Priprema je trajala par dana, svi smo mi čuli za Samograd, ali nitko nije znao gdje se točno nalazi.

Sredinom kolovoza 2013. godine ekspedicija u sastavu: Milan Livaja, Drago Gašpar, Berislav Andrić i autor ovih redaka , svi iz Vojkovića, u ranim jutarnjim satima krenuli su iz Vojkovića preko Midene put Samograda. Priprema je trajala par dana, svi smo mi čuli za Samograd ali nitko nije znao gdje se točno nalazi. Mada su Milan i Drago već prije 30-ak godina obilazili Midenu i sve njezine prirodne ljepote, te bili na Samogradu nisi bili sigurni kako ga pronaći, a da pri tom ne izgubimo previše vremena.
Kad ti treba pomoć zoveš prijatelje, tako i ja zovem Marka Radoša i pitam za topografsku kartu Midene, jer ako itko zna gdje naći kartu Midene onda je to Marko.
 “Dođi na kavu u Courage, evo ovdje ja i Mićo Šarac, sigurno ima u njega”, kaže mi Marko. U Miće ne samo da ima topografska karta Midene nego mislim čak i tičijeg mlika ako ti zatriba, Mićo će naći.
Prijatelji hvala vam na pomoći, bez karte ne bi bilo zgodno naći Samograd, budući se prvi put upuštam u ovakvo nešto. Iako su se mnogi prijavili za ekspediciju, odustali su kad su saznali da će temperatura zraka biti 34 stupnja, a bila je, čini mi, se čak i viša.
Slanina, kruh, paradajz, voda, GPS uređaj, dalekozor, nož, karta… spremljeni su u ruksak, štap u ruku i krenusmo. Krenusmo putem naših didova koji su u Duvno na pijacu/pazar išli priko Midene, a i na konju prevozili bolesno čeljade liječniku, kada nije bilo druge pomoći.
Kroz Margetovac naiđosmo na svježe tragove rovanja divlje svinje rekao bih prije 2-3 sata. Nije nam bilo baš svejedno, ali pravimo se kao da to nije ništa i hodimo do na vrh Midene.

Svako malo zastajemo i gledamo u podziđivane putove kuda su išli naši didovi. Na vrhu smo! Puca pogled na Gornji Brišnik, lijevo na Tušnicu, ispod nje jezero, vide se sva tomislavgradska sela, a vidi se i Ante Topčića-Topa farma goveda.
„Ajmo se mi spustit malo naniže, digod u lad, pa štogod pojist“, predloži jedan, a mi svi jedva dočekasmo. Križa se slanina, kruh, luk i paradajz… Koliko smo mi toga ponijeli u najmanju ruku kao da ćemo ostati 15 dana kod goveda. Ali neka ima, neka se nađe,nikad se ne zna što nas može snaći na putu preko brda. Bože mili kako je malo čovjeku potrebno da bi bio sretan i zadovoljan, hrane sve skupa u vrijednosti desetak KM!
Uputismo se prema Gornjem Brišniku, obnoviti zalihe vode (sve što smo ponijeli, već smo popili na ovoj žegi), a prvi cilj nam je bio posjetiti kapelicu sv. Ilije i vidjeti spomenik Mijatu Tomiću.
Brišnjičanin Mijat Tomić, ovjekovječen u spomeniku, ponosno stoji i gleda na svoj Brišnik i na Duvanjsko polje, i na svoju Jabuku livadu. Stoji i nikoga se ne boji, kao i njegovi Brišnjičani, koji mu podigoše ovaj spomenik.
Krenusmo dalje prema Samogradu, ali za svaki slučaj upitasmo jednu brišnjičku nevistu da nam pokaže put za Samograd.ipak upitasmo jednu Brišnjičku nevisu kojim putem dalje.
Veli nevista: “Ajte vamo livo ako ste zavitovali, a ako niste ajte desno do asfalta pa vas netko može povest, ja nisam tamo nikad bila“.
Zadnje kuće su već, trebalo bi nalit vode, kad se začu: “A Issa ti kućete vi po voj žegi, nevista dajder im donesi vode i onaj sok iz Austrije, samo nemojte galamit dica spavaju”. I sve nevista posluša, a mi zahvalismo dobrim ljudima.

Vruće znoj curi s čela, dobrano smo znojni i umorni, ali ne odustajemo u potrazi za Samogradom. Već je dva sata popodne, tu smo negdje sudeći po karti, vrtimo se, gledamo, ali Samograda nigdje? „Evo ga“, povika Berislav, taman kad smo bili udaljeni 20-ak metara od njega. Čudo prirode, Samograd je fascinantan, rekao bih sličan Crvenom jezeru u Imotskom, samo bez vode. Pitam se samo kako nikada nitko nije upao u njega hodajući po noći Mijatovim putovima, bez svjetla, bez karte ili bilo kakve orijentacije.
{gallery}putevima-mijata-tomica{/gallery}
Malo je reći da smo bili oduševljeni, gotovo pravilna okrugla udubina/vrtača usred ničega s liticama visokim preko 60 m, možda i više i to sa svih strana pod kutom od 90 stupnjeva. Na kraju smo vidjeli i mali Samograd, pa smo se spustili do Kovača. Čim uđeš u bilo koje duvanjsko selo, naiđeš na prijatelje ili gostoljubive ljude. U Kovačima nas dočeka Luka Perković i njegova obitelj,  počastiše nas hladnim pivom, malo se odmorismo, a po dogovoru Zvonimir Andrić je došao vozilom po nas i vrati nas na početak, nazad u Vojkoviće.
Ova osmosatna ekspedicija, među nama nazvana „Putovima Mijata Tomića“, uistinu je bilo lijepo iskustvo, bez obzira na vrućinu i umor. To se brzo zaboravi, a ljepota prirode ostaje u sjećanju, nadahnjuje nekom čudnom  snagom.
 Pade dogovor: sljedećeg ljeta planiramo novu rutu: polazak iz Hambara, a obilazak će svakako biti uključena  u  Stanina peć.

www.tomislavnews.com/ Tekst i foto: Jozo Andrić