Moje malo selo tone u mrak, nevidljiva briselska ruka povukla je crtu…
Nedavno su otpočeli radovi na uređenju graničnih prijelaza Mala Vinica i Subašići-Dvorine. Radi se moderna granica, iskopi su napravljeni te se javljaju prvi obrisi budućih prijelaza. U Vinici narod se obradovao i iščekuje završetak radova s nadom da će se konačno slobodno prometovati prema Hrvatskoj za koju smo u Vinici oduvijek vezani. Jer sadašnje stanje je neprirodno, nelogično, neodrživo i krajnje sramotno.
Kao u snu, sve se odigralo preko noći, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, odsvirana je Oda radosti. Široki osmijesi i veselje hrvatskih političara, pioniri se zaklinju novoj zajednici od Atlantika do prvih granica Rusije. Nema više granica, nema više zidova, trijumf “slobodnog svijeta“ činio se konačan i veličanstven. Tako su nas barem uvjeravale mudre glave hrvatskih političara pred svjetlima upaljenih kamera. Zagreb je došao na svoje, postao je ono što je oduvijek i bio, europski velegrad.
{gallery}vinica-crta{/gallery}
Malo poslije toga vinička sela su utorena u svojevrsni geto, zatvaranjem graničnih prijelaza od 22.00 sata do 06.00 sati prema Studencima i Aržanu. Ovakvim postupanjem obje države iskazale su silno nerazumijevanje za potrebe i probleme ovih malobrojnih gorštaka, čiji je život ionako težak. I dok se pale svjetla metropolisa diljem “slobodne Europe“, ovdje u Vinici policijski službenik te iste Europe spušta željeznu rampu.
Od Kamenska do Vinjana Gornjih ista slika, podiže se zid hrvatske sramote koji svakim danom postaje sve tvrđi. Sve se bojim da se jednog jutra umjesto u Vinici ne probudim u Istočnoj Njemačkoj. Moje malo selo tone u mrak, nevidljiva briselska ruka povukla je crtu. Mi smo ostali s druge strane!
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: Milan Jurčević
