Kraj je svibnja, a lijepo sunčano vrijeme naprosto mami iz kuće, negdje prošetati s obitelji. Gdje?
Odabiremo mitski Zavelim i sela ispod i oko njega. Prva postaja naše posjete je maleno selo sa samo par kuća-Omazići. Žive duše nema u selu?! Pored jedne kuće je veliki orah. Zamišljam kako ga je nečija ruka tu posadila prije tko zna koliko godina i kako su djeca (sada već odrasli ljudi) rasuti negdje po svijetu u rana jesenja jutra sakupljali orahe ispod njega “jedan, dva, tri..ko će više”. Nažalost, nestalo je tih vremena, djece nema, ali orah je tu, spreman sve koju tuda prođu primiti u svoju hladovinu.
Iz Omazića se spuštamo u Pilanoviće. Ima tu ljudi , govori nam jedan gospodin koji nas je dočekao ispred kuće. Poziva nas na piće koje odbijamo, jer imamo još dosta toga posjetiti, obići . Iz Pilanovića puca prekrasan pogled na Vinicu i Viničko polje, sve do Studenaca. Teško je odvojiti pogled od ove Božje ljepote! Prolazimo kraj groblja i kapelice Sv. Ane, kroz Đikiće. Ima dosta novih kuća, vrtovi zasađeni krumpirima. Livade pune mirisnih šarenih cvjetova svih vrsta: majčine dušice, gloga, ivančica, ljiljana…mirišemo i duboko dišemo, vraća snagu!
{gallery}kristina-zavelim{/gallery}
Dolazimo potom u selo Škoriće i tu nađemo mještanku ispred kuće koja nas vrlo ljubazno, a to je odlika ovih ljudi bila i ostala, poziva u kuću, na kavu i kolače. Pa vrijeme je za mali odmor i sjedamo na podzidu u hladovinu stoljetnog hrasta. Na hrastu visi otvarač za boce, kao da govori zašto je tu: “uvijek netko svrati pa neka ljudi popiju hladno pivo”. Preko Vranjača dolazimo do izvora gdje teče jako hladna voda. E, tu je pravi raj, ali i hlad, pa se sjetimo jedne pjesme iz djetinjstva: “Zavelime, moj debeli ‘lade, šta po tebi roške cure rade…”. Uistinu je tako. Gusta šuma bukava, grabovine i hrasta odiše milinom i debelom hladovinom. Naviru sjećanja i pjesme iz djetinjstva: „Grabovino ozeleni rano, da po tebi goveda čuvamo!“, ali nema toga više, ni mukanja, ni blejanja, samo je tišina glasna. Osjećam da me Zavelim grli svom snagom, a ja mu uzvraćam napunjena pozitivnom energijom.
Glas moga sina trgne me iz zanosa, iz opijenosti ovom ljepotom: “Mama, opet dolazimo u Zavelim kad sazriju ove šumske jagode”, a prekrile su čitavu livadu. I dok Zavelim kupa popodnevno sunce, a lagani povjetarac rasipa opojne mirise na sve strane, opraštamo se od njega riječima “Zavelime, ti mitska planino, hvala i vidimo se uskoro”.
Idemo dalje do dragoga mi Roška Polja, pa se vraćamo natrag kroz Gogiće, Vidoviće, Dozane, Điviće i moje rodno Mijakovo Polje. Jedan prekrasno proveden vikend za moju obitelj i za mene i poručujem svim ljubiteljima prirode, čiste, mirne, zdrave, a tu, pored nas, da ne dvoje gdje će se napojiti novom energijom: gdje je Zavelim i dokle god dopire njegov šum, tu je ljepota, tu je zemaljski raj!
www.tomislavnews.com/ Tekst i foto: Kristina Tadić
