Prije tri godine Svjetska banka raspisala je natječaj za esej-idejni projekt (konkretni) kako riješiti nezaposlenost maldih u B i H? Tim Tomislavnews.com je na engleskom jeziku napisao i poslao esej na natječaj…
Nakon proglašenja rezultata natječaja stigao je odgovor TN u kojemu piše da je esej vrlo zanimljiv i što je najvažnije provediv, a još je važnije da je plemenit, humanitaran po svom sadržaju, namjeni, te da svakako treba ustrajati u njegovoj provedbi i tražiti sredstava za njegovo ostvarenje. Projekat smo poslali na nekoliko adresa u općini i županiji, no zanimanja, pa ni odgovora nije bilo? Nakon tri godine ovaj projekt je još više aktualan, pa, možda ima netko raspoložen uložiti kapital u ovaj, sigurni smo, po ostvarenju, samoodrživi i isplativi mobilni tim.
Tema: Rješavanje nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini: Gledište moje generacije (esej)
Naslov: Servis-mobilni tim, za pomoć samačkim, starim i nemoćnim osobama u Hercegbosanskoj županiji
Uvod: Bosna i Hercegovina je smještena na zapadnom Balkanu, a graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu, te sa Srbijom i crnom Gorom na istoku.
Bosna i Hercegovina obuhvaća površinu od 51 129 kilometara. Federacija Bosne i Hercegovine je jedan od dva entiteta unutar Bosne i Hercegovine, a njezina površina iznosi 26 110 km2. Nastala je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Tim sporazumom okončan je bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini, koja je podijeljena na Federaciju B i H, Republiku Srpsku i Distrikt Brčko.
Prema preliminarnim rezultatima Popisa stanovništva 2013. godine, a koje je objavio Zavod za statistiku B i H, B i H ima 3 791 662 stanovnika, od čega u Federaciji 2 371 603 stanovnika.
Temu našega eseja, odnosno mogući projekt zapošljavanja mladih, smještamo na prostor jedne od 10 županija, kako je podijeljena Federacija B i H, i to u Hercegbosansku županiju, nakon Sarajevske županije/kantona, prostorom najveću u Federaciji B i H, s površinom nešto manjom od oko 5.000 km 2 (kvadratnih).
Po preliminarnim rezultatima Popisa stanovništva u B i H, u šest općina Hercegbosanske županije ima 79.351 stanovnik i to u:
Livnu…………………………………….37.487, koji žive u 9.138 domaćinstava
Tomislavgradu……………………. 33.032, koji žive u 7.875 domaćinstava
Drvaru…………………………………. 7.506, koji žive u 3.031 domaćinstvu
Bosanskom Grahovu………….. 3.091, koji žive u 1.114 domaćinstva
Kupresu………………………………. 5.573, koji žive u 1.514 domaćinstava i
Glamoču…………………………….. 4.038, koji žive u 1.443 domaćinstva
Od ukupno broja stanovnika u HBŽ zaposleno je tek njih 9.227, dok ih je na Zavodu za nezaposlene 9.350, i to, uglavnom, mlađe osobe.
U strukturi nezaposlenih najviše je onih sa srednjom stručnom spremom (2 386) a s višom školom i visokom (fakultetom) je 500 osoba na zavodima za zapošljavanje.
Radno aktivnog stanovništva u HBŽ je oko 50 000, a onih preko 65 godina, dakle, umirovljenika i starijih osoba je 17 174, od toga je, prema istraživanju Portala Tomislavnews. com oko 7 000 umirovljenika s inozemnom, devizom mirovinom, koja, u prosjeku iznosi do 1 000 i više Eura. U županiji je, prema izvorima iz župa (crkva) oko 4 500 samačkih domaćinstva, odnosno domaćinstava s jednom osobom, najčešće u selima s inače staračkim domaćinstvima, a koja su udaljena od gradskog središta.
Razrada: Treba znati da se s prostora Hercegbosanske županije godinama iseljavalo, još od početka 60-tih godina prošloga stoljeća. Tada su na „privremeni“ rad u Njemačku i Austriju masovno odlazili muškarci, dok im je obitelj ostajala u domovini. Te generacije prvih gastarbajtera već odavno su u zasluženoj deviznoj mirovini, kojom sada djedovi školuju ili izdržavaju unuke, a očevi, ponovno odlaze na rad u inozemstvo, no sada, uglavnom, s cijelom obitelji.
Međutim, najčešće se događa da stari roditelji, odnosno djedovi i bake, ne žele ići s djecom u inozemstvo, žele, kako kažu“starost provesti i umrijeti u rodnom kraju“. Tu sada nastaju problemi: tko će se brinuti o njima, tko će ih služiti? Većina njih ima velike i lijepo uređene kuće, materijalno su zbrinuti, ali najčešće nisu u stanju obavljati svakodnevne poslove. U ovim krajevima imamo čitava sela gdje nema stanovnika ispod 60 godina i jedni drugima teško mogu pomoći. Osim toga, ima sela gdje su ostale samo po tri četiri starije osobe i sve više će, nažalost, biti takvih sela! O njima se mora netko brinuti, ali-djeca i unuci daleko, a staračkih domova jako malo. Ove starije osobe su uglavnom boležljive, ali ne teže bolesne da bi ih bilo moguće smjestiti u bolnicu. Uz to, često su depresivne, duševno siromašne, željne djece i unuka, razgovora…
Dakle, na jednoj strani imamo mlade, školovane i nezaposlene osobe, a na drugoj staračka, samačka domaćinstva, ili stare i nemoćne osobe, od kojih je veći broj materijalno dobro zbrinute (devizne mirovine), a trebaju pomoć u svim vidovima ljudskog života: od poslova u domaćinstvu, kuhanja, čišćenja, do odlaska u trgovinu, odvođenja k liječniku ili dovođenja liječnika, plaćanje računa, pomoć pri hodanju…do običnog ljudskog razgovora, za čime stari i nemoćni, usamljeni, najčešće žude.
Obilaskom terena vezanog za istraživanje o mogućnosti osnivanja mobilnog tima mladih, nezaposlenih osoba, te razgovora s osobama koje žive same, doznali smo kako većina tih osoba ima djecu i unuke, a koji žive izvan mjesta stanovanja starih osoba, najčešće u „dalekom svitu“, to znači u drugim državama (najčešće Njemačka, Austrija, Švicarska, Hrvatska, Norveška…), a mnogo ih je i na drugim kontinentima (Amerika, Australija…). Unatoč udaljenosti, ljudi iz ovih krajeva, iz B i H, posebice iz Hercegbosanske županije, tradicionalno su odgojeni i jako vezani za zavičaj, za roditelje (stare), pa se i brinu o njima šaljući im novac, što, najčešće nije dovoljno starim osobama željnim ljubavi, topline, razgovora, željnih djece i unuka, ali…
I djeca i unuci bi rado smjestili stare i nemoćne roditelje u Staračke domove, ali je problem što na području Hercegbosanske županije imaju samo dva Staračka doma, oba u Tomislavgradu, ukupnog kapaciteta oko 180 osoba, što je jako malo s obzirom na potrebe, na brojnost stare populacije.
Drugi problem je što starije i nemoćne osobe odbijaju odlazak iz svoga doma, iz poznatog okruženja, makar samo sjedile pokraj prozora i gledale na dvorište, na poznate i drage krajolike.
I upravo ovaj drugi problem treba rješavati na način da se utemelji tim mladih ljudi, svih profila, koji bi se „našao pri ruci“, bio od pomoći takvim osobama. Dakle mobilni tim koji bi za područje Hercegbosanske županije brojio, za početak, oko 20-tak stalno zaposlenih osoba i isto toliko volontera ili humanitaraca koji su spremni biti od pomoći starijim, nemoćnim ili bolesnim osobama, a koje ne žele napustiti svoj dom, iako žive same i nisu u stanju brinuti se same o sebi.
Mobilni tim bi bio neka vrsta Agencije-servisa za pomoć starijim osobama, s tim što bi se sa svakom od tih osoba sklopio ugovor, različit za svaku osobu, ovisno od vrste pomoći ili usluge koja bi im se pružala.
Kako smo već naveli, od oko 4 500 tisuće samačkih ili staračkih domaćinstava, po našoj procjeni i istraživanju, njih najmanje 2 500 bi rado koristilo usluge osoba iz Agencije-servisa i spremne su, od vlastite mirovine (prihoda, ušteđevine…) plaćati takve usluge, a sigurni su da bi im i djeca ili unuci radije plaćali poslugu, tako oni zovu, u kući, nego da idu u Starački dom, što se u ovim krajevima još uvijek smatra sramotom za djecu. Zato se često može čudi:„Kako ga (kako ju) nije stid smjestiti roditelje u dom, a onolika kuća prazna. Što im smetaju, zašto ne plate nekoga da im služi“?
Često se tako stari, nemoćni ili bolesni roditelji preporuče nekomu od susjeda da „pripazi“, ali to nije obveza, dakle, pomoć ovisi od raspoloženja osobe kojoj je preporučen roditelj koji živi sam. Takvim osobama (susjedima ili rodbini) se i ne plaća, pa one, najčešće, nerado i pomažu, a nekako se, još uvijek, u ovim krajevima smatra nezgodnim takve usluge naplaćivati.
Međutim, usluga ljudi iz Agencije-servisa, registriranog za posao skrbi o starijim osobama, naplaćivale bi se po ugovoru, zavisno od vrste usluga, ali nikako skuplje od plaćanja smještaja u staračkim domovima.
Osobe koje bi bile zaposlene u Agenciji imale bi sva prava iz radnog odnosa, ali i dužnosti i obveze. U Agenciji, čije sjedište bi trebalo biti u jednom gradu u Županiji, a podružnice u svakom gradu, zavisno od broja korisnika usluga, trebali bi biti zaposleni liječnici, vozači, njegovatelji, psiholozi, ali i kuhari, spremačice…
Ovdje bi svakako posao našle i osobe koje bi bile raspoređene za održavanje, čuvanje i čišćenje velikih i moderno opremljenih obiteljskih domova, a koji su najveći dio godine prazni, jer vlasnici s obiteljima žive u inozemstvu. U zavičaj, u svoje kuće, dođu tek dva puta u godini, za zimskih blagdana i ljetnih odmora. Kada dolaze žele da ih dočeka čista i prozračena kuća, ili topla i zagrijana u zimskom razdoblju. Te prazne kuće treba češće obilaziti, jer samo je u 2013. godini, po informaciji iz Županijskog ministarstva unutarnjih poslova, u prazne kuće provaljeno oko 67 puta i iz njih ukradene vrijednosti. Ako bi bio netko plaćen i zadužen obilaziti, čuvati i održavati kuće u kojima nitko ne stanuje, sigurno bi bilo manje krađa, odnosno šteta u kućama, jer se zna dogoditi da zamrznu cijevi preko zime, da puknu, da poplave, a da nitko i ne zna, jer su kuće zaključane. Sve bi se to moglo izbjeći osnivanjem Agencije za pomoć i starijima, nemoćnima, ali i za održavanje praznih kuća, a sve ih je više!
Svi zaposleni u Agenciji-servisu morali bi biti maksimalno sposobne, poštene, komunikativne i, recimo tako, osjećajne, empatične osobe, koje bi „služile“ starijim i nemoćnim osobama, kao da su njihovi najbliži. Zaposlenje u Agenciji našlo bi više žena, kojih je na Zavodu za zapošljavanje u HBŽ 20% više nego muškaraca.
U Agenciji bi, svakako, trebalo uvesti i cjelodnevno dežuranje pokraj telefona, ili kod stare i nemoćne osobe u njezinom domu, ukoliko to zahtijeva, što bi se, naravno, reguliralo ugovorom, odnosno dodatno plaćalo.
Ima na ovom prostoru i volontera, odnosno humanitaraca, koji svojim radom besplatno pomažu potrebitima, pa bi i njih, svakako, trebalo uključiti u rad Agencije-servisa-mobilnog tima za pomoć starijim, nemoćnim ili bolesnim osobama. Neobičnost volontiranja na ovom području je u tomu što pojedinci, e da bi se iskupili zbog nekog (tajnog) grijeha ili pogreške, zavjetuju se činiti dobra djela, pomažući potrebitima, bilo besplatnim radom-pomoći nemoćnima, bilo darivanjem siromašnih.
Osnivanje ove Agencije umnogome bi pomoglo samačkim i staračkim, nemoćnim osobama, iz Hercegbosanske županije. Ove osobe su materijalno u mogućnosti plaćati pomoć u vlastitom domu i radije bi to činile nego plaćale usluge Staračkih domova, u kojima su , ipak, izmještene iz svog doma i dragog okruženja. A ni, kako smo naveli, Staračkih domova nema dovoljno ni u Hercegbosanskoj županiji, a ni u B i H općenito.
Zaključak: Nakon iznesenih činjenica i analize, te razmatranja istih, nameće se zaključak da bi osnivanje Agencije-servisa-mobilnog tima za pomoć starim, nemoćnim, bolesnim…u Hercegbosanskoj županiji, imalo dobar temelj, odnosno opravdao svoje postojanje. Još ako se zna da u posljednjoj godini iz ove županije masovno iseljavaju mladi ljudi u potrazi za poslom, a stari se roditelji ne žele pod stare dane „potucati“ po svijetu, onda je osnivanje Agencije prijeka potreba, kao što je potrebno hitno zaustaviti odlazak mladih školovanih ljudi, otvarajući nova radna mjesta.
Agencija bi, za početak, zapošljavala oko 20 osoba, koji bi ostali u svom kraju, a egzistenciju bi im osigurali oni koji su zaradili mirovine u tuđini, a pod stare dane žele živjeti i umrijeti u rodnom mjestu. Sigurnu egzistenciju bi im osiguravali i oni koji odlaze od kuće u inozemstvo, koji tamo ostaju i osnivaju obitelj, jer bi redovito skrbili za svoje roditelje i plaćali one koji bi se brinuli o njima, ako sami nisu u mogućnosti plaćati. Time bi ovi što odlaze živjeti i raditi daleko od starih i nemoćnih roditelja bili bezbrižniji, znajući da im roditelji nisu sami, da u svako doba dana i noći ima netko tko je plaćen da im pomogne, da bude s njima.
Osim toga, zaposlenici u Agenciji bi nudili pomoć u čuvanju i održavanju kuća i imovine onima koji žive i rade u inozemstvu, a kuće i imanja im ostaje u zavičaju.
I na kraju, ono što nije nebitno: osnivanje Agencije-servisa za pomoć starim, nemoćnim i bolesnim osobama, a koje, uglavnom, žive same, ne traži veća financijska sredstva. Dovoljno bi bilo iznajmiti prostore u sjedištu Agencije i podružnicama, nabaviti uredsku opremu, te, za početak, kupiti tri vozila za odlazak na teren. Vozila bi bila i najveća financijska stavka u ovomu projektu, ali bi se pokušalo naći sponzore, donatore, odnosno pomoć u financiranju projekta od općina, županije, Federacije, države, jer bi svima bilo u interesu osnivanje ovakve Agencije.
Ukoliko bi netko osnovao ovakvu Agenciju i pokazala se opravdanom i isplativom u Hercegbosanskoj županiji, lako bi bilo proširiti mrežu ili usluge servisa na ostala područja B i H, što bi bila jedna potpuno nova djelatnost na ovim područjima, odnosno u Federaciji B i H, ali i u B i H.
Naravno, ovakve Agencije ili servisi, mobilni timovi koji se bave ovakvom djelatnošću nisu ništa novo u razvijenom svijetu, ali su najčešće osnovane pri državi, odnosno žive na proračunima kao neka vrsta socijalne skrbi za napuštene ili zapuštene osobe, za beskućnike.
Dakle, u Hercegbosanskoj županiji, specifično, Agencija bi se brinula za starije, samce, bespomoćne osobe, a koji nisu materijalno ugroženi, nisu beskućnici, nisu napušteni u klasičnom smislu.
Nastavlja se…
www.tomislavnews.com / Autori eseja i istraživanja : TIM TN
NAPOMENA: IDEJNI PROJEKT JE URAĐEN NA OSNOVU DOSTUPNIH PODATAKA DO OŽUJKA, 2014. GODINE.
