„ Hodočastila sam u Međugorje, tko zna po koji put, svratila u dragi mi Tomislavgrad, a imam potrebu javno zahvaliti nepoznatom čovjeku iz Imotskog koji mi je izišao u susret…“, ispričala nam je gospođa Zdenka.
U organizaciji jedne turističke agencije iz Hrvatske gospođa Zdenka, od duvanjskog roda Dilbera, sa skupinom hodočasnika iz Siska, gdje je rođena i živi s obitelji, hodočastila je u Međugorje. Nije joj to bilo prvo hodočašće u poznato Marijino svetište u Hercegovini, kojemu se uvijek veseli i svaki put joj da novu duhovnu snagu.
U Međugorje su stigli prošle subotu ujutro, lijepo dočekani i ugošćeni u jednom međugorskom hotelu. Tijekom subote obišli su sva mjesta u Međugorju, penjali se na oba poznata međugorska brda, navečer nazočili dvjelma misama i u nedjelju ujutro planiran je povratak.
„Međutim, ja sam željela, kada sam već tako blizu, ne propustiti prigodu posjeti rodni grad svoja pokojnog oca, Tomislavgrad. On je kao 17-godišnka odselio u Sisak, a nama djeci usadio je ljubav prema duvanjskom kraju jer nam je uvijek pričao o svome djetinjstvu u malom gradu…“, o razlozima posjete Tomislavgradu priča nam Zdenka, vitalna baka.
„Nisam često dolazila u Tomislavgrad, radila sam, brinula o djeci…Uvijek sam bila u nekakvoj trci, a u Tomislavgrad sam dolazila samo na vjenčanja i sprovode i to uvijek samo na kratko. Sada sam odlučila malo dulje ostati, a kada sam to rekla vođi puta u Međugorje da se neću vraćati s njima u Sisak kazao mi je da je to nemoguće, jer je to skupno putovanje pa sve koje je prevezao preko granice mora vratiti. Nisam na to računala, ali smo našli rješenje jer sam ja bila uporna otići u Tomislavgrad. Vratila sam se s njima samo preko granice u Vinjanima, izišla na prvoj benzinskoj crpki u Imotskom i odlučila čekati neki autobus. Čekala sam dulje, ali od autobusa ni traga ni glasa, pa sam se malo zabrinula“, priča nam dalje Zdenka i nastavlja:
„Obratim se čovjeka koji radi na benzinskoj i pitam kako doći do kolodvora u Imotskom, ima li negdje taksi da me odveze? Čovjek se spremno ponudi prevesti me do kolodvora, jer nije to daleko, čas posla. I stvarno uze moje torbe, stavi u vozilo i odveze me na kolodvor u Imotski, dok se nisam ni snašla, on me ljubazno pozdravi i reče sretno! Nisam uspjela čovjeku ni zahvaliti, pa vas molim, ako je moguće, napišite da javno zahvaljujem tom divnom Imoćaninu s benzinske crpke, možda pročita? Ako i ne pročita želim da se zna kako ima ljudi spremnih pomoći bez ikakve naknade, čisto ljudski“, priča gospođa Zdenka i kaže kako se iznenadila kada su joj na kolodvoru u Imotskom rekli da nema ni jedna autobusna linija za Tomislavgrad, niti za Hercegovinu uopće. To mi je baš bilo čudno, pa mi je neki dečko nazvao taksistu i tako za stigla u Tomislavgrad, kod rodbine, vukla me želja i evo sada šetam i prekrasno se osjećam, kao uostalom svaki put kad dođem u mjesto svoga porijekla…“, raspričala se Zdenka pa nam hvali ljude u Tomislavgradu koji odišu nekom širinom, ljubaznošću, gostoprimstvom.
„Nažalost, ne dolazim često u Tomislavgrad, ali kada god dođem vidim da se gradi, izgrađuje, da su ulice čiste, ima mnogo cvijeća, ma ljepota. Volim ja svoj Sisak, svoj rodni grad, ali ovdje dišem punim plućima…“ oduševljena rodnim gradom svoga oca priča Zdenka dok ide u dulju šetnju duvanjskim ulicama.
www.tomislavnews.com
