Ovaj dan posebno je potresan za nas sve iz obitelji Radoš iz Omolja ,posebno za mog supruga Jakova.
Čitajući priče o heroini Ljilji Zrno , želim podsjetiti i na našega Ivana, neka se ne zaboravi njegova dobrota i veliko srce.
Malo tko zna priču o našemu Đuki, Ivana Radošu. Te kasne jeseni nitko sretniji od njega nije bio.
Spuštajući se s položaja niz obronke planine Oklajnice samo je razmišljao o svojoj voljenoj sestri Ruži koju je trebao umjesto pokojnog oca dovesti do oltara. Dolje u zapovjedništvu Ivan je čuo vijest da su naši napadnuti , ima i poginulih.
Bez imalo oklijevanja, bez trunke razmišljanja, okrenuo se, pogledao bijelu planinu iznad sebe i umornim, promrzlim nogama krenuo nazad.
Boreći se s vjetrom, koračao je dalje i na putu sreo kola hitne pomoći u kojima je bila i medicinska sestra Ljilja Zrno. Autom nisu mogli dalje. Ništa drugo Ivanu nije bilo važnije nego pomoći drugima, svojim suborcima. Ivan je rano ostao bez oca, a kao najstariji dijete u obitelji, uvijek je bio spreman pomoći ,ne samo obitelji, nego svima. Bez razmišljanja uzeo je medicinsku opremu i zajedno su krenuli pomoći ranjenima.
Neprijateljske namjere bile su loše. Ivan i Ljilja upali su u zasjedu. Dva mlada tijela pala su, zatvorila oči i nikada se više nisu probudila. Pomoć ranjenim bojovnicima nikada nije došla.
Omolje je umjesto pjesme zavila tuga.
Dragi Đuka, naš sin Ivan s ponosom nosi tvoje ime, hvala ti za sve!
Neka te Gospodin nagradi za tvoju plemenitu dušu, za tvoju dobrotu.
U ime obitelji Anica Radoš
www.tomislavnews.com