Kako se novine (tiskani medij) sve manje čitaju i u Tomislavgradu i u Livnu, a i inače, jer je internet, odnosno čitanje brojnih internetskih portala mnogima dovoljno za informiranje, a novine dobrano kasne za portalima, ono što objave novine ujutro već je protekli dan, uglavnom, objavljeno na portalima.
Osim toga, u novinama je sada sve manje autorskih tekstova još manje dobrih reportaža, uglavnom se prenosi/kopira s portala, to i nema potrebe, osim za ovisnike šuštanja novinskog papira, kupovati novine. A kupovati više dnevnih novina, tjednika, časopisa… postao je luksuz, kao što je uvijek bio, samo rijetkima dostupan.
Jedna sam od onih generacije iz početka druge polovice prošloga stoljeća (zar već računam godine iz prošloga stoljeća, haha) kada se moglo odvojiti najviše za jedne dnevne novine, a o tjednike, mjesečnike, časopise… moglo se samo vidjeti na novinskim kioscima ili sanjati o njihovoj kupovini.
Zato su oni radoznali, a uvijek sam bila ta, nalazili načina kako pročitati sve što ih zanima, a ne platiti, jer se nije imalo novca.
Neke od novina, tjednika i časopisa mogla sam pročitati u čitaonici livanjske gimnazije na velikom odmoru ili rijetkim nastavnim satima kad ne bi došao profesor (kad bi propao sat!). Nisu to bile novine ni časopisi koji su me živo zanimali, ali voljela čitati bilo što.
U to vrijeme u Livnu su bila, ako se dobro sjećam, tri novinska kioska, a meni na putu kući bio onaj preko mosta, malo prije gradske česme. Onaj gdje i danas postoji, doduše ne onaj “moj”.
Ispred tog kioska sam uvijek zastajkivala, gledala novine kroz staklo, ponekad neke izložene kradom prelistavala, dok me gospodin iz kioska nije jednoga dana upitao.” Mala, ja vidim da stalno stojiš tu i čitaš, a ako voliš toliko čitati, ponesi ti kući koje god hoćeš novine, pročitaj i ujutro kad pođeš u školu, vrati, samo pazi da ih ne zaprljaš ili raskineš”. Mislila sam da se šali, jer prodavača novina iz kioska nisam osobno poznavala, znam da su ga zvali Zele, ali bio je to jedan od ljepših dana u mom djetinjstvu, a i u mladosti, pa i kasnije.
Počela sam gotovo svaki dan nositi po jedan dva tjednika, časopise, popodne ili po noći ih čitala i uredno ujutro vraćala. Koja sreća! Istina, ponekad bih i kupila koji tjednik ili mjesečnik, jer sam veće počela objavljivati u njima svoje pjesme i priče. Pa kad bi bilo nešto moje objavljeno redovito bih kupovala, nekada i na rate, plaćala u dva tri dana pomalo, tako je bilo!
Poslije sam i u studentskim danima, na kiosku za skretanje u Studentski dom “Cvjetno” ubrzo se sprijateljila sa simpatičnom gospođom i čekala samo da kaže:”Ponesi, pročitaj i vrati”, a nije mi trebalo dvaput govoriti.
Povratkom iz Zagreba u Tomislavgrad i dalje mi je bilo važno sprijateljiti se s prodavačima novina u kiosku. Vjesnikov kiosk bio mi je najbliže kući, pa sam se s bračnim parom Baković, Branom i Karlom, uskoro sprijateljila, potom s Jozom u kiosku Oslobođenja, kasnije s Nazifom, pa je “nikao” je još jedan kiosk ispred robne kuće u kojemu je u početku radila gospođa Šima, pa se i danas zna reći”gdje je bio Šimin kiosk”.
Šimu su u kiosku zamijenile Ljuba, pa Ivanka i Jaka, a već odavno nema tog kioska, niti onoga što mu je bio u blizini”Vjesnikova”, nema ni Nazifina, nema ni onoga ispred hotela, ni onoga u gornjem dijelu grada, ni ispred Pošte, dakle od pet šest novinskih kioska ostao je samo jedan u Tomislavgradu, onaj ispod zgrade MUP-a. A sada se u tim kioscima prodaje svega više nego novina. Novine redovito kupuju samo vlasnici ugostiteljskih objekata, jer gosti uz kavu vole pročitati i novine. Sada se novine mogu kupiti i u prodajnim centrima, i na benzinskim crpkama, svugdje više nego u kioscima.
Ne znam koliko sada ima novinskih kioska u Livnu, znam da je na mjestu onoga davnoga na mosta i sada kiosk, ali drugačiji, a svejedno mi drago zastati ispred njega.
Zato sam danas zahvalna svim tim dragim i dobrim ljudima, prodavačima u novinskim kioscima, moguće sam neke i zaboravila, koji su mi omogući čitati što me zanima, informirati se, onom čarobnom rečenicom:”Mala ( kasnije djevojko, gospođo) uzmi, pročitaj i sutra vrati!”
Od kada sam se informatički opismenila, a ima tomu blizu dvadesetak godina, novine samo iznimno kupim, ne zato što sada ne bih mogla platiti, nego što bih malo novoga u njima imala pročitati.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić/Foto: Arhiv TN i Tomislavgrad / Duvno / Županjac na starim razglednicama i fotografijama *
