Fra Mate Logara, donedavni šuički župnik, na jednom je od najpoznatijih, ali i najzahtjevnijih svjetskih hodočašća”Put sv. Jakova” ili El Camino, od Saint Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj,dugog oko 800 km. Netko se odluči produžiti još 90 km do tzv. Kraja svijeta u Muxiu ili Fisterru.
U društvu fra Mate su Josip Zeko, Tihomir Perić i Ivan Šimić. Fra Mate na svom FB profilu povremeno piše vrlo zanimljiva zapažanja, a mi donosimo treći dio, uz suglasnost autora. Lijepo je i osvježavajuće pročitati, pa ćemo ubuduće redovito objavljivati, prenositi zapise fra Mate s hodočašća “Put sv. Jakova”, naravno, ako ih fra Mate bude objavljivao.
ZAPAŽANJA FRA MATE S HODOČAŠĆA “PUT SVETOG JAKOVA” (3.nastvak)
Mnogo se toga promijenilo u kratko vrijeme od prošlog javljanja, pa sam odlučio stavit i treći nastavak pustolovina naše raštimane satnije. Ponajprije, očito smo preživjeli onu noć i vrijeme do sada. Iako su i dalje svakodnevne izjave tipa: ‘Sve me boli, ja više ne mogu, ajmo se vratit kući…’ sada je to više stvar folklora nego stvarno stanje.
Mora se priznati da primarijus Šimić dobro radi posao saniteta, kad nije zauzet namještanjem scena za Instagram. Iako mu se sva oprema sastoji od bijeloga praha i igala, on se kune da je riječ samo o magneziju, brufenu i andolu, a da su igle isključivo za žuljeve. Ne preostaje nam nego vjerovat. Uglavnom, djeluje! Vraća iz mrtvih.
Promijenio se i pejzaž. Sad uglavnom dolaze ogromni pravci i beskrajna pustara. Pokojni je fra Lasta govorio da najveća pustinja nije Sahara, nego ljudsko srce. Sve mislimo da možda ipak nije posjetio ovaj dio Španjolske i ove pustinje… Repertoar pjesama se ustalio na Zečiću i tamburašima.
Da smo u birtiji, sigurno bi se dobro zapili i ostali do zore. Ovako te srceparajuće balade o nesretnoj ljubavi odradimo već ujutro. Doduše, bude i poneka duhovna.
I ovdašnji smo jezik dobro naučili. U jelovniku bez problema pokažemo sličice što želimo jest. Za piće se uglavnom čuje: ‘Una bira. Grande!’ (Iako se tako ne kaže, razume da oćemo veliko pivo.) Još malo i bit će ko da smo vamo rođeni.
Baš smo komentirali i kako su ovde dica pametna, nemaju ni 5 godina, a već naučila španjolski.
Malo smo se i svađali i inatili, ali sve se smiri kad se napokon dogovorimo da bude po mome. Ako sam dobro sračuna, ostalo je još oko 420 km do kraja, a oko 450 je iza nas.
Što se tiče religiozne strane, i dalje se dobro držimo.
Danas smo molili i za brojne hodočasnike koji su umrli na Caminu. Prije su uz Put bila prava groblja hodočasnika koja je već prekrila prašina zaborava i uništio nezaustavljivi kotač vremena. I danas, kad pomoć stigne u 20 minuta, svake godine barem ponetko svoj životni put završi na ovom Putu. U sjećanje su mi dolazile riječi sv. Franje: ‘Blagoslovljen budi Gospodine moj i po sestri našoj tjelesnoj smrti, kojoj ni jedan čovjek umaknuti ne može. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, a blago onima koje ti nađeš po presvetoj volji svojoj. Njima druga smrt nauditi neće.’
www.tomislavnews.com / Tekst i foto: fra Mate Logara