Još je koji dan do Svih svetih i Dušnog dana. Ususret tim danima, objavit ćemo nekoliko dirljivih pisama svojim pokojnima…
Već smo objavljivali nekoliko zanimljivih, a istinitih priča, 79-godišnjeg Stipe Perkovića-Livanjskog faraona. Faraon je napisao više od 300 stranica zanimljivih priča iz svoga, najblaže rečeno, neobičnog života i uskoro namjerava objaviti knjigu. Do tada, mi ćemo povremeno objavljivati neke od tih priča. Od danas pa do Dušnog dana (Dana mrtvih) objavljivat ćemo Faraonova dirljiva pisma koja piše pokojnoj supruzi i sinu koji je mlad poginuo i prometnoj nesreći. Piše ih svakog 7. dana u mjesecu (7.7. je datum smrti Faraonove supruge Anđe), pod naslovom PISMA PREMA VERTIKALI, a mi ćemo objaviti samo neka
Draga Anđe milo moje zlato.
Evo su sada tri sata iza ponoći. Jučer je se navršilo puni pet miseci da te moje oči nisu vidile – to je najdulje vrime, ne računajući ono kad sam bio u Njemačkoj. Svaku noć ispirem oči sa suzama gledajući tvoje slike, ali je nji nažalost malo.
Od kad si ti otišla stalno radim u bašči. U 11.misecu sam svu voćku posadio, i to 17. i 18.datuma.
Kao što sam ti prije piso zastupljene su tvoje godine računajući i one 4 naše stare. Znači ostale su 4 stare, a posađena su:
4 orasa,
8 krušaka,
5 trišanja,
4 ptuje okolo lava,
2 ptuje, jedna za Mladena , a jedna za tebe,
18 jabuka,
22 šljiva
Sve skupa = 68 godina.
Ove dvi ptuje što sam ji posadio na gornju stranu bašče, a isprid borića, one će krasiti spomenik, koji će se zvati „Zagrljaj majke i sina“ o kojem sam ti kazivao dok si ti bila amo.
Temelj je već iskopan, pa ću ti pisati kad ga budem radio, ako prije ne dođem tebi.
Dalje, probio sam lip put za Hanomaga, kroz sredinu bašče, koji vodi između sušare i stare kuće, pa sve do borića.
Dalje; probio sam lipu stazu za budućeg vašeg zagrljaja, Pa sve do na kraj njive, tj.ćoška do borića prema groblju.
Nataša mi je pričala da si ti često išla do te ćoše gledati prema groblju, nadajući se da ti bane Mladen.
Ja sam sad uzeo tvoj običaj, i svako jutro prije izlaska sunca, dođem do budućeg vašeg spomenika, koji će biti od dva slova „A“ i „M“ i produžim do ćoše njive, koja gleda prema groblju.
Tužno se zagledam prema vama, nadajući se nekom čudu, (a svjestan sam da se nikada neće dogoditi) spomenem vaša imena, svrnu mi se suze, i još tužniji se vraćam natrag polako vukući nogu za nogom.
Ne znam koji je đavo u me ušo, ali za ova tri i po miseca od kad sam prodo Jagodu i radim u bašči, taku sam snagu dobio, kao da mi je 20 godina- a nosi me to – što bi moja Anđa rekla da ona sad sve ovo vidi?
A možda i vidiš – kako me mnogi vamo ubjeđuju, između ostali: Nataša i tvoje dvi sestre Zora i Matija, koje su bile prikučer ovde, i govore mi: da ti iz raja sve to gledaš.
To su slabe nade, kao što ti znaš mene… ali eto…
Nataša mi često dolazi i svašta dovlači, znaš nju, ja je psujem ali to ne pomaže.
Mišo i Ivana također dođu s dicom, a to mi puno znači.
Tihana me nazove, ili svako jutro u 6 sati ili priko jutra. Ona se za me brine, često dolazi i puno mi skuva intrade, to stavim u frižider i podgrijavam, i eto tako živim.
Do Božića je ostalo 15 dana i mi se dogovaramo: šta ćemo i kako ćemo, a sve bi bili rada da činimo onako kako bi tebi bilo drago da činimo. Tvoje misto kod šporeta će biti prazno i to će nas najviše ubiti.
Nema Seke, nema tebe, i ko će nam nazdravljat i ispit čašu do dna, kao što si ti to lani učinila govoreći:
„ Bog zna dogodine ko li živ, ko li mrtav“.
Zbogom dragi moji, nek vam je Svevišnji na pomoći…
Evo sad je 5 sati i 17 minuta. Ubrzo ću se dizati da dovršavam još neke sitnice po bašči, što su mi ostale.
Z b o g o m, Stipe.
Draga moja dunjo, draga Anđe,
Evo najzad se navršila puna godina da si se ti rastala sa svojom divnom i plemenitom dušom. To je do sada najdulje vrime da nisam čuo tvoj baršunasti glas, ni vidio tvoje mile oči.
A znaš li ti kakav je to užas za sviju nas.
I baš su se ovi „svi“ skupili u sridu na godišnjicu našeg gorkog gubitka osobe kojoj nigdi nije bilo ravna nikoga…
Svi su bili, skoro svi: sinovi, ćeri, sestre i djelimično unuke i unuci… Tužno je bilo, ali šta da se radi…?
Mnogo toga se iz temelja prominilo. U mojoj duši stalno zavija pas, i kao da sluti opet na neku nesreću. Mi se stalno bojimo zla, a „dobro nam neće dodijat“ što si ti imala običaj da kažeš. Za ovi vremenski protok od 365 dana dosta toga ne bi mogla poznati.
Ja sam dosta i ostario i oslabio; unuke i unuci se protegli tj.naresli; Ružica i Dora stasale skoro za udaje, Natašin i Mišin Mlađo također, Stipe Ivičin isto.
Isto tako i biljni svijet; masline na Ivašnjaku i Mišine i Ivičine su naresle, voćnjak u Glavicama( koji nosi tvoje godine) također…
Katarina Katičina ima zaručnika, mala Lorena – Nina rže na sav glas i veselo guče.
Kupio sam dobru kosilicu za kositi, bašču, voćnjak i onaj divni proplanak, za kojeg unuk Stipe kaže da je najlipši komad zemlje na svitu. Stipe i ja našli smo jedan oraščić tamo, – lipo ga okopali, zalili i povezali.
To mi ne bi, ali si ti uvijek za tim čeznula, pa sam ja sve to njemu lipo ispričo, a on se samo smijulji. Trudim se da što zaradim na ovoj kapeli – te da sve usmjerim- i od te zarade, i od toga što dobijem za Jagodu i bale – da sve to dam za Mladenove i tvoje dvore.
Draga moja ružice moli blaženu Gospu, da ti omogući da proćiriš i da vidiš sve ovo što je se dogodilo za ovu godinu dana.
Ja i tvoja nevista šta god ovde u Glavicama učinimo; sve je nekako podložno, čemu bi se ti radovala da si vamo.
Oprosti što ti nisam u sridu 07.07. piso nego sam zakasnio nekoliko dana. To je zato što sam čeko neko vrime, da se slegnu utisci od tvoje godišnjice…
Moje, Tihanino i Ivičino zdravstveno stanje nije zavidno, ali šta da se radi?
Ivica privodi kuću u Kaštelima kraju – a ja po običaju vamo derem, što no se kaže dan-noć.
Nemam više nikog da mi zapovjednički naredi, da iza ručka odem u krevet, i da se ne dižem do 4h.
Evo opet se vraćam na mladu voćku: ima sadnica, gotovo da su evo do sad bacile i po 70cm.mladice.
Draga moja i sjajna zvijezdo na nebu,- ne zaboravi nas zagovarati kod B.D. Marije, pa da se vas dvi molite njezinu sinu za me, da me okrene na pravi put. Pa i dosta je moje budalešćine…
Pa i meni je se već smrt zakačila za vrat i guši me.
Draga moja lutko, dosta naviđanja…!
Nek te nebesko svjetlo toplo obasjava, i nek te tvoji troje dice, tvoja tri anđela, vodaju po beskonačnom kraljevstvu Nebeskom.
Zbogom, Stipe.
www.tomislavnews.com /PIŠE: Stipe Perković-Livanjski faraon
