Rođen sam 1986. To je navodno ona černobilska generacija. Neki mi je dan liječnik potvrdio da imam medicinsku anomaliju. Nije neki problem, nego je samo specifičnost.
Srce mi je – naopačke. Dobro ono pumpa i sve to, ali je neobično zarotirano na suprotnu stranu. Simpatični doktor se pokušao našaliti kako se takvo što događa samo zaljubljenim ljudima. Nasmijao sam se. Ne njegovoj fori, nego svojoj specifičnosti. Meni je to baš nekako moćno. Još jedan znak moje posebnosti.
No, da prijeđem na stvar. Iako sam relativno mlada osoba, zahvaljujući svojoj radoznalosti, temperamentu, faustovskoj sudbini i nekoj čudnoj sreći, puno sam toga prošao. I tijekom svog svakodnevnog traganja za Bogom i padom i rastom u vjeri, ovaj me nesvakidašnji put na jedan drugačiji način otvorio poticajima Duha i osposobio me da stvari promatram na malo drugačiji način. I zahvaljujući ovom malo drugačijem pogledu na svijet, nalazim se na određenoj margini. I tako ću s vama podijeliti nekoliko razmišljanja s margine. Nekoliko višeznačnih misli. Crnih i crvenih. Ja sam kroz ovu godinu provlačio tri temeljne misli: 1. Bog postoji. 2. Strah je nebitan. 3. Težimo nemogućem – budimo sretni.
Bog stvarno postoji. Možeš ti to ignorirati ponekad, ne vidjeti, ne biti toga svjestan, ali njegovo postojanje ne ovisi o nama. O nama ovisi samo kako ćemo mi reagirati na njega.
Druga stvar. Strah je nebitan i nevažan. Strah je iluzija. Uporno pričam o strahu, jer vidim da se ljudi boje. Svi se mi bojimo. Ja sam prije mislio da sam se svih svojih strahova oslobodio i da je moj strah od zmija najveći strah koji me sad okupira. Prije sam mislio da nemam nikakvih strahova. Prije sam tvrdio ovako: da sam ja žensko, i da su strahovi mjesečnica – ja bih bio trudan. Međutim… Primijetio sam da i ja krvarim i da me nečega strah. Strah me ljudskih obzira, strah me – straha. Strah me da ne bih promašio svoj život. Strah me da bih odustao od potrage ono što još uvijek nisam pronašao.
Nedavno smo slavili blagdan svetog Tome. Jednog od najsumnjičavijih likova u Svetom pismu. Taj čovjek nikad ništa nije prihvatio iz prve, nego je uvijek postavljao pitanja. Jednom zgodom Isus je nešto tumačio svojim učenicima. Smrtno-ozbiljno. I sad veli Isus: “Kamo ja odlazim, znate put.” I sad svi šute. Naravno da nitko ne zna put, ali ljudi se boje upitati. I veli Toma: “Gdje to? Ne znam ja gdje ti ideš. Kako onda mogu znati put?” I onda Isus kaže: “Toma, ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu, osim po meni.” Prije se ova rečenica tumačila tako da se smatralo da se čovjek može spasiti jedino kroz Crkvu, međutim nije to tako…
Ovaj Isusov odgovor upuće čovjeka samom sebi. Upućuje da svaki čovjek pronađe svoj vlastiti put. Jedini put mora biti vlastiti put. Svatko tko je shvatio da je on sam put i cilj vlastitog traganja, poistovjećuje se s univerzalnom sviješću, s onim Životom o kojem govori Isus. U onom trenutku kad se Isus poistovjetio s činjenicom da je on Božji sin, on je tek tada mogao reći da je on Put, Istina i Život. Jedini put koji svatko trči za sebe – mora biti vlastiti put. Svatko tko je shvatio da je on sam put i cilj vlastitog traganja, poistovjećuje se s univerzalnom sviješću, s vječnim životom. To je onaj put koji svatko od nas krči i gazi sam. I zato traži svoj put i njime idi. Evo za 4 dana idem na El camino.
El camino (“Put”) jest jedan od najvažnijih i najzahtjevnijih hodočasničkih ruta na cijelom svijetu. Put svetog Jakova (španjolski: Camino de Santiago) jest ruta duga 800-ak kilometara koju ljudi prelaze pješke iz pravca Francuske na putu koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog Jakova. Svoj put prema Santiago de Composteli počinjem na Pirinejima u francuskom gradu Saint-Jean-Pied-de-Port. Uz Jeruzalem i Rim, ovo je najvažnije kršćansko hodočasničko mjesto. Postoji jedna zanimljiva izreka:
“Ako želiš susresti Isusa – idi u Jeruzalem;
Ako želiš susresti svetog Petra – idi u Rim;
Ako želiš susresti samog sebe – idi u Santiago.”
To je “put” na kojem čovjek preispituje kompletno svoje biće. I puno se toga u meni lomi. Jako puno toga. I zato me je s određene strane i strah El camina… Jer to je put koji mijenja čovjeka. I tako neki dan pričam s jednom osobom kako mi treba neki putokaz i veli ona meni: “Dosta više putokaza. Počni više hodati.” I malo me to bocnulo. Ne čekaj putokaz, nego hodaj. Putokaz će se pojaviti kad bude najpotrebnije.
Svjestan sam da će me mnogi poznanici gledati čudno nakon nekih ovdje napisanih stvari u idućih mjesec dana, ali ne dira me to previše. Želim živjeti svoj život u punini, ali nešto me tu spriječava. Nešto me blokira. I nadam se da ću na Putu otkriti i razriješiti svoje sumnje.
Uglavnom, da skratim priču, ako želiš biti pozer i nečija kopija, možeš. Samo se pusti k’o tikva niz vodu. Ako želiš živjeti prosječnim životom – možeš. To nije loše. Ako si na to pozvan.
Ali ako u sebi osjetiš neke druge melodije.. melodije koje nisu od “ovoga svijeta”.. note koje je Skladatelj stavio u tebe.. neku pjesmu koja se krije duboko u tebi… Molim te, otpjevaj je. Pjevaj je najglasnije što možeš. Radi sebe. Možda će se mnogi smijati tvome glasu i neće htjeti plesati na taj ritam, ali ti ćeš se zadnji smijati. Napaćen, ranjen, umoran… dati život za svoju pjesmu.
I doći Gore – i reći – “evo me, Bože, ja sam pjevao.” A On će reći – “Znam, dok si ti pjevao, ja sam plesao.”
Budimo oprezni da ne promašimo svoj put.
međugorje/info.com
