Zavičaj je mjesto na zemaljskog kugli gdje si rođen i odrastao i gdje u ponoći po mrklom mraku ili u podne zavezanih očiju možeš hodati u krugu promjera od najmanje pet kilometra, a da ne pitaš gdje sam i da ne posrneš! Pa i kad se nakon duljeg izbivanja vratiš.
Zavičaj je mjesto gdje si prvi put gledao zvijezde i brojio ih, a ako si otišao na dulje vrijeme, kada se vratiš znaš da te tvoje zvijezde uvijek vjerno čekaju. Uvijek na istom mjestu svoda nebeskog izlaze i uvijek ti vragolasto namiguju, kao da ti govore: „Jesi li to se vratio, ma ne možeš ti bez nas, znamo, jer te uvijek i svuda pratimo, ali ti se ukažemo samo kad se vratiš u zavičaj“.
Zavičaj je mjesto gdje prepoznaješ svaku njivu, livadu, gdje te pozdravljaju brda i vrhovi planina, gdje poznaješ svaki kamen, pa i kada travom obraste.
Zavičaj je mjesto gdje se rado dođeš do mjesta: u parku, na ulici, na šetnici, do zidića, guvna, ograde, ispod stabla jabuke, oraha…gdje ste se kao dijete okupljali s drugom djecom. Možda sada drukčije izgleda, ali uvijek zamiriše jedinstvenim mirisima djetinjstva, koji ni na jednom drugom mjestu na svijetu nećete osjetiti.
Zavičaj je mjesto gdje prepoznaješ svačiji glas i svaki glas u prirodi, gdje ti ne treba kalendar, jer po mirisu znaš koje je godišnje doba. Zavičaj je mjesto koje s godinama sve više volimo i sve se teže od njega odvajamo, čak i na kratko!
Zavičaj je mjesto koje kada ga i ako ga napustimo, uvijek nedostaje, uvijek mu se vraćamo, ako nikako drukčije ono u snovima.
Kad zaspite bilo gdje na svijetu i uplovite u snove-sanjate, osobe koje u snu vidite mogu biti iz različitih mjesta, ali je mjesto radnje najčešće zavičaj.
Eto, to je samo mali dio odgovora na pitanje: Što je i gdje je zavičaj! Ostalo gledajte, osjećajte, pohodite ga i hodite po njemu!
