Evo nas na kraju našega puta. Misec dana i oko 920 kilometara. Događaje od zadnjeg javljanja ne mogu opisivat iz tri razloga. Prvi je što sam ostavio ekipu nekoliko dana da bih malo vremena proveo sam i tražio sebe.
…………………………………………………………………………………………………………………………….
Fra Mate Logara, donedavni šuički župnik, na jednom je od najpoznatijih, ali i najzahtjevnijih svjetskih hodočašća”Put sv. Jakova” ili El Camino, od Saint Jean Pied de Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj, dugog oko 800 km. Netko se odluči produžiti još 90 km do tzv. Kraja svijeta u Muxiu ili Fisterru.
U društvu fra Mate su Josip Zeko, Tihomir Perić i Ivan Šimić. Fra Mate na svom FB profilu povremeno piše vrlo zanimljiva zapažanja, a mi donosimo i šesti (ne znamo je li i posljednji?) nastavak, uz suglasnost autora.
………………………………………………………………………………………………………………………………
To nije svima najbolje sjelo, pa su me proglasili izdajnikom i svakom drugom pogrdom. Drugo, bilo je zdravstvenih problema koji nisu za široku javnost. Treće: Bili smo prisiljeni na neke postupke koji su izvan granica zakona. A pročita sam da su se neki kriminalci priko fejsa otkrili, pa ih uhvatila milicija koja isto visi na fejsu. Zato ćemo i to preskočiti. Uglavnom, u Santiagu smo se pomirili, iako se nismo ni svađali, i sve su mi oprostili makar ništa krivo nisam učinio. Obišli smo katedralu, čekali po dva sata da nam daju potvrde, obišli grad i sutra nastavili svoj put za dodatnih stotinjak kilometara. Stigli do Finisterre i Muxie gdje Atlantik oplakuje španjolsku obalu. Nekoć su ljudi mislili da je tu kraj svijeta, i da tamo iza nepreglednih vodenih prostranstava nema više ništa. Fisterra (finis terra – kraj zemlje) je zadnja točka i Obale mrtvih koja se tako zove jer su stari narodi vjerovali da odatle duše mrtvih idu u Nebo… I mi smo odlučili da baš tu ‘na kraju svijeta’ bude i kraj našega puta. Ta točka je imala i snažnu simboličnu vrijednost, jer su tu nekad hodočasnici spaljivali odjeću u kojoj su putovali, označavajući tako prekid sa starim čovjekom. Vi koji ste imali volje i živaca čitati moje duge objave, vjerojatno bi voljeli čuti završne dojmove. Jesmo li se promijenili? I jesmo i nismo. Bogatiji smo za jedno iskustvo koje je teško usporediti s nečim drugim u životu.
Ovo će zacijelo ostati među najposebnijim doživljajima na koje smo se odvažili. Mogli smo razmotriti neke stvari, trudili smo se redovito moliti, i to puno, da nam ovo bude doista hodočašće a ne samo putovanje ili avantura. S druge strane, to smo opet potpuno isti mi. Ako čovjek ne odluči sebe promijeniti ili barem dopustiti da se mijenja, ništa izvan njega ne može ga prisiliti. A iskustvo pokazuje da za promjene na lošije ne treba trud, dosta se pustiti. Svaka, pa i najmanja, promjena na bolje traži itekakav napor. I taj unutarnji napor ništa izvanjsko ne može nadoknaditi. U skladu s tim, vrijeme će nam otkrit je li od ovoga bilo vajde. Stvarni kraj našega hoda je bila crkva na hridini u Múxii, 30 kilometara od Fisterre. Doživio sam je doista kao sliku kraja, kraja životnoga puta. Kao i svako putovanje, i život ima svoj početak, trajanje i kraj. Ima suputnike, ima teške i lake, lijepe i ružne trenutke. I tek na kraju možeš ocijeniti kakav je bio. Kao što je ovo putovanje završilo pred crkvicom, tako će i zadnji pokret na zemlji biti kad nas ponesu iz neke crkve do našega groba. I tu mi je pala na pamet pjesma AB Šimića, koju smo koji put i poslušali i koja izvrsno opisuje i ono što sam osjećam:
Okreni lice i pogledaj na me
i blago mojim koracima sudi
jer život pun je zasjeda i tame,
a svi slabi svi smo samo ljudi.
Ko sjene tonu stoljeća i puci
i srce često za prolaznim luta,
a Ti tek znadeš svrhu moga puta
i pravi život u Tvojoj je ruci.
I ništa nemam što čuvati mogu
od prolaznosti u kucanju sata.
Gorku sam čašu već ispio mnogu
i strah je često kucao na vrata.
…i zato blago kada klonem sudi
jer svi smo slabi, svi smo samo ljudi…
Mir i dobro .
www.tomislavnews.com/ Fra Mate Logara/FB
