„Nisam sklona osudi mladih, nego više preispitivanju autentičnosti života nas starijih…“ kaže, među inim, u vrlo zanimljivom razgovoru za TN, Anica s. Dominika Anić. Donosimo i dvije njezine priče, potresne i poučne!
Sestro Dominika, recite nam, ukratko, nekoliko podataka o sebi?
Rođena sam u Tomislavgradu, 17.11.1968. godine, kao prvo od sedmero djece u mojoj obitelji. U samostan Školskih sestara franjevki Provincije Sv. Obitelji u Mostaru stupila sam 1986.godine. Studirala sam u Mostaru na Pedagoškoj akademiji odsjek Predškolski odgoj i u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu – ITKL. Odgoj djece predškolske dobi je moje područje djelovanja. Radila sam u Majčinu selu u Međugorju, u vrtiću Sv. Franjo u Kiseljaku, a trenutno radim u vrtiću Sv. Klara u Bijelom Polju kod Mostara. Surađujem s radio postajom Mir Međugorje već petnaest godina. A za tiskane medije, pisala sam pet godina za Glasnik mira i osam godina za Svjetlo riječi, koje mi je objavilo i knjigu.
Prvo ćemo o knjizi: Kad je objavljena, tko je izdavač i što je osnovna tema Vaših priča u ovoj knjizi?
Knjiga je tiskana 2012. godine u izdanju Svijetla riječi iz Sarajeva. U knjizi Priče za ljubav i povjerenje sakupljeni su tekstovi koje sam od 2006. godine objavljivala u tom mjesečniku u rubrici „Roditeljima i djeci“ te u godišnjaku „Kalendar sv. Ante“.
Teme priča koje su se nizale kroz ove godine su raznolike. A govore o životu, o odnosima i poteškoćama, o radostima i ljudskoj dobroti… zapravo o životu u svim njegovim segmentima. Knjiga sadrži sedamdeset i jednu priču podijeljenu u devet tematskih cjelina. To su uglavnom priče koje nemaju strogo završen svršetak, nego priče koje teže dozvati svoj nastavak u srcima čitatelja, uvlačeći ih u svijet likova koji onda postaju njihovim životnim suputnicima, i otvaraju im šansu da ih sami završe. Tako je činio Isus iz Nazareta kad je pričao priče… dopustio je da one nastave živjeti u slušateljima koji će im pridodati vlastiti nastavak. Njezin sadržaj možda najistinitije najavljuje Roberta Nikšić u svome predgovoru : „Ova je knjiga i za djecu i za odrasle, zapravo za male ljude i veliku djecu“.
Kada ste osjetili dar za pisanje, odnosno od kada pišete priče, možda i pjesme…?
Uvijek sam voljela književnost i doživljavala je sebi bliskom, jer govori o bitnome, o životu. Divila sam se ljudima koji su tako lijepo u riječi znali odjenuti svoj pogled i doživljaj svijeta i života. Razmišljala sam da idem studirati književnost, no životne okolnosti i potrebe moje redovničke Zajednice su me odvele u jednom drugom smjeru. Uvijek sam ponešto piskarala za svoju dušu, ali ne i za javnost. No, život je nepredvidiv i onima koji su otvoreni izazovima pruža prilike. I tako, sasvim spontano, i meni se takva prilika ukazala. Tadašnji urednici Svjetla riječi, mislim na preporuku tadašnjeg provincijala Bosne Srebrene fra Mije Džolana, su me zamolili da napišem nešto „iz dječjeg svijeta“ pa da vidimo kako će proći. I ne samo da je dobro prošlo, nego se nastavilo u nizu od osam godina.
Gdje ste sve do sada objavljivali svoje književne uratke?
Ja se ne bih usudila to nazvati književnim uradcima, budući da sebe ne smatram nikakvom književnicom. Jer moje pisanje je nešto usputno, a ne profesionalno. Više intuitivno nego književno znalački. Ali ono što sam pisala, a dospjelo je na stranice tiskanih medija objavljivano je u već navedenom mjesečniku Svijetlo riječi i Glasniku mira. Ponešto je, istina, ostalo i neobjavljeno.
{gallery}dominika{/gallery}
Sada o vašem pozivu: kako i kada ste odlučili biti časna sestra, kako je izgledao taj poziv?
To je nešto što se ne da precizno smjestiti u neki vremenski okvir. Znam da sam još kao mala djevojčica s divljenjem i djetinjom čežnjom promatrala časne sestre koje bi dolazile u našu crkvu u Bukovici za vrijeme godišnjih odmora. Najvjerojatnije se tu krije klica zvanja. Razmišljala sam o tom zvanju i sa dozom straha i sebe gledala kao jednu od njih. Nije se dogodilo ništa neobično. U našu župu je po izlasku iz zatvora došao fra Jozo Zovko i pokrenuo molitvene zajednice u kojima je sudjelovalo puno ljudi svih životnih dobi. Prije mene su iz naše župe otišle četiri djevojke i to je bilo dodatno ohrabrenje. Uz podršku svoje obitelji i ja sam se javila sestrama u Bijelo Polje, a bila sam tada u srednjoj školi. Rekle su da dođem kad završim srednju, jer nisu primale mlađe. Kroz to vrijeme sam bila u kontaktu sa sestrama, dolazila na razne seminare i na iskustvo. Po završetku srednje škole stupila sam u samostan.
Gdje ste do sada bili na službi, a gdje ste sada?
Poslije prvih zavjeta bila sam jednu godinu u Kiseljaku a onda dvije ratne u samostanu u Tomislavgradu. Iza toga sam išla studirati, a onda godinu na Čerinu, pa na Humcu kod Ljubuškog. Po otvaranju Ustanove za odgoj i skrb Majčino selo u Međugorju otišla sam tamo i ostala deset godina. Iz Međugorja sam poslana u Kiseljak i tu sam ostala šest godina. Sada sam trenutno u Bijelom Polju kod Mostara već treću godinu. Ovdje smo otvorili jedan mali vrtić kako bismo dale svoj doprinos odgoju i pomogle ljudima povratnicima.
Kako protječe „radni“ dan časne sestre, Vaš radni dan?
Moj radni dan je satkan od molitve i radnih obaveza. Ujutro ustajem u 5 i 45. Slijedi osobna molitva, a onda zajednička u kapelici koje započinje s razmatranjem u 6 i 30 i sv. Misom s jutarnjom molitvom u 7 sati. Slijedi doručak i odlazak na radne dužnosti. S tim kad sam ja prva smjena u vrtiću, odlazim ranije, a na misu idem poslijepodne u župnu crkvu. Sestre koje su u samostanu imaju zajedničku podnevnu molitvu i krunicu. Ručak. Odmor i nastavak radnih obveza do 17 i 30. Zajednička večernja molitva je u 18. sati. Večera, rekreativno druženje sa sestrama. Utorkom u 20 sati imamo Lectio divina – čitanje i razmatranje Svetoga pisma koje je otvoreno i za ljude laike koji dolaze k nama. Četvrtkom uvečer imamo euharistijsko klanjanje. Uglavnom kod časnih sestara nikada nije dosadno.
Znam da nađete vremena za molitvu, ali imate li dovoljno vremena za čitanje, pisanje ili neki drugi hobi?
Za ono što se voli uvijek se nađe vremena. Nastojim vrijeme koje mi je darovano ispuniti onim što mi je korisno i naravno što volim. Budući da vrijeme ne mogu umnožiti, nastojim ono koliko imam dobro proživjeti. I kad tako postavim stvari onda mi i vrijeme ide na ruku. Zanimaju me odgojne znanosti i duhovnost. Ali i primijenjena umjetnost i svaka vrsta kreativnosti. Volim zemlju i cvijeće, pa se i taj segment zanimanja ugura u moje vrijeme.
Obradovalo me da ste na FB i to vrlo aktivni, rado pročitam Vaše poruke, kratke pričice, vaš izbor tekstova, slike… Što mislite o internetskim medijima, o društvenim mrežama općenito?
Mislim da je dobro sve što čovjek koristi razborito. Osnovno pitanje koje svatko od nas sebi treba postaviti jest : ovaj FB, ove nebrojene internetske stranice i društvene mreže… pomažu li mi da budem bolji čovjek, približavaju li me ljudima ili me od njih udaljuju, truju li mi dušu ili je hrane…? Mediji su tu samo da se njima poslužimo na putu naše ljudske zrelosti, a ne da im služimo. Ako im čovjek počne služiti onda mogu biti pogubni. Osobno sebi dopuštam čitanje samo onih sadržaja za koje znam da će me oplemeniti i poticati na dobrotu, ali i potaknuti na mišljenje i kritičko osvrtanje na životnu zbilju.
Pretpostavljam da ste često među mladima , pa recite: što mislite o današnjoj mladeži, što je dobro kod njih, a što zamjećujete kao loše osobine, ponašanje…?
Češće sam među mladim roditeljima male djece. No, i s mladima dolazim u dodir više kroz seminare. Mišljenja sam da su današnji mladi izloženi stalnoj kritici i osudi, a zaboravljamo da smo mi stariji, što bi trebalo pretpostaviti i zreliji, tim istim mladima dali nekakav model života. Pa ako mladi nisu dobri onda se trebamo upitati kakvi smo im uzori, što su to od nas naučili? Posve je normalno da mladi čovjek traga za smislom svoga života, otkriva vrednote i donosi odluke prema onim unutarnjim kriterijima koje je usvojio od starijih. Nisam sklona osudi mladih nego više preispitivanju autentičnosti života nas starijih. Istina je da mnogi mladi eksperimentiraju i s ovisnostima i društveno neprihvatljivim ponašanjem…no nije li to svojevrstan vapaj za istinskim životnim vrijednostima. Ono što zamjeram roditeljima je njihova prevelika“ briga“ za djecu, u kojoj ih oslobađaju svake obveze, a pri tom im ispunjavaju sve želje. To je pogubno i vodi u svojevrsnu nesposobnost mladih za izazove života, jer im roditelji uporno s ruža pokušavaju skinuti trnje. Mlade treba u povjerenju pripremati za realan život: jednako za ljepote, ali i za ubode.
Oni uče iz onog što doživljavaju, a manje iz onog o čemu im govorimo.
Koliko često dolazite u rodnu župu Bukovicu, koga od obitelji imate u Bukovici, Tomislavgradu?
Dođem na godišnji odmor redovito, a po potrebi i za neke prigode; vjenčanja, krštenja, prve pričesti. Majka mi je živa i u zadnje vrijeme bolesna, pa češće dotrčim na nekoliko sati. Jedan brat i sestra s obiteljima žive u Splitu i Baškoj Vodi, a svi drugi u župi Bukovica.
Moram Vas pitati: jeste li ikada požalili što ste prihvatili poziv časne sestre, duhovno zvanje?
Nikada do sada nisam došla u iskušenje pomisliti da ovaj put nije za mene. Zahvalna sam Bogu na daru poziva i osjećam se sretnom osobom. Može mi biti teško, mogu zbog nečega trpjeti, ali nisam zbog toga nesretna. Moj svakodnevni odaziv na Njegov poziv nikada ne dolazi u pitanje. A Bog je taj koji daje potrebnu snagu na putu.
Na kraju, koja je Vaša poruka mladeži općenito, duvanjskoj posebno, a koja čitateljima našega Portala? I da ste urednica nekog portala što biste rado objavljivali, što biste preferirali?
Imam samo jednu jedinstvenu poruku za sve nas. A ona je sadržana u riječima pape Franje – „Ne dajte da vam ukradu nadu“. Ovo mi se doista čini snažnom porukom u ovom trenutku i u ovoj ranjenoj zemlji, zemlji nepovjerenja i straha. Držim ovu poruku i obvezujućim zadatkom koji nas potiče na trajnu budnost i borbu za dobrotu. Ja bih još dodala da nam predstoji borba za duše naših mladih kako bi ih očuvali od „napasti nedužnosti“ i ropstva krivnje. Trebamo paziti da nam srca ne zatruju mržnjom i isključivošću, nego da smognemo snage susretati se s istinom koja oslobađa i čuva nadu. I na kraju. ne zaboravimo tražiti snagu od Boga.
Da sam urednica nekog portala trudila bih se odabirom tekstova širiti nadu i unositi svjetlo. Ne bi bilo mjesta crnoj kronici već kronici ljudske dobrote. A nje je tako puno samo se o njoj šuti.
Razgovarala: Ljuba Đikić/www.tomislavnews.com /Foto: Album s.Dominike
Potpisi pod fotografije:
1. U Bijelom Polju, 2012. prigodom slavlja 25 godina redovničkog života
2. U Asizu 2012. sa s. Emanuela Pranjić
3. Naslovnica knjige
4. Obiteljska, prigodom vjenčanja brata Joze
5. U Bijelom Polju, s djecom iz vrtića
6. S malom sestričnom Patricijom Ćurčić
Donosimo dvije lijepe priče Anice s. Dominike Anić:
Moj grad – naša duga
Nakon dvadeset godina, Marija se prvi put vraća u svoj Grad. Noć je, ali ne tako duboka i crna kao ona kad je zadnji put iz njega morala otići, usred ratnog ludila. I sada, kao i onda, tek nekoliko pasa lutalica na ulazu otimaju se za neki plijen. Psi lutalice su je i onoga nesretnog svibnja 1993. ispratili iz Grada. Otišla je k stricu u Australiju. Osnovala obitelj sa „strancem“ Nikom. I nije dolazila dvadeset godina. Sada je ponovno tu. I ko zna bi li i sada da se ne ženi Ivan, sin brata joj Luke koji je među prvima poginuo. Ivan je tada imao tek osam godina. Ni ocu na sprovod nije mogla doći. Majku će vidjeti, još je živa… samo živa kako su joj rekli. Nikada se nije oporavila od sinove pogibije. Poslije rata dobili su neki stan u zamjenu za onaj njihov koji je ostao na drugoj strani rijeke. Rijeke koju joj majka od tada nikad više nije prešla. Mariju su preplavile emocije. Nije se mogla svladati i glasno je zajecala.
– Jeste li dobro gospođo? – čula je glas i osjetila nečiju ruku na svom ramenu. Bio je to vozač autobusa. – Dobro sam – promucala je – bit ću dobro… znate, dolazim ovdje poslije dvadeset godina i… Marija nije znala što još reći. – Ulazimo u grad, gdje želite izići, na našoj ili na njihovoj strani? – ljubazno je upitao vozač. Njihova ili naša strana, zujalo je u Marijinoj glavi. Strane, ovdje su ljudi podijeljeni na strane… Šutjela je. – Gospođo – obrati joj se ponovno vozač – želite li izići na desnoj ili lijevoj obali? Mi stajemo na oba kolodvora? Marija je bila još više zbunjena. Jedan grad. Dva kolodvora. Dvije strane… Ustala je i rekla: – Izići ću na prvoj stanici, hvala vam. I izišla je.
Kad je autobus krenuo dalje, razgledala je sve oko sebe. Osvijetljen Grad. Lagano je išla ulicom, vukući svoj kofer… vukući svoja sjećanja, svoj život. Dvadeset godina je prošlo – razmišljala je – a kao da ništa nije izblijedjelo. Vratile su joj se sve drage slike djetinjstva i mladenaštva, ali i one strašne koje su to sve prekinule i život joj okrenule „naopačke“. Nije odmah mogla ići u stan k majci. Zadržala se u parku. Satima. Dok se nije pribrala. Ispred zgrade je podigla pogled, a majka je stajala pored prozora. I čekala je. Bila je to duga besana noć s majkom. U ovih dvadeset godina, majka joj je dolazila četiri puta, a ona tek sada. Malo je pred jutro zaspala. – Emina, znaš li išta o njoj, majko? – bilo je prvo što je toga jutra upitala Marija svoju majku – živi li još u ovom gradu? – Ne znam sinko – slegnu ramenima Ruža – moja noga onamo nikada više nije kročila. Rekli su mi ono kad smo se pokojni ti ćaća i ja vratili ovamo da je Emina ostala bez muža s dva sina. Samo je nestao. I ništa o njemu nije znala. Mi barem našem Luki na grob možemo otići – kroz suze je govorila Ruža. – A teta Ajla, je li ona živa? – zanimala se Marija. – Ne znam sinko, ne znam ni za koga. – Ja ću danas ići potražiti ih – reče Marija – znaš da mi je Emina bila ko sestra. – Znam, znam – tužno je ponavljala Ruža – bile ste nerazdvojne. Više si kod nje ručala nego u kući. Moj Bože, bila su to vremena ljudi, a ova sada… ne znam što bih rekla.
Marija je na trenutak zastala na mostu kojega nije bilo kad je odlazila. Srušili ga. Sada su izgradili novi. Spojio je ponovno dvije obale jednoga Grada. I ne samo ovaj. Više njih. Nekoliko mostova. Zagledala se u rijeku. Bistra, lijepa. Rijeka njezina djetinjstva. Rijeka kojoj dodijeliše strašnu ulogu da razdvaja ljude. Pogled joj privuče veliki broj novoizgrađenih munara, mnoštvo… nikad ih ovoliko nije bilo. A onda veliki križ na brdu, zvonik neke crkve što seže do neba. Osjeti neku nelagodu. Toliko plemenitih znakova oko Grada, u Gradu, a život ljudi ne šalje poruku koju bi znakovi trebali prizvati. Pronašla je Eminu. U ulici u kojoj je živjela još su po ruševinama prepoznatljive ratne rane. Iz nekih su izrasla velika stabla. Dugo su plakale i još duže šutjele. Živi sama. Sinovi odselili u Švedsku, majka umrla. Muža joj nikada nisu našli. Nema groba. Ona se posvetila socijalnom radu. Tu nalazi smisao. Nastoji biti čovjek u ovom Gradu prepunom „pasa lutalica“. U Gradu prepunom znakova ljubavi i dobrote a zarobljenom u mržnji. Dok su šetale uz svoju Rijeku počela je padati kiša. Nisu imale kišobran, ali se nisu ni sklanjale od kiše. Kao u djetinjstvu, kao u mladosti. Iznad Grada se pojavila duga. Duga – jedino još vjerujem u istinitost ovoga znaka, vezu između Boga i čovjeka – reče tiho Emina – jedino u njega jer ga nije načinila ljudska ruka.
VELIKIMA SVE PRIPADA
(basna za odrasle i djecu)
-To je moja mrvica, ostavi to! – ljutito se obrati golub vrapčiću dok su tražili hranu usred snježnog nevremena, sletjevši ispred jedne pekarnice. – I ja sam jako gladan – tužno će vrapčić. Ako mi ne dadneš te mrvice, mogao bih i umrijeti. – Umrijeti – nasmija se golub. Vi vrapci ste toliko dosadni da mi vas uopće nije žao. Snaći ćete se vi , znam ja takve – nadoda golub i kljunom udari vrapčića koji se teškom mukom pokrenuo jer su mu promrzle nožice. Tek što je odletio, doletjelo je desetak drugih vrabaca. Opkolili su goluba sa svih strana i vješto mu otimali mrvice od velike šnite kruha. Uzalud se golub branio. Vrapčići su bili uporni. – Nije snaga u veličini tijela – pomisli mali vrapčić kojega je golub otjerao – nego u snalažljivosti i slozi. Golub se na trenutak izgubio. Brzo se vratio sa skupinom svojih prijatelja. I nastala je žestoka borba za mrvice. Vrapci protiv golubova. Sad je na snijegu bilo i perja od borbe. Ali nitko nije želio odustati od mrvica koje su značile preživljavanje.
Laganim korakom i nečujno ovoj posvađanoj skupini ptica prišuljao se mačak Miki. I on se nadao nekakvu svom profitu iz ovog kaosa, bar jednom sivom vrapčiću. – Opasnost – povikao je jedan vrabac i svi su u tren bili na grani kamo se mačak nije usudio penjati jer je sve bilo zaleđeno. – Propade mi ručak – tužno će mačak prešavši promrzlom šapom preko usta – ali strpljiv sam ja, čekat ću vas ponovno – promrmlja i sjede na noge ispred pekarnice zatvorivši oči da malo odrijema. No, tada ga stiže nova nevolja. Neki pas lutalica naleti preko snježnog nanosa i u jurnjavi za golubom zape za mačka te se glavom zabi u snijeg. – Prokleti mačak, mogao sam zbog tebe slomiti vrat, sad ću te zadaviti – iskezio je pas zube na mačka koji se skamenio od straha i hladnoće. – Što je ovo sad? – pomisli mačak – ovdje je svak svakome kriv. Bolje mi je da se sklonim. Ovaj pas nije mogao uhvatiti goluba pa se na meni istresa. Što sam mu ja učinio? – tužno se pitao mačak.
Kad je opasnost prošla, vrapčići se vratiše po mrvice kojih je sada bilo puno više. Neka nevidljiva ruka s drugog kata kuće bacala je mrvice. Vrapci su uživali veselo cvrkućući. No, ne zadugo. Odnekud se stvoriše crne vrane. Na bijelom snježnom pokrivaču bile su još crnje i opasnije. One su smatrale da sve mrvice pripadaju upravo njima i samo njima. Vrapčići se uplašiše ovih crnih ptičurina i odletješe. Svi osim jednoga. On se odlučio suprotstaviti vranama. Najprije se pravio da ih ne vidi. Kljucao je kruh ne obazirući se na njihovu prisutnost, sve dok ga jedna crna vrana nije natkrilila i oštro upitala: – A ti mali, što ti još radiš ovdje? – ponosno i s visine je govorila. Hrana pripada većima, snažnijima, a tek ako nama pretekne, moći ćete doći po svoje mrvice – govorila je crna vrana unijevši se vrapčiću u lice. – Zar i mi nemamo pravo živjeti ?– odvaži se vrapčić. – Mi smo prvi otkrili kruh – zamuca. – Vidi, vidi maloga – cerekala se vrana. – On bi se još i svađao i pozivao na neko svoje pravo. Pravo ima uvijek onaj tko je veći, zapamti to mali, pravo uvijek imaju oni veliki – reče vrana i kljunom udari vrapčića po glavi. – Tvoje jedino pravo je da sada šutiš i prihvatiš što ti se kaže, je l’ to jasno? – ponovi drsko vrana. Vrapčić je šutio, a u maloj glavici mu je odzvanjalo – ti nemaš pravo govora, velikima sve pripada… ako ti oni ostave nešto mrvica možeš ih uzeti… samo ono što iz njihovih punih kljunova ispadne, može biti tvoje i za to malo trebaš biti zahvalan do smrti… Kuda sve ovo vodi? – potiho se zapita vrapčić i rastuži se.
