Poštovani! Ovo je moja izjava i stav o nasilju, a ne nekontrolirana s više puta hakiranog profila.
OBITELJSKO NASILJE – STVARNOST O KOJOJ SE ŠUTI?!
Poznati borac za izjednačavanje prava između bijelaca i crnaca Martin Luther King, jednom zgodom reče: „Ne razlikujemo dobre i loše ljude, nego dobre i loše odnose. Mrzimo, istina, nepravdu, ali ljubimo ljude pa makar činili nepravdu. Stoga se ne borimo protiv ljudi, nego pokazujemo što bi bilo pravedno i radi toga idemo na ulice. Put nenasilja je put jakih. Mi našega protivnika ne želimo uništiti, nego pridobiti njegovo razumijevanje i prijateljstvo. Plod borbe bez nasilja, novo je zajedništvo među neprijateljima.“ Ujedno hrvatski boksač Stjepan Božić o jačem spolu izjavljuje: „Pravi muškarci, nikada ne tuku žene!“
Uvažavanje drugih i drugačijih
Nasilje u obiteljima, među bračnim supružnicima, mladima u školi, te općenito na svim razinama društva u sve je većem porastu. Svjedoci smo kako mladi ljudi uz to što ugrožavaju živote drugih, sve više dižu ruku i na svoj vlastiti život. Kao da se među ljude vratilo jednoumlje, pa je uočljivo da je sve manje tolerancije, uvažavanja drugih i drugačijih od sebe, a ne tek skupine kojoj pojedinci pripadaju. Na jednoj strani je vidljivo da većina zna ugrožavati manjinu, ali isto tako sve je više vidljiva diktatura glasne manjine nad većinom. Bilo u državi, Saboru (Parlamentu), Crkvi, obitelji…
Nasilje u obitelji kako se dade uočiti iz konkretnih primjera, uglavnom je vezano uz oca nasilnika. Zbog toga redovito pati cijela obitelj – supruga, djeca i ostali članovi. Ima veliki broj teških, žalosnih i tragičnih sudbina i primjera. Ali se o tome, nažalost većinom šuti!
Uz to što nitko otvoreno ne želi govoriti o takvim čestim pojavama u našim obiteljima, ljudi se ustručavaju tražiti pomoć bilo kod liječnika, svećenika ili kod državnih institucija. Uz to što su od nasilnika često puta ponižene, žrtve se iz straha teško povjeravaju drugima ili traže pomoć. Uz to dosta je predrasuda, kako će drugi reagirati i što će o tome reći. I zato kad se o nekom problemu ili pojavi možda na razini župe, organizira tribina ili korisni susret, mnogi ne žele prisustvovati ili se ustručavaju. U velikoj mjeri iz razloga što će drugi reći. Jer čim u tome sudjeluju odmah se sumnja, kako u toj obitelji ima takvih ili sličnih pojava ili problema.
Čini se kako ljudi rado prepričavaju situacije u kojima se drugi nalaze. Bilo da o tome gledaju na TV ekranima, u filmskim sapunicama ili čitaju iz žutoga tiska prateći živote slavnih zvijezda pjevača ili glumaca. Rado se vole zabaviti prepričavanjem tuđih života. S njima se poistovjećuju, gledajući sebe u tim situacijama idealnoga svijeta. Na takav način malo olakšaju i ublaže svakodnevicu te „pobjegnu“ iz tmurnoga sivila. Ali kad se nešto loše pojavi u njihovoj obitelji, nastoje o tome šutjeti, prikriti i dalje ne širiti.
Obitelj – rasadište života i škola zajedništva
Takvom stanju dosta doprinosi i još prisutni zatvoreno-patrijarhalni mentalitet u nekim našim obiteljima i mentalitet provincijalizma, što rađa nezdravim obzirom i strahom od drugih. Ljudi se teže povjeravaju drugima, kad dožive da su prevareni i da im je povjerenje izigrano. Roditelji u našim obiteljima premalo provode vremena skupa i sa svojom djecom. Televizija je postala središte obitelji u kojoj se i previše šuti, što vodi k otuđenju jednih od drugih.
Roditelji pogrješno drže da će njihova djeca i mladi o mnogo toga naučiti u školi i u Crkvi. Pa sami sebe oslobode obveze brige i poučavanja vlastite djece. Sa sigurnošću možemo reći, kako je obitelj glavni temelj čovjekova bića i osobnosti na kome grade škola, država i Crkva. Obitelj je škola života i za život, dok u školi često dobivamo samo suhoparno i često suvišno znanje. Ako su obiteljski temelji slabi, cijela će čovjekova osobnost biti postavljena na klimave temelje, koji će se lako urušiti.
Osobe koje su doživjele neki oblik zlostavljanja ili nasilja – bilo u obitelji ili društvu – u djetinjstvu ili kasnije, često se znaju zatvarati u sebe i na pravi način ne suočavati sa životom i problemima. Osjećaju se ne prihvaćeno i izgubljeno, bez potrebne sigurnosti u same sebe. Uz to zna doći da otuđenja od svijeta i drugih ljudi uz doživljavanje bijega od samih sebe. U takvim slučajevima kad se ne može naći razumijevanje najbližih i povjerenje drugih, „utjeha“ i „spas“ se znaju tražiti u vjeri i većem prakticiranju religioznosti. S druge strane može doći i do zanemarivanja vjere, te bijega od samoga Boga, koga djeca često doživljava kroz strogoga i nasilnoga oca obitelji.
Veliki Gandhi, koji se borio za prava Indijaca nenasilnim otporom: „Ne iskorijenimo li nasilje iz naše civilizacije, Krist se još nije rodio!“ Dok na to s pravom možemo dodati: „Kako bi se naše obitelji zvale i bile kršćanske, trebaju odsijevati zrakama, uvažavanja, razumijevanja i Kristove ljubavi svih svojih članova!“
fra Mate Tadić
NAPOMENA: Naš portal nije objavio tekst o navodnim izjavama fra Mate o nasilju, pa ipak objavljujemo u cjelosti njegovo reagiranje i stav o nasilju, a koje je stiglo na naš e-mail.
www.tomislavnews.com
