Jedan plivač, atletičar ili veslač odriču se puno više nego nogometaši, a prosječan hrvatski nogometaš dobiva više nego mi iz individualnih sportova koji imamo svjetske top rezultate, kaže Franko Grgić
Kad je Franko Grgić (18) prije točno dvije godine u sklopu ekipnog prvenstva Hrvatske u Rijeci postavio novi hrvatski rekord na 1.500 metara isplivavši 14:56:55, i ispunio normu za nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju, pisali smo o čudu od djeteta. Realno, s tek navršenih 16 godina Franko Grgić doista je bio čudo od djeteta, pogotovo nakon što je osvojilo i zlatnu medalju na 800 i 1.500 metara na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Budimpešti, kada je 1.500 metara isplivao za 14:46:09 i postao najbrži junior u povijesti na toj dionici.
Od tada su prošle dvije godine u kojima se dogodilo puno toga, ali, na žalost, malo toga dobroga na sportskom polju za Franka Grgića. Najprije je zaradio mononukleozu koja ga je na nekoliko mjeseci odvojila od treninga, a kad se vratio u bazen nakon polugodišnje pauze, stradale su mu najprije prepone, a onda, kao posljedica slabijeg rada nogu, i mišić, potom zbog povećanih napora i rame. Kad je zaliječio rame i počeo normalno trenirati, uslijedio je novi šok, zarazio se koronom zbog koje je također morao prisilno pauzirati mjesec dana.
– Neću se više žaliti, napokon sam zdrav i mogu normalno trenirati. Izgubio sam puno u zadnjih godinu dana, ali sada je sve iza mene, normalno treniram i pripremam se punom snagom za Olimpijske igre – kazao nam je napokon dobro raspoloženi Franko i dodao:
– Kad sve zbrojim i oduzmem, otkazivanje Olimpijskih igara prošlo ljeto mi je dobro došlo. Da igre nisu otkazane, vjerojatno ne bih ni otputovao na njih, jer se zbog mononukleoze ne bih mogao dobro pripremiti, a ići nespreman na Igre samo zbog nastupa ne bi imalo previše smisla. U to sam vrijeme više trčao i vozio bicikl nego plivao…
U dvije godine dosta se toga promijenilo, ali Frankov najbolji rezultat i dalje stoji kao rekord koji nitko nije uspio oboriti.
– Iskreno, nisam pratio što radi konkurencija, koliko brzo plivaju, u kakvoj su formi… Time se bavi moj trener. Koncentriran sam samo na trening, a pravih natjecanja na kojima bih pokušao skinuti taj rekord nije ni bilo. Sve što smo plivali bilo je tek toliko, da se održi natjecanje, a ona prava tek slijede. No da se razumijemo, taj rezultat je i dalje jako vrijedan, ako bih ga ponovio na Olimpijskim igrama, vjerujem da bi to bilo dovoljno za ulazak u finale. A radim na tome ne samo da ga ponovim, nego i dodatno popravim.
U međuvremenu je bilo dosta priče oko ponude da Franko ovoga ljeta upiše studij u SAD, gdje bi se uz studij nastavio baviti plivanjem, no on nam je potvrdio kako tu ponudu nikad nije ozbiljno ni razmatrao.
– Ovdje sam rođen, tu mi žive roditelji, prijatelji, tu je moj trener Mate Ružić, moj sparing partner Marin Mogić… i Amerika za mene nikad nije bila opcija o kojoj sam ozbiljno razmišljao. Da je neka bliža zemlja, to bi bilo nešto drugo, opcija za razmišljanje, ali Amerika ne – kazao nam je Grgić, a na izravno pitanje bi li uzeo sportsku putovnicu i nastupao za neku drugu zemlju ako bi mu ponudili dobre uvjete, bez razmišljanja je odgovorio:
– Da! Odnosno, zašto ne? Budimo iskreni, novac koji se može zaraditi u hrvatskom plivanju nije dovoljan niti za osnovne potrebe jednog vrhunskog sportaša, a kamo li za nešto više. A ja nisam samo prvak Hrvatske, nego i jako dobar plivač na svjetskoj razini. Sve što sam napravio, napravio sam sam i uz pomoć svog trenera. Realno, Hrvatska u mene nije uložila previše i svi rezultati koji sam postigao su rezultati mog rada i rada mog trenera.
Franko ima tri stipendije, onu HOO-a, plivačkog saveza i svog kluba, splitskoga Jadrana. Ali, kad se sve zbroji to je daleko manje od primanja Frankovih kolega iz drugih zemalja.
– U Hrvatskoj plivanje uopće nije cijenjen sport, kao uostalom ni mnogi drugi sportovi. Rekao bih, osim nogometa i rukometa svi ostali sportaši su na marginama, a odricanja su velika. Siguran sam da se jedan plivač, atletičar ili veslač odriču puno više nego jedan nogometaš, a prosječan hrvatski nogometaš koji sjedi na klupi dobiva kud i kamo više nego li mi iz individualnih sportova koji imamo top rezultate u svjetskim okvirima. Tužno je da živimo u takvom društvu, s tako naopakom sportskom politikom, a zbog toga nam sport i je na tako niskim granama… – kaže Franko i dodaje:
– Čak i ako zanemarimo primanja i pričamo samo o uvjetima, jedna Budimpešta ima 50 olimpijskih bazena, a Split svega tri, od toga dva ljetna!? Ja sam isplivao svoj rekord u Duna Areni, i slobodno mogu reći da mi u Hrvatskoj takav kompleks bazena možemo samo sanjati. Kod nas se sve vrti oko nogometa, a svi ostali sportovi su maksimalno zapostavljeni. I zbog toga se nitko ne treba čuditi ako neki sportaš otvoreno kaže da bi prihvatio ponudu neke druge zemlje i nastavio nastupati za nju. Jednostavno, bez novca se ne može ni trenirati, ni živjeti, a očekivati da će se nešto u Hrvatskoj po tom pitanju uskoro promijeni je praktično nemoguće.
Medalja iz Tokija i pripadajuća nagrada barem bi malo olakšali situaciju.
– Realno, ja u Splitu imam većinu toga što mi treba, i ako ikad uzmem putovnicu neke druge zemlje i nastavim nastupati za nju, to ću napraviti isključivo zbog financijskih razloga, da olakšam taj svoj sportski put i budućnost.
Franko će za mjesec dana završiti srednju Tehničku školu za strojarstvo i mehatroniku, planira upisati Kineziologiju. Za sada je u planu upis na studij u Splitu, no tko zna što će se događati nakon OI, hoće li na njegovu adresu sletjeti ponuda iz neke bogate zemlje kojoj treba plivačko pojačanje. Do tada radi po uobičajenom rasporedu i uobičajenom ritmu:
– Dizanje u 5:00, trening od 6:00 – 7:30, nakon toga brzi doručak i odlazak u školu. Nakon škole ručak i popodnevni trening, a nakon večere jedno za što sam sposoban – krevet. Svaki dan je manje – više isti, ali sve je podređeno konačnom cilju, nastupu u Tokiju.
U kakvoj je trenutno formi, a pogotovo što svi skupa možemo očekivati od njegovog nastupa u Tokiju, ni Franko još uvijek ne zna.
– Iskreno, tek kad završi utrka u Tokiju znat ću koliko sam se dobro za nju spremio. Situacija je specifična, nema natjecanja i ne znam koliko sam dobar. Sredinom svibnja bi trebao nastupiti na Europskom seniorskom prvenstvu u Budimpešti, nakon toga i na ekipnom prvenstvu Hrvatske, i to će biti dobri kontrolni testovi. Ali ono pravo očekujem tek u Tokiju. Najprije u kvalifikacijama na 1.500, a onda i na 800 metara. Slično je i s mojim kolegom Marinom, obojica smo imali problema s ozljedama i tek se vraćamo. Nismo u top formi, ali smo dobri i nadamo se da ćemo biti pravi kad to bude najviše trebalo.
Cilj je plasman u finale, a onda…
– Ako uđem u finale nema opuštanja, glupo bi bilo opustiti se i doći na cilj osmi, treba dati sve od sebe i u finalu.
A onda sve proslaviti čokoladnom tortom koju obožava.
– Naravno, čokoladna torta je tajna mog dobrog plivanja, ha, ha, ha…
Franko se u mladosti bavio raznim sportovima, sve dok na preporuku majke nije izabrao plivanje. Bio je i na rukometu, i na taekwondou, na boksu, nogometu…
– Nogomet mi je oduvijek bio posebno drag, od treće godine idem na Poljud, na utakmice Hajduka i prošle sezone mi se ispunila velika želja. Maštao sam kao mali kako je to s terena gledati pune tribine… i Hajduk mi je želju ispunio. Dobio sam na terenu od Bore Primorca dres sa svojim prezimenom, pozdravio sam krcati Poljud, i onda je još Bassel Jradi zabio gol za pobjedu nad Dinamom, kojom je Hajduk izbio na prvo mjesto na prvenstvenoj ljestvici. Definitivno, najljepši doživljaj – zaključio je Franko.
www.tomislavnews.com/ Izvor : 24 sata
