Volio bih kad bi riječi bile toliko jake pa kad bi mogle zaustavljati puške, rakete i tenkove. Ili kad bi možda šutnja bila toliko jaka pa kad bi ona mogla isto to napraviti.
Ovih dana mi nešto muka od ovoga svega. I od rata i od vijesti. Od onoga tko je u pravu i tko je u krivu. Od navijača i navijanja. Od fanatika koji vide samo svoje pravo. Od svrstavanja i pokreta nesvrstanih. Od neprestanog huka vojnih aviona. Smučilo mi se nešto, brate…
Množe se tijela ubijenih i osvećenih, pa se rađaju novi osvetnici koji će vjerojatno domalo opet krenuti u nekakav osvetnički pohod osvetiti nekoga svoga. I onda će i s one druge strane roditi se neki novi osvetnici. I onda tako ukrug. Začarani krug. Krug zla. Vrtlog iz kojeg se teško izlazi.
Rastu brojevi ubijeni. I pitam se: Kad će biti dosta? I zna li netko tog čovjeka, tu međunarodnu zajednicu ili tu nekakvu tajnu ili polu-tajnu grupu koja će odrediti broj kad je ipak dosta? Tisuću? Deset tisuća? Sto tisuća? Pa da kažemo da smo riješili račune? Ili je račun podug, dug stotinu ili tisuću godina… Pa dok se sve ne izračuna, vrati, oduzme…
Smučilo mi se nešto na toliko fanatizma, mržnje i ubijanja. I dokazivanja tko je u pravu, a tko u krivu prema broju mrtvih. I srušenih kuća. Od života u strahu. Uhvaćenih taoca. I razorenih života. Kako mučno zvuče podatci da je ubijeno deset članova iste obitelji na ovoj ili pet članova iste obitelji na onoj strani.
I opet zvuče tako teško i tako jako stihove Yehude Amichaia: „Tamo gdje smo u pravu, nijedno cvijeće ne može izrasti.“ Cvijeće… Kako to cvijeće daleko, idilično, utopijski zvuči. Posebno u ovom vremenu kad se dokazuje tko je u pravu mecima, bombama i raketama… A zemlja sve kiselija. I tvrđa. I neplodnija…
Bože mira… Malo mi je muka od ovoga svega. Gledam na Tvoje raspelo na Kalvariji. Tvoje lice je ukrašeno zatvorenim očima. I pitam se gledaš li ipak. I vidiš li ovo sve? Ili se i tebi ponekad smuči od ovoga u što se tvoja djeca pretvoriše istjerivajući pravdu i boreći se za svoja prava… I Tebe smo nekako dočekali baš s tim našim pravima, pravdama i zakonima kad si hodao po Zemlji. Ta naša prava i zakoni su i Tebe odveli na taj križ… Tvoje zatvorene oči… Znam da vidiš sve, ali pogledaj opet… Ne prepusti nas same sebi. Vidiš kakvi smo… I smiluj se…
Objava je na Pretežno Vedro
www.tomislavnews.com
