljao.Prema Rami je bilo samo četiri vozila i to je to, ni jedno iz Rame.
ANA: Noć je protekla sasvim mirno. S molitvom, pjesmom i pričom koja nas je pratila cijelim putem nitko nas nije zaustavljao cijelim putem
Jeste li odmarale i na koliko mjesta?
JELA : Odmarale smo na tri mjesta: na benzinskoj crpki “Papić” sat vremena, pa kad smo prošle Zvirnjaču isto sat vremena, te ujutro u Rumbocima gdje smo u prvom kafiću popile kavu jer smo bile pospane, a ne umorne…
ANA: Jela i ja u startu smo se dogovorile da ćemo odmarati tri puta i odredile gdje će to biti.
Kada ste stigle na Šćit, u koliko sati?
JELA : Na Šćit smo stigle oko 9 sati , na jutarnju misu nismo bile stići kako smo bile planirale, jer smo zadnjih 15- tak kilometara polako išle bose u znak zahvalnosti dragoj Gospi što nas je čuvala cijelu noć da nam hodočašće bez ikakvih problema prođe.
ANA: U Šćit smo stigle oko 9sati ujutro. Na ranu misu nismo stigle, kao što kaže Jela, ali stigle smo se zato ispovjediti i zahvaliti Maloj Gospi što nas je cijelim putom čuvala.
Kako ste se osjećale kada ste ušle u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu? (
JELA: Na Šćitu smo doručkovale, zatim nas je više ljubaznih žena pozvalo na kavu, a jedna mlada gospođa, mislim da se zove Lucija, pitala nas je što nam treba i ponudila sve što nam tada treba, da se presvučemo, jedemo…Hvala joj i ovim putem, mi smo ponudile platiti, što je ona odbila i samo rekla da izmolimo i jedan Očenaš za nju. Velika joj hvala!
ANA: Mogu samo reći da ni sama nisam svjesna da se to dogodilo, još sam puna dojmova. Prije svega sam joj se došla zahvaliti što sam tu gdje sam i događajima koji su ispunili i moje srce i dušu i sve uz Gospin blagoslov.
Kada sam stigla mojoj sreći nije bilo kraja…
Kako ste se i gdje odmarale do središnjeg misnog slavlja u 11:00 sati?
JELA : Kad smo došle u crkvu bile smo presretne i odmornije nego kad smo krenule iz Tomislavgrada, barem sam se ja tako osjećala, srce je bilo veliko k’o Ramsko jezero, prekrasno, a i po pogledu u svoju dragu suputnicu Anu mislim kako će se i ona složiti s mojim odgovorom. Osjećaj koji se ne može opisati nikakvim riječima…
ANA: Vrijeme prije mise, iskoristile smo kao što sam prije napomenula u razgovoru za ispovijed i ispred kipa Gospe Ramske iskoristile smo za molitvu zahvale što je cijeli put čuvala moju prijateljicu Jelu i mene.
Mnogima koji su znali da ste po noći hodočastile je nevjerojatna hrabrost pješačiti po noći preko pustih područja, što vas danas najčešće pitaju?
JELA: Da mnogim susjedima i prijateljima je to veliko iznenađenje kad mi kažemo da nismo spavale nego cijelu noć hodile, postave ponovno pitanje kod koga smo spavale i kažu da nismo normalne…”crna noć, a vas dvije same” i još bi dodali svaka čast na hrabrosti.
ANA: Obasuli su me pitanja kako je prošla noć, je li sve bilo u redu?
Gospođo Knezović kako je vaš suprug i vaših četvore djece reagirali kada ste im rekli kamo i kako idete? A kako kada ste se vratili?
JELA: Moj suprug je rekao da nisam svjesna opasnosti u koju se upuštam, nagovarao me da idem na Uočnicu, ali budući me dobro poznaje, rekao je “Idi kad si odlučila, jer tebe nitko ne može odgovoriti kad nešto zacrtaš, nek ti je Bog napomoći ” i dodao da poslije ne kukam ako se, ne daj Bože, što dogodi. Djeca se nisu odmah složila, ali ih je ćaća odgovorio da me odvraćaju od toga, pa su rekli:” Mama, idi, ako ti se što neplanirano dogodi ili ti nešto bude trebalo, samo zovi mi ćemo doći, ali znaš, ne možemo brzo kao u kući jer to je, mama, je l’ da, daleko?”
A Ana, kako je reagirala Vaša majka?
ANA: Moja velika obitelj uključujući i moju majku kao i u svemu do sada velika mi je potpora i podrška što mi puno znači. Svaku moju utrku kao i hodočašća isprate me od početka do kraja i uvijek su tu za mene. Moja majka je posebna majka i znala sam da će i ovo moje hodočašće poduprijeti. Osmijeh i zagrljaji dočekali su me kad sam stigla doma. Sretna što sam među svojom obitelji.
Možete li sada opisati svoje dojmove s noćnog hodočašća i proslave Rođendana BDM na Šćitu, biste li ponovno krenuli na to hodočašće, odnosno drugima preporučili?
JELA : Dojmovi s ovog hodočašća su predivni i nikad ih neću zaboraviti. Želja za hodočašćem u Ramu već dugo je u mom srcu. I napokon mi se ta želja ispunila, mislim da je Ana uvelike zaslužna za ispunjenja moje želje, tako je brižna i moli kao anđeo. Hvala Gospi na ovakvom predivnom hodočašću.Kolo jesmo snimile ali zaigrale nismo ako bog da možda zaigramo dogodine ili idući put kad budemo išle.
ANA: Već dugo hodočastim, redovito idem sv. Anti Padovanskom u Šujicu i za Veliku Gospu u Seonicu. Ali ovo hodočašće će mi ostati za sjećanje za čitav život, za pamćenje. Cijeli put nisam ni osjetila, prošlo je uz pjesmu i molitvu otajstava krunica koje smo skupa molile Jela i ja za naše zavjete i nakane koje smo s osmijehom na licu iznijele pred Malu Gospu i zahvalu što je cijeli put bila uz nas. Svako hodočašće nosi sa sobom nešto svoje i drugačije i svakako bi ga opet ponovila i nadam se da će mi Gospa providjeti. Svima bi od srca toplo preporučila da se odvaže na hodočašće jer Bog i Gospa uvijek čuju našu molitvu i vapaj.
Uspjele ste, vidim, snimiti više fotografija i videa, neke ćemo i objaviti, a snimili ste nakon mise radosne vjernike i hodočasnike u zajedničkom kolu ispred crkve na Šćitu, što je tradicija okupljanja Ramljanki i Ramaca, jeste li vas dvije zaigrale u kolu?
JELA: Kolo jesmo snimile ali zaigrale nismo ako bog da možda zaigramo dogodine ili idući put kad budemo išle.
ANA: Uz najbolju volju nismo, ali smo to ostavile za iduću godinu ako Bog da.
Hvala vam na odgovorima, vjerujem da će naši čitatelji, nakon ovoga razgovora, znati odlučiti krenuti na noćno hodočašće u Ramu ili u neko drugo marijansko svetište.
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto i video: Jela i Ana
