Voljeni brate.. danas 29.04.2020. navršava se druga godina od kad više nisi s nama. Tijelom ne, ali si tu u našim mislima i srcu.
U glavi mi još uvijek odzvanjaju ćaćine riječi kad mi je rekao da te više nema…
Od tog dana pa do danas vrtim film u glavi i postavljam tisuću pitanja, ali naravno odgovora nema.
Tražim utjehu, gledam slike i onda pokušavam potisnuti taj bol u sebi, ali bezuspješno.
Kažu da vrijeme liječi sve… ipak postoji ljubav koju smrt ne prekida i tuga koju vrijeme ne liječi.
Sve ono o čemu sanjaš i što želiš se sruši. Tog dana srušio mi se cijeli svijet.
Znaš.. boli me, boli me duša, kao da mi je netko otkinuo jedan dio mene.
Ipak, kažem sebi, moraš biti jaka i koračati kroz život s tom ranom koja ti krvari.
I jaka sam znaš, pred materom i ćaćom sam već naučila glumiti da sam jaka, ali postajem slaba kad ostanem sama u četiri zida.
Jedan djelić mene kao da se potajno nada da će me netko probuditi iz ovog ružnog sna, ne želim prihvatiti činjenicu da te više nema, ali me onda udari realnost.
Hvala ti što si učinio moj život ljepšim, što sam imala priliku rasti s tobom, što smo se radovali malim stvarima i bili sretni.
Uvijek si u mojim mislima i srcu.
Vidimo se jednog dana, u vječnosti, čekaj me.
Voli te sestra. ❤️🙏🏼u!
www.tomislavnews.com
