Mnogo toga već i sami znate. Ne trebam trošiti riječi.
Ima vas i koji me znate jako dobro. Ovakvog kakav jesam: i nesavršen i temperamentan i nimalo taktičan. Nije meni nikad bio problem dirnuti u tabu i na vlastiti način progovoriti o nebulozama i zabludama naših vremena. Ne pretendirajući na isključivu ispravnost mojeg gledišta, još manje na to da je to sud ili konačno rješenje – samo sam iznosio svoj stav. Ljudi vole to što uvijek mislim da imam pravo. Frustrira ih to što većinom i imam.
Nedavno sam izjavio nešto što je izazvalo salvu svakakvih reakcija, od kojih su neke bile, u najmanju ruku, neugodne. U početku su mi miševi prijetili sa svih mogućih strana. Oni koji su mi trebali biti najbliži, preplašili su se miševa i pobjegli. Oprali su ruke od mene. Iako im ruke i nisu postale čišće. Ali prošao sam i gore stvari u životu da bih sad pao na ovoj smijuriji.
Pokazalo se ovih dana da sam okružen beskičmenjacima koji bi trebali biti budućnost ovog naroda. Ali oni su samo slika istog tog i takvog naroda, koji će radije stajati sa strane, šutjeti i gledati kako gubiš živce, džigericu, zdravlje pa čak i život, a sve kako bi učmala atmosfera ostala – ista, nego nešto konkretno učiniti. No, u posljednje se vrijeme pitam ima li borba za “opće dobro” ikakva smisla. Jer, za koga? Za što? Kome je uopće stalo do toga?
Zahvaljujem svima koji su mi pružili podršku. Ali bih ipak upozorio na jednu stvar: ja nisam žrtva. Mene nitko nije dirnuo. Niti će. Jer jedan lav se nikad nije bojao čopora hijena. Dakle, mene nemojte tretirati kao žrtvu. Žrtve su svi oni ljudi koji su obespravljeni i čija se prava svakodnevno gaze.
Njih podržite, za njihova se prava borite.
Ja sam tu ionako samo u prolazu.
Fra D.Milas/FB
