Sada više ne znam o čemu sam mislila. Znam da se nikada tako jadno, tako poniženo, nisam osjećala. Prikupila sam snagu, ustala, prezrivo pogledala Nikolu i istrčala u hladnu proljetnu noć.
-Dobro jutro susjeda, vratio sam se jučer iz Zagreba i nosim ti tople pozdrave od Nikole, sjećaš se Nikole, dugo je radio u našem gradu, prvo me je upitao za tebe, a na kraju mi je dao svoj broj mobitela i moli te da mu se javiš- u hladno zimsko jutro presreo me postariji susjed.
-Nikola, da Nikola, sjećam ga se, a kako je on i od kuda ti s njim?- progovorila sam, a u glavi mi je zabrujalo, svaki nerv su mi prošli srsi. Uzela sam malu ceduljicu, stavila je u džep i požurila kući.
Taj mali papirić u mojoj ruci bio je kao iskra, kao žar koji je počeo tinjati pa plamtjeti cijelim mojim bićem. Dlan mi je postajao vlažan, a kada sam u toploj sobi otvorila papirić, bio je gotovo mokar. Ipak sam pročitala» Moram te hitno čuti!», a ispod toga broj telefona i potpis. Nikolin potpis! I nakon trideset godina ostao je isti, a moje sjećanje , nakon dugo vremena se vratilo. Sjela sam u fotelji i zagledala se u ekran neuključenoga televizora. Redala sam svoje slike i jasno ih vidjela.
Dočekao me u uredu: mlad, lijep i slatkorječiv šef.
-Dobro došla, mlada damo! U drugoj prostoriji bit će tvoj stol, na stolu ti je opis radnih obveza, ma ti si pametna, školovana, snaći ćeš se. Što ti ne bude jasno, pitaj. Uvijek sam tu da pomognem. Samo se raskomoti, sjedi, pitaj ako te što zanima- topio se šef od ljubaznosti, iznoseći moj kaput na vješalicu u hodniku. Dok su ostale službenice imale neki zagonetan smiješak, ja sam bila sretna. Bilo je to moje prvo radno mjesto nakon završenog fakulteta i to u općinskoj službi kao pravnica-pripravnica. Bilo je to prije tridesetak godina, a kao da je bilo jučer.
Nakon prvog radnog dana koji je prošao u pročitavanju nekakvih općih akata i zajedničke kave u podne, šef Nikola je došao za moj stol, nalaktio se i gledajući me u oči rekao da bih mogla s njim kući, idemo u istom pravcu, on ima auto, pa ako…
Što ako, pa tko bi odbio šefov poziv , posebice što sam oduvijek mrzila autobuse, kolodvore, a do moga sela trebalo je putovati 20-tak kilometara.
-Pa mi smo gotovo susjedi, a nismo se poznavali. Ja sam, doduše, stariji, studirao sam u Sarajevu, pa ipak je čudno da se nikada nismo sreli. Istina je, Dragana, ako te mogu zvati imenom, da sam čuo za neku zgodno djevojku koja studira u Zagrebu, ali nisam ni slutio da je tako zgodna…A vidi sad, baš si došla raditi kod mene- pričao je moj šef, a ja sam se tresla od neke čudne slutnje, od njegovih prodornih crnih očiju, od riječi koje su me počele omamljivati.
Nisam bila ni mlada ni bez ljubavnog iskustva, ali sve moje dotadašnje veze nisu bile vrijedne spomena, dolazile i prolazile, bez većeg razočaranja i ožiljaka.
Nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, ali dok me Nikola vozio, kradom sam ga pogledavala i činilo mi se da bi to moglo biti to. Zašto bi mi inače tako lupalo srce od šefove blizine, a glas mi podrhtavao, riječi zastajale u grlu…Dok je on pričao, ja sam šutjela.
-Dragana draga, jesi li uvijek tako šutljiva, reci nešto, kakvi su ti dojmovi s posla? Ma brzo ćeš se ti uklopit, samo, ako ćeš mene slušat ne pričaj mnogo s onim babama iz ureda, one stalno spletkare, one sve znaju. Krv će ti popit dok sve ne saznaju o tebe, a tada će počet ogovaranje. Ako su vidjele da si sa mnom otišla s posla, sutra će krenut priča. Ne slušaj ih-pričao je Nikola, a ja sam slušala spuštena pogleda. Zaustavio je auto ispred moga sela, pogledao me onim crnim očima i rekao da ga sutra čekam pa može me povesti i na posao. Klimnula sam glavom i gotovo potrčala putem, a u ušima mi je još dugo brujao zvuk motora.
Oduševljenje poslom, šefom, nisam mogla sakriti, a navečer sam usnula s mislima na Nikolu i pitanjem kada će svanuti.
Njegov bijeli golf i zvuk motora čula sam izdaleka. Zaustavio je auto, izišao, otvorio mi vrata i nehajno mi dotakao podlakticu. Protrnula sam od toga dodira.
Na poslu su me dočekali znatiželjni pogledi i pitanja radnih kolegica. Otkud ja sa šefom? Znam li da je veliki zavodnik, da je mnogima slomio srce, ali ni za jednu se ne veže dulje vrijeme. Ma , ima ti on neku u Sarajevu, stalno ga zove telefonom , i još štošta su mi napričale, ali ja sam na te tračeve bila spremna. Pa što ja imam s Nikolom? E, pa s njim se, draga moja, ne može ništa ne imati, a pogotovo ako sjedaš u njegovog «golfa», govorile su mi starije kolegice. Koja god je sjela u njegovo vozilo «vrag ju je odnio», govorile su kroz smijeh dok smo ispijale jutarnju kavu.
Putovali smo, tako, tjedan dana moj šef i ja na posao u njegovom vozilu, u uredu se i nismo često sretali, on je uvijek bio na nekim sastancima ili sa strankama, ali me uvijek na kraju radnog vremena čekao ispred zgrade i otvarao vrata auta. Bilo je tako i pred vikend kada je neočekivano predložio da sutra odemo na večeru u jedan hotel u drugom gradu. Nisam odmah pristala, čekajući da me malo moljaka, a on je doista to znao.
– Ne mora to biti ništa posebno, tek da provedem večer u ugodnom društvu, a ti to jesi. Oboje smo slobodni i mladi, doduše ti mnogo mlađa, ali nisi maloljetna, smiješ izlaziti uvečer. Možda postoji netko zbog koga ne želiš izići sa mnom, pa možeš uvijek reći da smo bili na službenoj večeri- govorio je Nikola, a ja ga nisam smjela pogledati, oči bi me odale. Pristala sam, naravno.
Znao je Nikola izabrati ambijent, separe u hotelu, s cvijećem i svijećom na stolu. A meni, mladoj i ludoj nije trebalo mnogo da se prepustim, bez riječi, njegovom milovanju, njegovim poljupcima. Više se i ne sjećam jesmo li večerali, samo pamtim da sam provela noć sa čovjekom u kojega sam se zaljubila naglo, bez mnogo razmišljanja. U mjesec dana četiri subotnje večeri provela sam s njim, a radni tjedan protjecao je uobičajeno. Nikako nisam mogla uhvatiti Nikolin pogled dok bi mi davao radne zadatke, bio je to drugi čovjek, odmjeren i gotovo hladan u prisustvu drugih ljudi. Mene je , vjerojatno, odavalo moje ponašanje i pogled kojim sam pratila Nikolu.
-Dragana, čuvaj se šefa , ili je kasno za upozorenje. Sve smo mi prošle tu fazu. Sve je on nas, jednu po jednu, vodio na romantične večere. I sve smo šutjele o tome dok nismo shvatile da se on ne može vezati za jednu ženu. I nas pet iz zgrade otvorile smo srca jedna drugoj. Sve smo bile zavedene i ostavljene na isti način. Pripremale smo mu osvetu, a onda si došla ti. Nas je pustio na miru, a pustit će i tebe čim se pojavi neka nova, ne nužno i mlada, samo da je druga. Nemoj reći da te nismo upozorile. Kada bi barem ti njega odbila, to bi nam bila utjeha- rekla mi je jednoga jutra kolegica na zajedničkoj kavi.
Kao da ništa nije ni rekla, ja sam bila u svom svijetu i nikakve priče, tračevi posebice, o Nikoli me nisu zanimali. Voljela sam ga i živjela za večeri, za noći s njim. On se tada, od hladnog uredskog čovjeka, pretvarao u nježnog ljubavnika. Ne, ništa mi nije obećavao, ni vječnu ljubav, ni brak, uostalom, o običnim stvarima malo smo i pričali. Naše glasanje svodilo se na gugutanje, tepanje…
Eh, da mi je ova pamet, a ono vrijeme. Da, bila je to moja prva prava, istinska ljubav, kažem samo moja, jer mi nije uzvraćena, nije bila obostrana. To sam doznala na najbolniji način.
-Dragi, ne znam hoću li te obradovati, ali ja sam presretna, trudna sam i rodit ću naše dijete!-rekla sam Nikoli jedne subote čim smo sjeli za naš hotelski stol.
-Nemoj se sa mnom zezati, dušo. O čemu ti to sanjaš!?- smiješio se onim svojim zaraznim osmjehom Nikola.
-Ozbiljno ti govorim. Sumnjala sam u to, nisam ti htjela govoriti dok nisam bila sigurna, dok mi liječnik to nije danas potvrdio-govorila sam mazno, uvjerena kako će i on biti sretan, jer ja sam to uistinu bila.
-Kakav liječnik, o čemu ti to, jesi li luda!- naglo se uozbiljio moj dragi šef, lice mu je promijenilo boju, gotovo poplavilo, a pogled je bio prodoran, ali ovoga puta ispitivački, gotovo bih rekla neprijateljski.
-Dobro si čuo i što je tu čudno, zar to nisi i ti želio, zar me ne voliš.?Pa znaš da si ti jedini muškarac s kojim sam bila i želim biti. Nemoj reći da si se samo poigrao sa mnom, volim te , Nikola , želim se udati za tebe- nisam birala riječi, samo sam željela da me zagrli, da kaže da sam samo njegova, da me voli…
-Čuj, mala, ne pravi dramu, događalo se to i drugima, da se to riješiti, a od moje ženidbe nema ništa. Ne pada mi na pamet! Sjedi, popit ćemo nešto, idemo doma, a do ponedjeljka ću ja već nešto smisliti- hladno je govorio Nikola i gotovo me posjeo na stolac. Grubo. Zanijemjela sam. Stisnula usne i ukočenog pogleda buljila ispred sebe. Sada više ne znam o čemu sam mislila. Znam da se nikada tako jadno, tako poniženo nisam osjećala. Prikupila sam snagu, ustala, prezrivo pogledala Nikolu i istrčala u hladnu proljetnu noć.
Trčala sam cestom, činilo mi se kako me Nikola doziva, ili me uistinu zvao? Nisam se osvrtala. Ne znam koliko sam tako trčala, a tada se preda mnom zaustavilo vozilo. Čovjek je izišao , uhvatio me za ramena, a glavu mi okrenuo prema svjetlu farova.
-Kuda, Dragana!?- vikao je čovjek, a ja sam prepoznala Nikolinog prijatelja Marinka koji je često bio s nama u društvu. Bio je mnogo stariji od nas, vozač u nekom poduzeću. Nikada nisam imala što s njim pričati, a on je uvijek bio ljubazan prema meni. Dosadan sa svojom vječitom pričom kako ne može naći ženu za sebe, kako je Nikola sretan, kako smo lijep par, kako će nam biti kum na vjenčanju.
Zašto sam tada briznula u plač, stavila glavu na Marinkova ramena i jecala, ridala. Uzeo me u naručje, unio u vozilo, sjeo pored mene.
-Dragana, jest, zvao me Nikola da te nađem. Ne znam što je bilo među vama, ali sam siguran da te on voli. Nisi trebala bježati od njega, zašto niste u miru porazgovarali. Što se dogodilo, a da te on pustio samu u noć, reci!- tješio me Marinko, a ja sam plakala, plakala, plakala…na njegovom ramenu. Odvezao me kući govoreći kako će već ujutro, kada pođem na posao sve biti u redu.
-Dobro jutro, malena, kako si mi spavala!?- dočekao me Nikola u ponedjeljak ujutro dok mi je otvarao vrata od vozila . Sjela sam, a on je, po navici, svoje usne primakao mome licu želeći me poljubiti. Okrenula sam glavu i rasplakala se. Stavio je ruku na moje koljeno, a ja sam poskočila, potpuno se okrenula od njega.
“Dragana, možemo li razgovarati kao odrasli ljudi. Što se duriš, nismo djeca. Reci da si mi lagala ono sinoć i sve će biti u redu. Zašto mi to radiš, što želiš od mene?-
-Nisam ti lagala, Nikola, trudna sam, volim te i želim to dijete, ne pokušavaj me odgovoriti od toga. Želim se udati za tebe, volim samo tebe…-vikala sam kroz plač.
-Želiš me uhvatiti na dijete, ne pali to kod mene. Priznajem, volim te, ali nikakva ženidba, nikakav brak ne dolazi u obzir. Moji životni planovi ne idu u tom smjeru, nađi nekoga drugog. Ti si mlada, dijete ti ne treba, pred tobom je karijera. Uostalom radi što hoćeš, jer ja sam i tako odlučio za mjesec dana iseliti, idem braći u Kanadu, ovdje za mene nije život. Samo nemoj reći da bi išla sa mnom, jer imam djevojku kojoj sam sredio sve papire, ona će sa mnom u Kanadu, znaš, to je ona što je često zvala- govorio je Nikola, a ja sam plakala, svaka njegova riječ bila mi je oštrica u srce. Nisam mogla govoriti, a htjela sam vrištati. Bili smo već pred zgradom. Nikola nije izišao sa mnom ni krenuo za mnom, produžio je voziti. Podbula od plača, ušla sam u ured.
-Što se dogodilo, Dragana, kako to izgledaš? Gdje nam je šef, ma što ti je uradio. Nezgodan je on, rekli smo ti to, ali…- dočekale su me kolegice na kavi. Bez riječi, sjela sam za svoj stol i gledala kroz prozor. Čekala da se pojavi Nikola, ali njega nije bilo. Na kraju radnog vremena, (iako ništa nisam radila) pred zgradom me dočekao Marinko.
-Dragana, ja sam zadužen odvesti te kući, Nikola je na terenu, neka se malo ohladi- govorio je Marinko, otvarajući mi vrata svoga auta. Ušla sam bez riječi. Nisam progovorila ni kada sam shvatila da smo krenuli u suprotnom smjeru od moje kuće, nisam progovorila ni kada je zastao pred hotelom u susjedom gradu, onom istom gdje sam s Nikolom sjedila prije dva-tri dana.
Sjedio je tamo, za našim stolom. I sada, kada vratim film unatrag, mogu se sjetiti njegove face: zabrinut, pogleda zbunjenog, osmjeh na silu nabačen, stavlja mi stolicu da sjednem pokraj njega. Desnom rukom čvrsto steže moju, a lijevu prebacuje preko moga ramena. Podiže moju glavu i pogledi nam se sretnu. Vidim suze u njegovim očima i usne koje mi pokušavaju nešto reći. Neuspješno . Marinko sjeda s nama. Tajac. Dug, predug.
-Dragana, Nikola mi je rekao u čemu je problem. Sada vidim da je ostao bez riječi, ali ja ću govoriti, meni je stalo, stalo mi je do tebe, Dragana, a Nikola mi je prijatelj od djetinjstva. Dobro slušaj , Dragana, i ne pokušavaj ustati, pobjeći. Ja tebe volim Dragana, a za Nikolu nisam baš siguran, no želim mu pomoći. Želim da otputuje kamo planira, a ja ću se brinuti za tebe. Sjedi, Dragana, i o svemu razmisli! Znam da nosiš Nikolino dijete, meni to ne smeta. I da imaš petero djece, ja te volim, ja te želim i evo, pred Nikolom te prosim. Budi mi žena, nećeš požaliti, a Nikolu ćeš jednoga dana zaboraviti. Bit ćeš sretna sa mnom i nikada ti ni za što neću prigovoriti, moja ljubav…- govorio je bez prestanka Marinko, a ja sam netremice gledala u Nikolu. Kakav je to dogovor, koja je to trgovina, u kakvom svijetu ja to živim, što sam sebi dopustila…Čekala sam da Nikola progovori. Dugo mu je trebalo, pa ipak…
-Dragana, nisam se htio poigrati s tobom, sve se to odigralo brzo, draga si mi, volim te, ali nije to ljubav. I ja sam zbunjen, nisam htio da ovako završi, žao mi je. Znam da te Marinko voli, a on je dobar čovjek, zavoljet ćeš ga, a on će se brinuti i za tebe i za dijete, kad si već tako odlučila. Ne želim da budeš sama, jer ja odlazim, sutra , i oprosti mi- tiho je govorio Nikola, još uvijek držeći moju ruku u svojoj. Stegnuo je čvrsto, pogledao me bez sjaja u očima, poljubio u kosu, zatim pružio ruku Marinku i pognute glave otišao. Bez zbogom!
Otkuda sada, nakon trideset godina, da se pojavi. Gdje je dosada bio, što je radio, zašto mi se sada javlja. Hoću li ga nazvati, dugo sam razmišljala držeći taj papirić s njegovim brojem i potpisom. Što sada hoće, i zašto sam se ja uznemirila. Zar još uvijek… nakon toliko godina, da mi srce počne kucati kada se sjetim njega, bezobraznika, izdajice… svašta sam o njemu i sada mislila, ali lijepo ništa. No, razum je govorio jedno, a srce drugo, ono je drhtalo.
Istina je da se , odmah nakon Nikolinog odlaska ili bolje reći bijega, pričalo kako su ga braća pozvala u Kanadu gdje su razvili veliki biznis, da je neka djevojka s njim otišla, pa da se ona vratila u Sarajevo jer se nije mogla naviknuti, da Nikola vodi pravne poslove velike tvrtke, da se ne namjerava vraćati. Sve bih to povremeno čula, iako nikada nikoga izravno nisam o njemu pitala, čak ni svoga Marinka.
Da, svoga supruga Marinka, Nikolinog prijatelja, za kojega sam se udala nedugo po Nikolinom odlasku. A Marinko je zaista bio divan čovjek i suprug. Znao je da nosim Nikolino dijete, ali to mu je, kako me uvjeravao, bio razlog više da me oženi, da se brine i za dijete. Djecu je neizmjerno volio, ali je, tako su mu rekli liječnici, nakon jedne nesreće bila mala mogućnost da će imati djecu. Zato se, govorio mi je, nije htio ni ženiti,želio je da mu djevojke, a imao je više, ostanu trudne, e da bi bio siguran u potomstvo. No, to se nije događalo i odlučio je bio ne ženiti se, kad već neće imati djece. Sada je odlučio oženiti mene i brinuti se o mome djetetu, uvijek je naglašavao, mene je zavolio prvoga dana upoznavanja.
A što sam ja sve za to vrijeme proživljavala, toga se sada ne želim ni sjećati. Koliko sam provela besanih noći, snova u kojima mi se Nikola vraća i moli za oproštaj…No, stvarnost je bila drukčija: Marinko me svako jutro vozio na posao, dolazio po mene, bio je uporan. Svi su se čudili što to jedna pravnica radi s vozačem i to mnogo starijim od nje.»Gdje joj je pamet, đava joj školu odnio», govorili su i u uredu, i moji susjedi, ali tako su mislili i moji roditelji, samo što mi to nikada glasno nisu rekli.
Roditi dijete izvan braka i još ne znati, ne reći , čije je , bila je velika sramota i za djevojku , i za njezinu obitelj. Roditi kopile i biti obilježena za cijeli život ili se udati za Marinka, koji mi se sviđao, ali-bilo je to daleko od ljubavi, pogotovo kad bih to što osjećam uspoređivala s onim što sam osjećala prema Nikoli? Odlučila sam: bit ću vjerna žena dobrom čovjeku i vrijednom radniku-Marinku.
I nisam se pokajala, nikad. Vječno ću mu biti zahvalna i nikada ga neću zaboraviti .Marinko mi je priuštio sve ono o čemu zahtjevna i razmažena gospođa sanja. Bio je sposoban poduzetnik, kupio neke kamione, bagere, nekoliko radnika je radilo za njega, a on je svaki slobodan trenutak provodio sa mnom. I sa, spravom to kažem, našim sinom Draganom.
Kada se Dragan rodio, Marinko je bio presretan, kao pravi otac. Već ranije smo se bili dogovorili nikome i nikada ne otkriti našu tajnu- Dragan jest i biće samo naš sin, moj i Marinkov. Nikolu nikada nismo spominjali, a ako smo nekada i pomislili na njega gledajući kako Dragan raste i kako mu nevjerojatno sliči, nismo to glasno govorili. Marinko je Dragana, čim je poodrastao, vodio ili vozio sa sobom, bio ponosan na njega. Ja sam već imala odvjetnički ured, uživala u svom poslu i svojoj obitelji. Vrijeme je prolazilo, brzo. Dragan se spremao za matursko večer, kada me Marinko iznenadio pitanjem:
-Draga , ako misliš da bi Draganu trebali reći istinu o njegovom pravom ocu, sada je vrijeme. Ja ću uvijek biti uz vas, ma što se dogodilo, ti imaš pravo odlučiti!?
-Ne i ne, nikada ne, o tomu ne želim razgovarati. Zar može poželjeti boljeg oca od tebe. Nikada mi više to ne spominji!
-A što ako se Nikola jednoga dana pojavi, što ako on bude tražio pravo na očinstvo, što ako on to kaže Draganu?
-Ja ću se pobrinuti za to, on nema pravo na njega! Uostalom, proglasit ću ga ludim, ako se ikada pojavi ili bilo što pokuša- već sam počela vikati, a moj dobri Marinko privinuo me je na grudi i nježno poljubio.
Lagala bih kada bih rekla da i mene nisu mučile iste misli, ali bih svaki put uvjeravala samu sebe da se Nikoli izgubio trag, da se nikada neće pojaviti.
I sada, eto, pojavio se, nakon punih trideset godina! Pojavio se kada sam bila uvjerena da sam sretna majka čiji je sin postao poznati kirurg. Moj Marinko je teško stradao u prometnoj nesreći prije četiri godine, upravo kada je Dragan diplomirao na Medicinskom fakultetu. Bili smo uz njega dva mjeseca, naizmjenice dežurali, molili za ozdravljenje, ali pomoći nije bilo. Umro je na našim rukama i meni se činilo s osmjehom na licu. Iako je bio odrastao muškarac, činilo mi se da Dragan mnogo više tuguje za Marinkom od mene. A ja sam ga doista žalila i zahvaljivala Bogu za svaki dan proveden s njim. Sin je otišao u Zagreb na specijalizaciju, ja sam radilo još godinu dvije i otišla u mirovinu. U velikoj kući ostala sam sama. Ni u čemu nisam oskudijevala, a Dragan je često dolazio ili zvao. Vrijeme sam provodila čitajući knjige, gledajući televiziju, u putovanjima, šetnji. Imala sam svoj mir i ljubav svoga sina. I uspomene!
Uspomene za koje nikada ne znaš tko će ih i kada probuditi, tko će ih oživjeti i kada duboko vjerujete da su odavno zakopane negdje na dnu srca, tamo gdje titraji neke sjetne glazbe odavno ne dopiru.
A eto, ja sam upravo imala sreću ili nesreću da moj mir poremeti jedan usmeni pozdrav i jedan mali papirić. Nazvati Nikolu ili zaboraviti što mi se to jutro dogodilo. Baciti papir u koš za smeće i nastaviti svojim putem, živjeti život na kakav sam se navikla. I učinila sam to, bacila papir! Ali…
Kažu da đavo niti ore niti kopa, nego samo razmišlja kako uznemiriti mirne duše , a kod mene mu je to uspjelo.
Nemiran dan i nemirna noć! Sutradan sam kopala po košu, našla papir i odmah, odlučno, okrenula broj, s nakanom da Nikoli kažem da ga ne trebam, da mi je svejedno.
-Ja- čula sam glas s duge strane i odmah klonula.
-Dragana je- jedva sam uspjela izgovorit.
-Draga moja Dragana, kako si mi, tako bih te rado vidio, moram, moram te vidjeti, makar mi to bila posljednja želja, molim te, život mi to znači, a od života mi nije ostalo mnogo. Reci, reci kada da dođem, ili dođi u Zagreb, molim te! Reci nešto, progovori, ne prekidaj vezu, ponovno ću te nazvati…oh- govorio je , kroz uzdahe Nikola, a ja sam spustila mobitel. Onemoćala ruka i glas koji me izdao. Svalila sam se u fotelju, zatvorila oči i opet počela sanjati. Kako sada izgleda Nikola, možda je sijedi Amerikanac. Što je sve proživio u ovih trideset godina, ima li ženu, djecu, zašto je sada došao? Zašto to sve ne bih doznala, zašto bih se ja plašila susreta s njim? Možda je bolestan, možda mu treba pomoć? Zar ja da mu pomognem, ja koju je on povrijedio do bola, ponizio, ostavio! Mobitel je zvonio cijeli dan, ali ja ga nisam uzimala u ruke. Opet nemirna noć.
Dok poluzatvorenih očiju pijem jutarnju kavu, zvoni mobitel. Čvrsto ga stišćem. Nikola.
-Dragana, poslao sam vozilo po tebe, u susjednom sam, onom našem gradu, vratio sam se na mjesto zločina okajati grijehe, dođi, dođi molim te!- slušala sam vapijući glas, a istodobno sirenu vozila pred kućom. Bože, što se sve lomilo u meni, u mome srcu, u duši, lomila i slomilo me. Na brzinu, kao kad mi nije važno, spremila se i sjela do taksiste kojemu se nije žurilo.
-Gospođo, da niste krenuli sa mnom ja bih vas poveo na silu, kidnapirao, jer mi je onaj Amerikanac obećao veliku nagradu ako vas dovezem. Bogami, ima i zašto…- govorio je taksist, odmjeravajući me.
Sjedio je u istom hotelu, na istom mjestu, iako za nekim novim stolom i nekom drugom ambijentu. Spuštene glave ! Ja sam koracala ponosno, uzdignute glave, kao, pokazat ću ti tko sam, da sam preživjela i dobro proživjela i bez tebe, narcise!
Podigao je glavu, pogledao me nekakvim zamagljenim ili suznim očima i pao na koljena. Svoju je glavu naslonio na moje noge i počeo ih ljubiti. Odjednom je žamor u hotelu prestao, konobari su s tablama zastali, a gosti nijemo gledali «predstavu». Jesam li uživala u tom trenutku? Možda malo jesam, priznajem!
Pridigao se, nekako teško, i obasuo me poljupcima, na koje nisam odgovarala. Bio mi je istodobno smiješan i žalostan taj prizor. Sjeo je, a mene posjeo na svoja koljena, prigrlio me. Nisam se opirala, ustvari, nisam znala što ću sa sobom, bila sam i ja zbunjena, a u svojoj nutrini osjetila sam nekakve čudne titraje, kao da netko dira strune na davno ostavljenoj gitari.
-Dragana, oprosti mi, molim te, učinit ću što god želiš. Bogat sam i mogu ti ispuniti svaku želju, samo me saslušaj. Obolio sam, Dragana, a nemam nikoga tko bi se brinuo za mene. Život mi je prošao u zgrtanju bogatstva, a što mi to sada vrijedi. Kada sam vidio sliku tvoga sina, našega sina, reci da je i moj, ništa me više nije moglo spriječiti da napustim Kanadu. Hvala ti što me nisi poslušala, hvala i Marinku, pokoj mu duši, što je bio uz vas. Bio je veliki čovjek i jedini moj prijatelj. Koliko puta sam mu zavidio i na tebi, a još više na blizini sina, reci Dragana da je to moj sin, reci, lakše ću umrijeti.! Vidio sam ga, Dragana, i vidio sam svoju sliku iz mladosti. Tražio sam bolnicu gdje je on liječnik, bio sam kod njega na pregledu. Ništa mu nisam rekao, a došao sam samo da mu kažem kako je on moj sin. Možeš li zamisliti njegov hladan, profesionalni pogled i moj suzni, bolećivi pogled koji nisam skidao s njega. Što sam ja u životu propustio, kako sam grdno pogriješio! Postoji li iskupljenje za moj grijeh, reci , Dragana. Obećaj da ćeš sinu reći istinu, ili si mu već rekla, reci nešto , Dragana – opet sam čula onaj vapijući glas izgubljenog čovjeka.
-Nikola, za sve je kasno. Moj Dragan je imao divnoga oca, a ja supruga. On je umro, a ti nikada nisi bio otac mome sinu, niti ćeš to biti. Ne čini ništa, Dragan nikada nije čuo za tebe, nemoj mu upropastiti život, jer mu ga nisi ni želio dati.
Nisi ga želio, i upamti-nemaš ga, ti nemaš sina! On nikada neće doznati istinu, neće saznati za tebe, njemu je Marinko bio otac, bio mu je sve. Tako će i ostati. Pusti nas na miru, vrati se otkuda si došao, izlazi iz našeg života – govorila sam, skupljajući u sebi snagu, govorila sam, a glas mi je drhtao, od bijesa ili…
Bilo mi je žao Nikole, pomilovala sam ga po licu i zagledala u upale oči. Jesam li umišljala ili je zaista u njemu bila ona ista iskra kojom me zapalio i prije trideset godina. Bilo je to više od sažaljenja, bila je to neka vatrica , neki plamičak koji se borio s natrpanim pepelom. Želio se upaliti i ja sam mu u tomu pomagala.
Smjestila sam Nikolu u starački dom u Zagrebu, preselila kod sina koji nije razumio moju žrtvu za tog povratnika. Zašto ga posjećujem, zar mi doista treba njegovo bogatstvo, zar sam tako pohlepna? Nikada ga nije želio posjetiti, a nisam ga ni nagovarala. Bojala sam se da se Nikola ne oda, iako mi je obećao da neće, ako ja budem uz njega. Zato sam se žrtvovala za Nikolu, posjećivala ga i brinula se o njemu. Brinula sam se, ustvari, za sebe i svoga sina, kojega sam htjela poštedjeti razočaranja. U majku i oca – Marinka! Ne znam bi li mi to oprostio. Brinula sam se za Nikolu i zbog ljubavi koja nije umrla, koju sam još uvijek, o Bože zašto, osjećala prema njemu, sada oboljelom i onemoćalom čovjeku. A on mi je bio zahvalan za svaki posjet, za svaku riječ, za svaki stisak ruke.
Nikola je umro nakon pola godine, umro je na mojim rukama, činilo mi se sretan, smiren. Već davno sam mu oprostila, a i tiho se, na Mirogoju, oprostila zauvijek s njim. Sa mnom je bio i moj sin Dragan, Nikolin sin, kojemu je Nikola, govoreći da je to zbog moje pažnje, ostavio veliko bogatstvo. Dragan ne zna zašto, ni čime je to zaslužio. Pitao me zašto Nikola meni nije ostavio bogatstvo? Ja to znam, ali nisam sigurna hoću li to ikada reći sinu ili ću tu tajnu ponijeti u grob???
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
