Prošlo je 30 godina, iako dugi period, proletjelo je zapravo brzo. Nakon 75 dana Manjače i Sarajeva te izlaska iz logora, kao 19-godišnji mladić dao sam neke izjave i ostale su zabilježene.
Danas ću napisati kratki osvrt, kojim želim zauvijek zatvoriti ovu temu.
Prepričati strahote logora, ratnih događanja, stradanja hrabrih i dragih suboraca, teško je i mučno.
Označavanjem u društvu zarobljenih, zlostavljanih i stradalih osoba, nije ništa drugo nego ponovno guranje u okolnosti od kojih se oporavljaju ili od kojih su samo čudom Božjim spašeni.
Zarobljeništvo samo po sebi ne treba opisivati.
Razina zlostavljanja mjeri se razinom sumanutosti i poremećenosti zlostavljača.
Što je čovjek veća fukara u tom poslu je „kreativniji“.
Iz osobnog iskustva i s odmakom vremena mogu reći, fukare i kreativnosti nije nedostajalo.
Treba puno snage, duševne i duhovne da bi se o tome moglo mirno pričati.
Čovjek prođe puno faza: od mržnje, prkosa, inata, ponosa, pokušaja osvete, da bi konačno došao do oprosta.
Moj poticaj na oprost bio je susret sa strahom u očima zarobljenog neprijateljskog vojnika, u kojima sam prepoznao sebe.
Oprostiti svom zlostavljaču nije čin nemoći, kukavičluka niti relativiziranja krivnje.
To je iz mog iskustva jedina prava pobjeda nad zlom. Mir i spokoj valjda zaslužujemo!?
Dar oprosta ne pripada nama grešnicima, to je ipak Božji dar.
Danas bi sa svojim zlostavljačima vjerojatno mogao popiti kavu i porazgovarati.
Međutim dogodi se da čovjek „doživi logor“ i nakon logora, preživi i oporavlja se cijeli život.
Shvatiš da imaš progonitelje, a nemaš zaštitu, lažne optužbe, izdaje u vlastitoj vojsci koju si krvlju stvarao…
Vrhunac sam doživio 2000. godine, kao i mnogi moji suborci.
Viteštvo se prodaje za Judine škude, članstvom u strankama, udrugama, služeći politikama i slično.
No istina je samo jedna, vitezovi će zauvijek ostati vitezovi!
Moji suborci i sulogoraši koji su zaslužili da na njihov spomen pognemo glavu: Darko Katuša, Zvonimir Kalan, Dragan Šakić.
Kasnije pokojni Ljubomir Radoš, Ante Luketić i mnogi drugi živi i mrtvi, časni i hrabri, vitezovi koji su svoje živote položili i izložili za Domovinu.
Meni dragi general Ante Zorislav Roso svojevremeno je nama „svojim sinovima“ poklanjao plakete s natpisom:
„Oprostiti zulumćaru, ubojici, oprostiti svima, samo nikad izdajici. “
Treba naći snage i oprostiti i njima…
Sretan sam što pripadam generaciji koja će ostati trajno zapisana u Hrvatskoj povijesti, jer se srčano borila za slobodu.
S ponosom na ratne dane, te mirom i oprostom u srcu, moja želja je da ovim tekstom zatvorim ovu temu i obljetnicu.
PIŠE: Umirovljeni bojnik Ante Vukadin
www.tomislavnews.com/Foto: Osobni arhiv A.V.
