Ove godine i ovih dana, a travanj je mjesec 2022. godine, 30. je obljetnica početka borbi na kupreško-tomislavgradskom bojištu i utemeljenja HVO, brojna su prigodna obilježavanja, a mi smo tim povodom zamolili prvog demokratski izabranog predsjednika Općine Tomislavgrad, a nedugo zatim, po izbijanju rata, predsjednika Kriznog stožera Općine Tomislavgrad, sada prof. u mirovini, ali koji ne miruje, Miju Tokića, odgovoriti na nekoliko pitanja za čitatelje našega portala Tomislavnews.com, čemu se bez razmišljanja odazvao.
Osim podsjećanja na ratna događanja, zanimljivi su i Tokićevi odgovori na sadašnje političko stanje i previranje u B i H, ali i odgovori na pitanja iz književnosti, jer će Miju Tokića mnogi prepoznati kao duvanjskog pjesnika, dakle, po njegovim pjesmama.
Gospodine Tokiću, vjerujući da ste dobro u zdravlju, pitamo Vas kako se osjećate ovih dana kada se obilježava 30 godina od početka borbi na kupreško-tomislavgradskom bojištu?
Hvala Bogu, do ove godine bio sam izvrsna zdravlja. Sad imam neke simptome i dijagnoze, nadam se, da će s Božjom pomoći biti sve dobro. Za nas su ovi dani posebnog značenja jer se ovih dana sjećamo dramatičnih dana početka rata i formiranja HVO-a kao oružane obrambene sile hrvatskog naroda u BiH što nas ispunja ponosom i tragičnih stradanja na Kupresu što u svakom od nas izaziva duboke emocije pijeteta i zahvalnosti prema njihovoj žrtvi.
Kada se prisjetite početka travnja mjeseca 1992. godine na što prvo pomislite?
Teško je izdvojiti. Ponekad ili najčešće sve se sažme u jednu riječ ili misao: Kupres. I križevi i spomenici onima koji su iz ljubavi za svoj narod položili svoje živote.
Znam, ta sjećanja nisu ni dobra ni vesela, pa ipak, možete li izdvojiti neki događaj iz te godine koji vam je ostao u lijepom sjećanju?
Opet ne bih o događajima. Meni je u lijepom sjećanju ostalo naše zajedništvo u tom teškom i ponosnom vremenu. I neki zadivljujući moral, gotovo zanos, i vojnika i civila. Svatko je nastojao nešto učiniti i pomoći da u tim nametnutim okolnostima budemo što spremniji. Javljali su se naši ljudi sa svih strana i iz iseljeništva nudeći sve vrste pomoći.
U četiri godine rata koji događaj, koji dan, možda i mjesec, Vam je bio najteži?
Svaka vijest o stradanju potresla bi me i čitav naš kraj i to su najteži dani. 10. travnja, 1992. godine je ipak najteži i najtragičniji jer je položeno mnogo života i jer smo doživjeli poraz u bitci za Kupres.
S odmakom od 30 godina razmišljate li ikada kako je taj naš nesretni rat mogao trajati kraće i s manje poginulih, manje žrtava?
Nama se rat dogodio, nama je rat nametnut. Mi smo sanjali nacionalnu slobodu i demokratsko društvo. Drugi su imali ekspanzionističke ciljeve. Agresor je imao ratne planove, vojnu silu i ratnu mašineriju, diplomaciju pa čak i međunarodnu podršku. Oni su, agresor, bili gospodari rata. Mi osim srca i domoljublja – što smo imali? Ni vojske ni naoružanja ni države. SR BiH se raspala. Nema lokalnog rata, gotovo da nema ni izoliranih situacija. Ne može se ništa s lokalne razine učiniti da se spriječe ili zaustave tako veliki događaji kao rat niti nešto učiniti da kraće traje. Mi smo u ratni vrtlog ušli kad nas je pogodio rat. Nismo ga željeli ali ga nismo mogli ni izbjeći. Prema tome, ne možemo promijeniti okolnosti, sve se dogodilo kako se, ako smijem reći, moralo dogoditi. Niti ima smisla ni potrebe ponašati se po onoj „lako je biti general poslije bitke“. Činili smo sve što smo mogli.
Možete li danas, kada gledate slike iz Ukrajine, ostati mirni ili Vas to previše potrese, probude sjećanja na Domovinski rat?
U svima nama duboko su arhivirane slike i događaji iz Domovinskog rata i normalno je da slike i događaji iz Ukrajine u nama još jače izazivaju asocijacije i sjećanja na Domovinski rat. S užasavanjem gledamo sva ta stradanja i tragedije, besmislena zvjerstva i besmislena razaranja… Svi razmišljamo o tom kako je duboko, odnosno nisko pala naša civilizacija. I kako nema mehanizme da ovo barbarstvo zaustavi.
Mislite li da se, nakon rata, dovoljno vrednuje žrtva hrvatskih branitelja ili se olako zaboravlja što su proživjeli i dali u Domovinskom ratu?
Iz rata svatko iziđe povrijeđen. Najviše oni koji su najviše stradali. I nikad se neće dovoljno učiniti niti je moguće dovoljno učiniti. Ne mogu se smrti nadoknaditi, niti nadoknaditi izgubljene godine u ratu. ( Svatko je izgubio svoje četiri godine koje je mogao planirati po svojoj volji.) U BiH stvar je komplicirana. Nesređena država, nesređeno društvo i mnoge neregulirane ili neadekvatno regulirane stvari. Mi bismo barem u svom korpusu, koliko je do nas, morali još više nastojati da se stvari urede i da se više vrednuje svaka žrtva i doprinos u Domovinskom ratu. Mogli bismo bar u javnoj sferi – u medijima, u nastavnim programima više govoriti o značenju Domovinskog rata i ulozi branitelja. I općenito u društvenom životu branitelji bi trebali zauzeti značajnije mjesto.
Je li Vam danas žao kada znate da je opstala i postoji Republika Srpska, a Federacija nije zaživjela kako se očekivalo, što je ukinuta, “ugašena” HR Herceg Bosna, mislite li da je bio veliki razlog za to?
Još jedno bolno pitanja. Normalno da mi je žao što nije opstala Herceg Bosna. Spreman sam vjerovati da su postojali veliki razlozi za to iako duboko žalim zašto se to dogodilo.
Herceg Bosna niti je poražena u ratu niti je ukinuta već je sporazumno s Republikom BiH koja je bila pod kontrolom Armije BiH uspostavila Federaciju BiH. Zašto se to dogodilo? Ratne okolnosti i međunarodni nagovori i pritisci uvjetovali su stvaranje Federacije BiH – to je omogućilo slamanje srpske agresije i prisililo Miloševića i Karadžića na mirovne pregovore i dovelo do završetka rata.
(Nezgodno mi je ovdje otkrivati jedan detalj. Na sastancima gdje se govorilo, ne mogu reći da se definitivno odlučilo, bio sam jedan od upornijih zagovornika Herceg Bosne, jer sam bio svjestan svih problema i peripetija koji mogu i koji će uslijediti uspostavom Federacije BiH. Odluku o tomu mogu donijeti oni koji imaju više informacija i čije su odgovornosti daleko veće.)
Jeste li još aktivni u politici i možete li prokomentirati sadašnje političko stanje u Federaciji B i H, odnosno u B i H?
Nisam izravno aktivan u politici. Stanje u BiH je vrlo konfuzno i kaotično. Država je nefunkcionalna. Republika Srpska kao corpus separatum bavi se vlastitim očuvanjem više nego razvojem. U Federaciji BiH su nesređeni odnosi. Nisu riješena ni tzv. predpolitička pitanja. Bošnjaci svu energiju troše kako majorizirati Hrvate i dokinuti im konstitutivnost.
Previše pitamo, ali kako biste Vi riješili ovo “zamršeno” političko stanje u B i H, jesu li Hrvati jednakopravni s ostala dva naroda ili su zakinuti u nekim pravima koja im po ustavu, još uvijek, nažalost, Daytonskom, pripadaju?
Slažem se, previše pitate. Kako riješiti ovo, kako rekoste, zamršeno pitanje, ovaj bh. čvor ili „ bermudski trokut“? Hrvati, nažalost, nisu jednakopravni s druga dva konstitutivna naroda. Jedan narod ima vlastitu republiku, Bošnjaci majorizacijom i raznim manipulacijama pretvaraju Federaciju u bošnjački entitet. Hrvati su izloženi majorizaciji i drskom otimanju njihovih Ustavom zajamčenih prava. Bošnjaci se upinju da im ponovno izaberu jednu trećinu hrvatskih zastupnika u Zastupnički dom Federacije i tako Hrvatima potpuno dokinu političku konstitutivnost. BiH kao višenacionalna država može opstati kao demokratska samo na načelu jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda i ravnopravnih građana. Najpravednije i najfunkcionalnije ju je ustrojiti kao federalnu državu – uniju triju (ili više) nacionalnih teritorijalnih jedinica u kojima bi svim građanima bila zajamčena sva građanska prava.
Je li četvrt stoljeća od rata, a da je bilo političke volje i pameti, bilo dovoljno za uspostavu jedne normalne države B i H, koja jest zemlja, a malo država? Zemlja u kojoj je malo tko zadovoljan, i narod i pojedinac?
Opet teško pitanje. Ja mislim da je bilo političke volje i pameti takvu je državu bilo nužno uspostaviti Dejtonskim sporazumom-zašto nije tako treba pitati medijatora i pokrovitelja Dejtonskih pregovora, SAD. Teško je dokučiti razloge zašto je uspostavljena ovakva nefunkcionalna asimetrična i gotovo apsurdna država. Kako se dogovoriti kada neki nisu uopće zainteresirani za dogovor. Srbi brane RS, Bošnjaci građansku državu ili bar građansku Federaciju BiH. Hrvati ne smiju izgubiti konstitutivnost.
Što mislite hoće li se održati Opći izbori u B i H u listopada ove godine iako Izborni zakon nikako promijeniti i komu je u interesu da se ne mijenja ni Ustav, ni izborni zakon?
Svjedoci smo da se vode pregovori o izmjeni izbornog zakona i ograničenim ustavnim promjenama. Za sada Srbi nisu uključeni ni zainteresirani za pregovore. Bošnjaci se opiru izmjenama jer žele sačuvati status – quo kako bi izbornim inženjeringom i dalje mogli Hrvatima nametati predstavnike. Hoće li se održati Opći izbori u BiH u listopadu nezahvalno je danas prognozirati. Bez izmjena Izbornog zakona izbori su nelegalni. Bošnjaci ipak ultimativno traže izbore i dosad na tom inzistira međunarodna zajednica. Još je mjesec dana za dogovor. Teško da će se stvari pomaknuti s mrtve točke ako ne bude jakog međunarodnog pritiska. Hrvati moraju maksimalno politički odgovorno odvagnuti koji je optimalan potez. Mislim da je još rano za konačan odgovor.
Koje su Vaše zamjerke, a sigurni smo da ih imate, aktualnom političkom vodstvu hrvatskog naroda u B i H , a koje za druga dva naroda i koji bi Vaš savjet bio sadašnjim političarima?
U ovoj konkretnoj situaciji mislim da bismo se manje trebali baviti kritikama i zamjerkama ( iako ih ima, normalno) a više jačanjem zajedništva i svijesti o važnosti političkog trenutka i dalekosežnosti odluka. Treba pojačati komunikaciju s narodom.
Kako ste zadovoljni političkim i gospodarskim stanjem u HBŽ, a kako u duvanjskoj općini?
Ovo je prevažno pitanje, ali često se i u vezi s pitanjem i u vezi s odgovorom banalizira. Nisam baš kompetentna osoba za gospodarska pitanja. O ovom trebaju razgovarati gospodarstvenici i kompetentni stručnjaci svih područja, ekonomisti… Za gospodarstvo imamo hendikep u visokoj nadmorskoj visini i oštroj klimi, a imamo i neke prednosti i razvojne mogućnosti u šumarstvu i drvnoj industriji, u stočarstvu i proizvodnji hrane i na tom bi trebalo, uz moderne tehnologije, temeljiti razvoj županije i općine.
Posljednje političko pitanje: Zašto još uvijek, i desetljećima isto, poratnih godina još i više, iseljavanje je iz duvanjskog kraja? Samo, molimo Vas, bez izlizane fraze naših političara kako je iseljavanje prisutno u svim općinama, državama…nas zanima Tomislavgrad i nazire li se kraj iseljavanju i “bijeloj kugi”, izravno – izumiremo li na Duvanjskom polju, kao što kažu stihovi iz Vaše prve zbirke pjesama Knjiga nemira “Ispraćam vas. Jedne u zemlju. Druge iz zemlje. I plačem plačem bezutješno?”
Mislim da je odgovor na ovo pitanje dijelom sadržan u prethodnom odgovoru. Nesređena, nefunkcionalna država, izložena trajnoj nestabilnosti i nedostatna sposobnost lokalnog gospodarstva da apsorbira mlade stručne kadrove ne motiviraju na ostanak, Činjenica je da je radno mjesto presudno gdje će ljudi organizirati život. Od razvoja gospodarstva zavisi hoće li ljudi ostajati ovdje. Treba podržati svaku inicijativu, tražiti i omogućiti investicije. Mislim da aktualni načelnik i predsjednik županijske vlade na tom planu imaju i ideja i rezultata.
Poznati ste duvanjski pjesnik, objavili ste već sedam zbirki pjesama, što Vam znači pisanje poezije u ovim ne baš veselim vremenima?
Kažete poznati duvanjski pjesnik, moja je želja, da ne budem lažno skroman, biti bar i hrvatski pjesnik. Poezija je odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja i na stvarnost koja nas okružuje. Ona se događa u čovjeku. Ako se dogodi, ponešto napišem.
Jesu li ova vremena nadahnuće za pjesnike i spremate li nove knjige?
Ako Bog da, uskoro bi mi mogla izići jedna nova knjiga, a započeo sam i neke druge projekte.
Hvala Vam, gospodine Tokiću, želimo Vam radostan i blagoslovljen Uskrs, mirne godine i dane u zdravlju i veselju te da još dugo pišete pjesme na zadovoljstvo svojih vjernih čitatelja, a ima ih!
Hvala na uskrsnim čestitkama i lijepim željama i Vama i Vašim čitateljima sretan i blagoslovljen Uskrs, puno zdravlja i sve najljepše u životu!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/ Foto: Arhiv TRN-a
