Na mome balkonu gori velika svijeća. Čekamo Ga. Mnogi se nisu nikad adaptirali. Viđam ih često. Piju mi svaku riječ. U njoj čuju majku, oca, djeda… izgubljeni mir. Zajedno smo na zornicama. Grad se pretvara u festival svjetla i obilja.
Čekamo Ga. Pričaju mi o snovima. Molim ih da poslože stvarnost. Nose ponekad nepotrebne terete. Naši su našima i ovdje često najgori. Pomažem im da oprostimo. Sekiraju se oko nekretnina dolje na moru. Molim ih da mole za 5 000 ovogodišnjih utopljenika malo niže od njihovog mora. Djeca im se udaju za nevjeru. Ne nalazim riječi utjehe.
Proklinju i blagoslivlju dan kad su ovdje došli. Molim ih da blagoslivlju. Boje se svega i svačega… izbjeglica, Trumpa, Asada i Putina. Pričam im da je život prekratak za strahovanja. Zurich je siguran grad. Pariz i Hollywood nas nisu dovoljno uvjerili. Jedina sigurnost je u Njemu, kad se rodi…
Neki dan sam Ga vidio kako se rađa na izlazu iz tunela. Stvorila se velika kolona automobila i nitko nije nervozno trubio. Zaustavila se mlađa gospođa prva i pomogla povrijeđenom golubu da se skloni s ceste… U mojoj ulici se rodio jer je ograničenje trideset i nitko ne vozi više od ograničenog. Pedeset je vozačka… Osamdeset zatvor… Djeca ne ginu. Rodio se neki dan kad me je kolega Švicarac zamolio da zaklada otkupi moje tri “škrabotine” za “plačljive” svote kako bi pomogli centru za liječenje multipleks skleroze. Rodio se neki dan kad se ionako pogrbljeni stariji gospodin sageo do poda i pokupio papirić s ulice… (koji je vrlo vjerojatno bacio netko iz naše prve klupe…)
Prepoznao sam Ga i u uglađenoj bakici koja je, bez prevelikog razmišljanja, bučnome vozaču bijesnih kola, da oprostite, pokazala srednji prst. Prepoznam Ga u ljudima koji mi u prolazu uljudno i nenametljivo kazu “Gruezi”. Kad shvate u trgovini da njihov dijalekt ne razumim i počmu mi na njemackom predano objašnjavati kao rođenom djetetu.(A ja tutkum oped ne skontam.)
Kada mi profesorica Sina deset puta ponavlja sve lijepe stvari koje je ljetos doživjela dolje u Splitu, a samo jednom negativne. Zbog kojih bi se ja najradije kod kuće udaro tavom po glavi. (A mogao sam joj reći da sam rođen s druge strane granice…) Kad me prijatelj Halid zove dva dana prije Božića i čestita u strahu da ne bi okasnio. Kad se na ponoći zapjevaju naše božićne pjesme, a oči bljesnu jače od lampica na boru.
I rađa se nas Božić na puno mjesta. Tamo gdje vidimo dobro, poniznost, iskrenost, čovječnost, ljubav… Gdje vidimo ono čemu su nas nasi djedovi učili prije nego smo otišli davno… Ili nedavno… Ali kad zaspemo ili na trenutak zastanemo… duša nam se povija sa svakom vlasi trave po duvanjskim brdima i poljanama… Miriše prostrtu slamu po podu, na Badnjak… Osluškuje zvižduk zimske bure u granama jasena… Kroz rupicu na ploči staroga šporeta traži mali plamen koji pucketa kroz noć… I baš zbog toga na mome balkonu jos uvijek gori jedna velika svijeća.
www-tomislavnews.com/ Fra Vine Ledušić
