U organizaciji Matice hrvatske Tomislavgrad i Naših ognjišta, sinoć (28. 10. 2022.) su u dvorani Skupštine HBŽ u Tomislavgradu predstavljene dvije knjige duvanjskog pjesnika Mije Tokića: “Konjanik” i “Od zemlje do neba i dalje” (izbor pjesama)
Knjige su objavljene u nakladi Matice hrvatske Tomislavgrad i Naših ognjišta. Brojnoj publici knjige su predstavili: Danijela Musić, Tomislav Majić i Vinko Šarac, a prigodne riječi uputili su u ime izdavača Mate Kelava i fra Gabrijel Mioč, te autor zbirki Mijo Tokić.
Večer je uljepšao Stipe Ćurčić – Ćipa pjevajući uz gitaru odabrane pjesme.
Objavljujemo sinoćnji osvrt prof. Danijele Musić na osmu zbirku Mije Tokića “Konjanik”
Poštovane dame i gospodo, cijenjeni gosti, od srca vas sve pozdravljam večeras u Tomislavgradu gdje smo se okupili kako bismo uživali u poeziji i probudili osjet za prodornost pjesničke riječi. Konjanik je osma zbirka poezije vrsnog duvanjskoga pjesnika Mije Tokića koji napisa kako „Kaplja duše / Iz srca teče“, što samo potvrđuje mišljenje francuskih estetičara iz 20. stoljeća (H. Bremond) koji su bili uvjereni kako je estetski nečisto sve što ne dolazi iz „vrška duše“.
Čini se da je poezija u suvremenom svijetu postala jedini izlaz ljudskoga duha iz omeđenosti scijentiziranoga i tehniziranoga svijeta. Znanost naime pretendira biti jedina ovjerovateljica istine, a Mijini stihovi kažu „kaniš li promijeniti svijet / ma koliko se trsio / poredak stvari isti je/.“ Drugim riječima, iz tog poretka stvari ne možemo istjerati čežnju za ljepotom izraženu različitim oblicima umjetnosti. Mijini stihovi su potvrda čiste ljepote pa će u tom surječju naš pjesnik reći ako joj „otvoriš vrata, čeka te čaroban svijet“.
Sve je počelo Knjigom nemira koja čitatelja lako odvede u visine, u Dragom kamenju živi duh Anteja sljubljena sa zemljom, Otetim suncem opet dodirujemo visine gdje Sjaju zvijezde i Uspinjanje ne prestaje, a onda smo opet na svom kamenu i kraj sigurna grma i tako dođemo do Konjanika koji slijedi tajnu, duboko mistično iskustvo. Tokićev Konjanik je čvrst, na zemlji je, a oči opet upire u visine, k Nebu jer kako kažu stihovi iz ove zbirke „Ranjiv je ovaj svijet / Kad sve poumire / o Bože / hoće li oči moje / biti žive“.
Čuvstvo je uistinu naša najživotnija moć koja je sposobna stvarati, otuda i logičan zaključak da je jezična izražajnost itekako limitirana. Na tragu te misli i Tokićevi su stihovi: „Uzalud ti metafore, pjesniče, / ako krila nemaš“.
„Ni najsavršrniji oblik ne daje mnogo žilama ljepote ako prethodno u njih nije puštena jaka i bogata krv“, riječi su estetičara Zeljkovića.
Motiv konjanika sveprisutan je u hrvatskoj i svjetskoj književnosti. Naslov nas lako vrati u srednjoškolske dane i Lorcinu Konjanikovu pjesmu s motivima duge ceste, smrti i nedostižne Cordobe. U hrvatskoj književnosti Vesna Parun u svom Konjaniku progovara stihovima: „Teško promiču ceste, / noć je trudna. / Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.“, a u Nazorovu svijetu ditiramba možemo upoznati i Konjika koji je zapravo „plamena vizija“, bijesni at na kojemu se pjesnik uputio kroz tamu i oluju: „U česminu snage vječne, u slavni nepovrat.“ O borbi između života i smrti progovorit će i Kaštelan u ciklusu pjesama „Konjic bez konjika“. Recepcijski horizonti disperzivni su, ali konjanika ćemo uvijek povezivati s četiri konjanika iz Apokalipse. Osvajanje, rat, glad i smrt motivi su koji žive u hrvatskom pjesništvu – pjesmama koje su srasle s našom dušom. U Tokićevoj zbirci, i to aoristno-vokativnoj konstrukciji „niče, konjaniče“, a „ konj mu gizdav / zaigran / Tri koplja skače uvis / tri i više u daljinu / O ledinu / kopitom / bije / bijesno.“
Zagonetnost, nesvodljivost i neodređenost umjetnosti zapravo su njezina snaga. U literaturi je već odavno zabilježeno poznato grčko tumačenje umjetnosti kao zagonetke koju je Edip riješio u Tebi ostavivši sfingu onijemljenom, ali je rješenje zagonetke za njegovu sudbinu bilo zlokobnom tajnom. I evo nas, kako kažu poetike, pred poznatim aporijskim karakterom umjetnosti. Stoga: „Uzalud ti metafora / ako nisi razvio sposobnost / podnošenja/ boli“ i „Nikad se ne zna / šta je iza oblaka / šta je iza neba.“ U Otetom suncu Mije Tokića „Plava se sfinga kao i svaka sfinga / Zatvara u se / I šuti“, a u Konjaniku bismo je mogli probuditi pitanjem: „Ako pobjegnem u metaforu / hoću li pobjeći od sebe.“
Tokićeva zbirka pjesama Konjanik ima 49 pjesama te dodatak „Žišci“ i „Kao haiku“. „Žišci“ su osobitost svih Tokićevih zbirki. Riječ je o kratkoj aforističnoj formi kojoj minimalizam pogoduje jer se upravo tim lakoničnim izrazom naglašava sadržajna i značenjska nabijenost ironijom onoga što se iskazuje pa primjerice O našoj političkoj pameti kaže: „Da postoji dno / Odavno bismo ga dotaknuli.“ Zanimljiv je i Tokićev aforizam (a oni redovito ističu kompleksnost proučavanog predmeta) u kojem iznosi i svoj književno-kritički stav o pjesmi: „Često je s pjesmama ko i sa suknjama. / Što kraće, bolje.“ Haiku stihovi svrstani su u dvije skupine, u prvoj skupini su stihovi tipične kompozicije za ovu vrstu, a u drugoj su stihovi u kojima živi određeni detalj iz prirode.
Generalije je općenito teško konkretno definirati, iako u svijesti svakog pojedinca postoji više-manje jasna vizija o dotičnim pojavama. Konjanici su kroz književnost prolazili i galopom i tiho, slutili i borili se, pred njima bijaše i život i smrt, i ljubav i patnja, mijenjali su se dobivši različita lica, čak i različite duše za pojedine ljude, izopćenost i osamljenost bijahu njihov izbor, a ovaj Tokićev konjanik bori se, spreman je žrtvovati se za drugoga, svjestan je tegobe, spoznaje ideal i pripravan je za njegovo oživotvorenje podnijeti svaku žrtvu: „Da nam je takvog / na čelo.“ Spoznaja ljudskoga ideala najveća je sreća, spoznaja neostvarenosti ideala – najveća nesreća (I. Frangeš).
Sva naša nagnuća pri odredbi općih vrijednosti određenoga umjetničkog djela nerijetko nas dovedu do križišta prošlosti i sadašnjosti (kako bilježi Ivo Frangeš) – do velikih pjesnika čija su čuvstva slobodna. Slobodna čuvstva porodit će u Tokićevoj zbirci stihove o slobodi (zastavi Libertas), težnji hrvatskoga čovjeka za slobodom kao svetinjom, uvjetom ljudskoga dostojanstva.
Prvotni je cilj književnih djela izražavanje ideja, posredovanje osjećaja. Ključne točke na hrvatskoj poetskoj okomici uvjetno se mogu prepoznati u: 1. Nazorovoj liričnosti, pa tako Tokićevi stihovi staju u obranu cvrčka: „Nije li posao važan posao / stvarati ljepotu / Od čeg-a bi živjela duša“; 2. Kranjčevićevoj izražajnoj snazi, pa i Tokićevi stihovi potvrđuju: „Dom nije kuća / Dom je domovina“; 3. Ujevićevo sentimentalno i misaono raskošje, čega ne manjka ni u Tokića: „Privij svoje rane / i ko bujica, nezaustavljiv / teci.“ (Danijela Musić)
www.tomislavnews.com
