Javilo mi se par prijatelja…
Da šutimo…
I trepćemo…
Piše: fra VL
Nema se više što reći…
I taman kad pomislim ne može niže, pojavi se neka nova razina, niža…
Glib…
Mulj…
Kažu: dobro je, sad bar nije sjedio za oltarom, sad je ispred, okrenut mu leđima…
Nije dobro…
Kako će biti dobro, jadan nisi…
Pa čitav smo život oko oltara, od kad znamo za se…
Nikad nikoga nisam vidio da sjedi za oltarom, s čašom vode ispred sebe, ako mu se grlo osuši… ko da je sve u redu…
Ni papu, niti ijednog biskupa, ni svećenika, ni u invalidskim kolicima…
A on sjedi čovječe ko da je sve u redu…
Dobro, on ne zna…
Nije mu ni zamirit….
Da zna – ne bi…
Nije mjesto tome u bogomolji…
Svi mi to znamo, ali opet vlada nekakav čudan jezivi strah…
Čuvaju poso…
Ili ne žele neki belaj sebi na vrat…
I šute…
I trepću…
Gadno je ono bilo kad su oltar mrzili i one s oltara hapsili, ali gadno je i ovo brate kad ti se za oltar penje i lipi…
Gadno do Boga…
www.tomislavnews.com/ Fra VL
