Više od pola stoljeća svugdje gdje niču krumpiri, legu se i zlatice, i brste mladu cimu, list…Kako se zlatica, da je bilo pameti, mogla istrijebiti u duvanjskom kraju?
Odjednom, negdje 60-tih godina prošloga stoljeća, pojavila se zlatica i na njivama u Duvanjskom polju, baja-štetočina na krumpirovom listu-cimi. Pojavila se, pričalo se, niotkuda, sama od sebe, tako, zametnula se. Kakvi, to su poslali Rusi, možda Amerikanci, velike sile su nju proizvela, samo da unište jadnog seljaka, kojemu je glavna hrana u to doba i u duvanjskom kraju bio krumpir. Posađen u podvornicama, poputnjačama, u vrtilićima, negdje uz put ili blizu kuće, e da bi se moglo paziti na njih, da ne bi stoka (blago) izgazala, iskopali, šćetu napravila.
A onda navališe zlatice, pa obrstiše list, cimu, krumpirište preko noći, ostade samo onda pandrlja od cime, a i ona se začas osuši, a di nema cime, nema ni kumpira.
Stiže i neka prašina za posipanje, uništavanje zlatica, ali slabo, ništa joj ne može učiniti. Netko reče da je dobro luga i vode od koprive izmiješati pa poprskati, nije ni to bila učinkovito, zlatica je bila neuništiva.
A jednoga dana pronese se glas, kažu da je Roška prva to rekla kad je došla iz grada, da u gradu, u jednoj zadruzi, otkupljuju zlatice: kilo zlatica 100 dinara, a bila je to para. Naravno da su mnogi povjerovali u to, jer se u toj zadruzi u gradu sve otkupljivalo: i šepurine, i lukovina, i sve neke trave ljekovite, pa zašto ne bi i zlatica, jer se, tako su ispričali, od nje, baš kao i od zmija, pravi neki lijek za teške bolesti.
Bože moj da se netko tada sjetio uslikati-snimiti njiva duvanjske: zaleglo i staro i mlado po krumpirištima, baš nekako u ovo doba pred svetog Antu, dok još krumpiri nisu bili procvjetali, i u boce i pletenke kupi zlatice s cime. Probali su u neke kante, zdjele, ali zlatice brzo pobjegnu iz tih posuda, u boci su bile najsigurnije: napuniš, začepiš i brzo po drugu. Zamalo nestalo i boca u selu.
Svatko je kupio po svojoj njivi, dobro pazeći da ne bi netko došao u njegovu njivu tribit i kupit zaltice u boce. Kupili su do mrkloga mraka, dok se god vidjelo, a zatim su boce odnesene u staje, strpane u vreću, dobro zavezane, jer se tek ujutro, takav je bio dogovor, trebaju prebaciti do grada, s jednim gumenim kolima, s konjskom zapregom, do grada. Neki su bili nestrpljivi, uglavnom žene, pa su u osvit zore s vrećama pod rukom, krenule pješke prema gradu. A trebalo je prepješačiti desetak kilometra!
I one prve stigoše u grad, prije nego se zadruga otvorila. Sjele na prag i čekale.
A kad je debeli Mate došao otvoriti poljoprivrednu zadrugu gdje se sve otkupljivalo, počeo je trljati oči kada je ugledao žene s vrećama.
-Šta raditi tu, što vam je u tim vrećama, kud ste poranile?- zagalamio je bez pozdrava.
-Mi nešto donile, samo otvori, šta galamiš, vidićeš, ne smimo ovde otvorit vriće, mogu uteć-odgovoriše žene zagonetno se smiješeći.
-Šta je, kokoše, ptice, pčele, šta će uteć, nemojte me jutros na uranku…-već viče Mate zadrugar i otvara vrata.
Uđoše žene, odvezuju vreće, vade boce, a Mati ništa nije jasno.
-Šta se čudiš, pa zlatice, rekli su da danas otkupljujete, pa mi uranile, ajde, vagaj i plaćaj!-sad i žene povisile ton.
-Kakve zlatice, đavlu vi i zlatice, ko vas je na to nagovorio, nasodo, nosite to, brzo, brzo, izlazite s tim bajama, brže dok nisam miliciju zovne, nu šta su one donile, hahaha-poče se sad smijati Mate, sjetivši se da je jučer nešto s Roškom pričo kako bi najbolje bilo pokupiti zlatice na jedno mjesto i sve ih zapaliti, tako bi se jedino mogle istrijebiti.
Izađoše žene ko pokisne, shvate da su prevarene, pa dočekaše one s kolima da se i one nekomu smiju.
-Mi smo svoje već predale, Mate sve otkupio i više mu ne treba, zakasnili ste, drago spavat-dočekaše one što su stigli na kolima i počeli vreće skidati pred zadrugom.
-Ne more tako, mora sve otkupiti, vidićemo!-uđoše u zadrugu, nastade gužva, psovka, vika…
Žene požuriše kući i usput se dogovoriše da će sada sve zlatice iz boca iskrenuti u Roškinu njivu na kojoj se razlistala cima, bez zlatica, jer su , u znak zahvale za vijest, sve zlatice pokupili i iz njezine njive, a ona im nije branila, kao drugi, jer je ona kao stara i ne može ih kupiti sama.
Dugo se u selu nije o tomu pričalo, Rošku su izbjegavali, a ja se svake godine u ovo doba, kad vidim grotulje zlatica po krumpirima, po cimi, sjetim branja zlatica u djetinjstvu. I mislim si: da je doteklo tada pameti pa zapaliti sve skupljene zlatice, možda bi im se sjeme na Duvanjskom polju uništilo, zatrlo. Ovako, zlatice još uvijek brste…
www.tomislavnews.com
