Noćas je, u 50-toj godini života, preminuo Vinko Bagarić, poznati akademski kipar rođen u Bukovici-Tomislavgrad
Vinko Bagarić, akademski slikar i kipar, rođen je 21.07. 1965. godine u Tomislavgradu. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u Sarajevu, gdje završava Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, a kasnije i studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Svoje radove izlagao je i izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i Europi. Većina njegovih djela nalaze se u privatnom vlasništvu mnogih kolekcionara iz Europe, a ima ih u SAD-u, Kanadi, Australiji. Istaknuti je majstor restauratorskih radova na sakralnim objektima u Neretvanskom kraju i Dalmaciji. Autor je i izvođač nekoliko javnih skulptura u bronci, od kojih se svakako izdvaja „Spomenik kralja Tomislava“ u Tomislavgradu, kip „Stepinac“, „Oltar pomirenja u Kreševu“, „Spomenik Hrvatska na križu“. Za svoji dosadašnji rad dobitnik je mnogih priznanja, nagrada i zahvalnica. Proglašen je Vitezom reda očuvanja hrvatske baštine kraljice Katarine.
Dobar dio života proveo je na Ilidži, u Sarajevu. Njegova obitelj doživjela je veliku tragediju u ratu, o čemu nam je Vinko, u nekoliko razgovora, nerado pričao. Živio je i u Zagrebu, a posljednje godine života proveo je u obiteljskoj kući u Dubokoj, nedaleko Neuma.
Vinka sam upoznala nakon Domovinskog rata, kada je prihvaćen njegov rad izgradnje i postavljanja spomenika hrvatskim braniteljima–kip kralja Tomislava u Spomen parku u Tomislavgradu. Od tada smo se redovito dopisivali, razgovarali telefonom, najčešće kontaktirali posredstvom FB.
S njim sam uradila dva razgovora i dva intervjua i objavila ih. Donosimo dva od toga, iz kojih možete pročitati mnogo toga, ustvari, saznati mnogo o Vinku i njegovom stvaranju, njegovim djelima, kojih ima mnogo, najviše u Hrvatskoj, potom po Hercegovini, gdje je imao nekoliko izložbi. Mi smo zabilježili onu (koliko znamo-posljednju?!) u Čapljini.
Doživjela sam ga kao istinskog prijatelja, velikog slikara i kipara, zanesenjaka u umjetnost, svojevrsnog slikarskog-kiparskog boema i, ono što nas je osobito povezivalo, zaljubljenost u duvanjski kraj!
Nema tomu dugo da me Vinko nazvao i pitao za rezultate natječaja koji je raspisala Općina Tomislavgrad za izgradnju još jednog spomenika duvanjskim braniteljima, a na taj natječaj je i Vinko poslao svoj rad za spomenik.
Znala sam da je bolestan, ali sam vjerovala da će pobijediti, da će još dugo stvarati. I kada sam namjeravala obavijestiti ga da je ovoga tjedna održan sastanak povjerenstva za izbor rada za izgradnju spomenika, ali da još nije odlučeno čiji ja rad najbolji, jutros me pristigla tužna vijest o Vinkovoj smrti.
Dragi Vinko, naraštaji sadašnji i budući, divit će se tvojim djelima, ja ću zadržati lijepo sjećanje na dragog prijatelja, uostalom kao i brojni tvoji prijatelji, Duvnjaci posebice, a ti počivaj u miru i neka ti je laka hrvatska, bukovička, duvanjska zemlja, koju si toliko volio i u kojoj ćeš naći vječni mir.
Gospodin neka te nagradi za sva tvoja ovozemaljska djela.
Pokop Vinka Bagariće obavit će se 11. siječnja, 2015. u 14 sati na Bagarića groblju u Bukovici.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, a obitelji iskrena sućut!
www.tomislavnews.com
Donosimo i dva razgovora s Vinkom, iz kojih ćete saznati puno o velikom duvanjskom kiparu i slikaru!
Vinko Bagarić, akademski kipar i slikar, upriličio korizmenu izložbu u Čapljini
INTERVJU-Vinko Bagarić, akademski kipar: Najljepši mi je pogled s Vran-planine na Duvanjsko polje!
Donosimo Intervju koji smo 12.travanj, 2012. uradili s gospodinom Vinkom Bagarićem, u kojemu je Vinko mnogo toga rekao o sebi, svojoj umjetnosti, duvanjskom kraju, a vrlo je zanimljivo!
S njim smo razgovarali o umjetnosti-kiparstvu i slikarstvu, njegovim djelima, o vezanosti za rodni kraj, o trenutačnoj preokupaciji.
Gospodine Bagariću, racite nekoliko podataka iz svog života, a koje smatrate važnim?
Ima toga mnogo, život čini svoje!
Rat Vas je, koliko se sjećam iz zadnjeg našeg razgovora, zatekao na Ilidži, u Sarajevu. Podsjetite nas kako i kada ste otišli iz Sarajeva?
Jako bolna tema, bolno pitanje. To su događaji koje bih najradije zaboravio, ali ne mogu jer moram živjeti s tim, zna se da mi je obitelj prepolovljena, izgubio sam najdraže ljude u životu u jednom danu, oca i mlađeg brata, iz Sarajeva jedva izvukao živu glavu, tri puta su me pokušali likvidirati… Ne bih se prisjećao toga nego bih dao jednu poruku svim čitateljima: čuvajmo slobodu koju smo stekli i okrenimo se boljoj budućnosti.
Vi ste autor skulpture kralja Tomislava u Tomislavgradu. Koliko je ono što ste željeli uistinu ostvareno na tom spomeniku? Mnogi, naime, imaju primjedbu kako je glava kralja Tomislava „ispala” mala u odnosu na ostali dio?
Skulptura kralja Tomislava nije samo spomenik kralju Tomislavu. To je spomenik svim poginulim hrvatskim braniteljima Herceg-Bosne. Tu kralj Tomislav, prikazan kao vladar, prvi hrvatski kralj, okrunjen na Duvnjanskom polju, šalje poruku mira mačem zabijenim u zemlju, a držanjem iskazuje počast svome narodu.
Jeste li i koliko još spomenika uradili u B i H i Hrvatskoj?
Radio sam još spomenik u Kongori, oltar Pomirenja u Kreševu, gdje su me proglasili vitezom reda Očuvanja hrvatske kulturne baštine kraljice Katarine. Bilo je u planu još toga u BiH, ali nažalost, zbog situacije kakva je u BiH, nije došlo do realizacije. U Hrvatskoj sam uglavnom radio na restauriranju sakralnih objekata, a od spomenika sam uradio kip Bl. Alojzija Stepinca koji je postavljen i posvećen u Lepoglavi u kapelici gdje je Bl Stepinac bio uznik.
Od kada živite u Hrvatskoj i kakvi su Vam uvjeti rada? Koliko Hrvatska drži do svojih umjetnika kipara-slikara?
U Hrvatskoj sam od 1993. godine. Smatraju me jednim od jačih umjetnika iako bih ja rekao da je sve to mala bara puna krokodila.
Može li se u Hrvatskoj živjeti i kako od likovnog stvaralaštva?
Može, i svakom bih preporučio, ako ima dara, da se bavi umjetnošću jer je to jedini način da budemo stvaralačka država…?
Ima te li nekog likovnog umjetnika koji Vam je uzor, čija djela posebno cijenite?
Cijenim Ivana Meštrovića, koji je zbog svog stvaralaštva trebao napustiti svoju državu zbog režimske politike i otići u Ameriku da bi se dokazao. Očito i mene isto čeka.
Čime ste trenutačno zaokupljeni, nekim većim umjetničkim projektom ili…?
Trenutačno spremam izložbu svojih slika i skulptura u hotelu Palace u Zagrebu koja će poslije biti preseljena u New York.
Osim što ste rođeni na Duvanjskom polju, kakve su sadašnje Vaše veze s rodnim krajem?
Moje veze s mojim rodnim krajem vrlo su emotivne. Želja mi je da obnovim staro selo Bukovica, a posebno svoju rodnu kuću, kuću svoga djeda i ognjište. Inače koristim svaku priliku da se popnem na Vran-planinu i uživam u pogledu na Duvanjsko polje. Iskreno rečeno, to je jedina stvar koja mi daje snagu i inspiraciju za život i moja djela.
Znamo da ste uradili četiri odljevka u bronci ovoga našega spomenika, što s njima?
Istina je, jedan odljevak je već zauzeo istaknuto mjesto u umjetničkoj kolekciji gospodina Marijana Šarića, inače vlasnika Europa Tradea. Jedan odljevak ću zadržati za sebe. On će ostati u obitelji , a ostala dva: što s njima? Mislim da bi jedan svakako trebao završiti u muzeju tomislavgradske bazilike, a drugi u Splitu, ili negdje drugdje.
Koliko je, ako ste imali prigodu obići cijelo područje, duvanjski kraj inspirativan za likovnjake, znamo da jest za pjesnike?
Malo je riječi kojima se može opisati koliko je duvanjski kraj inspirativan. Znam da fra Petar Krasić radi likovne kolonije u cilju promoviranja Blidinja tako da se nadam da će se naraštaj koji dolazi malo više posvetiti kulturnom stvaralaštvu.
Razgovarala: Ljuba Đikić
