Prošlo je malo više od pola godine kako je Dana Bekavac, mlada djevojka iz duvanjskog sela Mrkodola, stradala u prometnoj nesreći. Donosimo njezino sjećanje na buđenje iz kome, te o tijeku liječenja, oporavka, donosimo njezinu ispovijest, ali s vedrije strane, a piše nam iz Krapinskih Toplica…
PIŠE : Dana Bekavac/www.tomislavnews.com
Dragi moji tuđopisci (koji pišete pisma iz tuđine),
evo i mene, po drugi put se javljam iz „tuđine“, pod moranjem sam u “tuđini”, i vi ste, vjerujem, ali ja sam u tuđini baš pod must…hahaha.
Prometnu nesreću sam doživjela prije malo više od pola godine, točnije, 13.12.2015. i bila sam u komi 45 dana. Ne tužim se ja( a da ne lažem, imam crnih dana da crnji ne mogu biti!), ali, brate, neka se zna! Ne želim, niti mogu zamisliti, kako su se osjećali moji najmiliji tih dana, kada nisu znali što će biti sa mnom (roditelji, prijatelji, rodbina…).
Kada sam se počela buditi iz kome prva slika mi je kako sestra izlazi iz moje sobe, sjećam se da je bila k’o ljuta. k’o razočarana(a znala sam da sam u bolnici jer sam mamu sve čula što je pričala). Evo odgovora sestre kada sam je pitala što se tada dogodilo :”Jednom te kupam i crveni onaj naš šampon za kupanje bio. Taman ti ruku našamponala i ribam ti stomak, a ti me sapunjavom rukom po leđima tapkaš. Sve mi crveno ostalo od šampona.”
Ja volim tu sestru, stvarno, i cijenim je, koliko god sam zahvalna doktorima toliko sam i njoj, ma cijelom odjelu JIL-a…Čekam da ozdravim pa odmah idem do njih)
Fotografije koje Dani mnogo znače!
Sjećam se svojih najbližih kako mene gledaju, bili su u tuzi u plaču…a je im ne mogu ništa reći, ne mogu im reći da ću biti ok, da se ne brinu, nisam imala snage ni za to…To je najgora slika, oni utučeni, uplakani, a ja ok, bar sam imala takav osjećaj, da sam ok…ali to nisam mogla reći.
Ovo nije izmišljena priča, ja ovo svoje osobno (i personalno,hahah) iskustvo prepričavam, pa koga zanima čitat će!
Prošla sam razne bolničke odjele, od Duvna do Livna, preko Mostara, Zagreba, do , evo, Krapinskih Toplica. Srela sam i vidjela različito osoblje: neki zbilja svojski, ljudski rade svoj posao, ali ima o onih koji odrade smjenu 100 na sat i živio, čisto tehnički! Bila sam četiri mjeseca hranjena na gastrostomu(peg). Osjećaj grozan, meni nije palo napamet da pitam zašto ja ne jedem na usta i ne pijem, četiri mjeseca meni nije palo na pamet da pitam ?! Niti sam ja imala pojma zašto ne mogu pričati, ja kontam da je to zbog kanile. Bila sam ja, fala Bogu, svjesna, ali i danas kao da sanjam neki užasan san, noćna mora, jedva čekam probuditi se…onda skontam da je sve ovo stvarnost i tada me tuga obuzme.
U Mostaru su bile mlađe sestre i radile su svoj posao, a kad bi prolazili pored moje sobe i vidjeli da nisam raspoložena, ušle bi na pola minute -minut i nasmiju me (ja sam ih tako doživjela). Ja sam žalila za tim osobljem, žalim i dan danas-hvala osoblju Mostara, srce su!
Bila sam u komi 45 dana, čula sam svoje kako pričaju neke događaje prije moga stradanja, spominju ono na što sam se “ljutila” i neke od fora koje smo ja i stričevka Tea “prosipale”:
„Seke oćeš malo kruvića?“(ponašanje mojih kad bih primila plaću pa mi ugađaju, letaju oko mene).
„Jesi ti meni danas rekla Faljen Isus” (moja i Teina fora)
„Oćeš ti seke malo voziti?“( pitao me brat kad sam mu ispala iz kamiona)
„Da znaš da smo ti prošvagali cilu sobu“ (braća)
„Tea ja se toga bojim“
„Znate što se desilo?“
„Oćemo li sa “rumenkom?”
„Nismo se pozdravile sa Sandijem“…
Osjećala sam maminu ruku kako me miluje po licu i kosi, ali meni je to kao san.( U, zašto nisam vidjela onu bijelu svjetlost kao u filmovima, i sada se pitam!?).
Znači, probudim se iz kome, ali pošto nisam mogla pričati čitali su mi s usana( kakvih je tu komičnih scena bilo!). U početka su puštali k meni samo moje, pa onda i ako nekoga povedu… I onda doveli mi stričevku i pitaju:”Je li ćeri ovo Danijela?” ja glavom nije, a oni : „Je li Nina?” , ja glavom nije, oni : „Je li Tea?” , a ja glavom potvrdim da je…
I onda ja u sebi mislim što im je, što mi ovo rade, a sada znam da su oni sritnjaci provjeravali kako sam, čega/koga se sjećam…
I tako oni stalno nova pitanja meni, kao tko mi je brat, koliko tata ima braće, koliko ja imam stričeva i ja mislim Bože moj evo ako ja nisam ok, ali što je s njima?!
I ja ih jednom zamolim da puste k meni moje prijateljice i oni ih puste. Kad sam vidjela Anu M.,Ivanu S.,Anu K.,Josipu Ć.,ma nitko sretniji od mene, mislim pa nisu me moje najbolje prijateljice napustile, nakon svega ovoga i dalje su uz mene, hvala ti Bože! Duše moje, hvala vam, voli vas “Ljanka”. Što ću, tako su me zvale. Pomislim, još da ozdravim i u “ciku”, ma pomislim ja i na auto, čime ćemo se vozati ako sam ga slupala hahahahaha, što kažu ovi “uvozni” kupit ce tata sutra novi. A tim curama hvala od srca, ispunile su mi život svojim postojanjem. Ne prođe ni jedan dan da mi ne pišu. Dolazila mi prijateljica iz Njemacke Anđelka R. Posjetio me je i poslovođa Mario S., kolege, Mario K., Mario K., Ljuban P., Stjepan S. , Petar S.. Hvala svima od srca, svaki put kad pomislim na njih pitam se kako im zahvaliti??? Još jednom hvala!!!
( Budući sam imala mnogo posjeta, ne mogu se sjetiti tko je sve bio, ako sam nekog zaboravila, sorry!).
Moji me nisu odmah htjeli šokirati da imam fistulu, nego da ce mi kanilu vaditi u Zagrebu. I ja kontam: dođem hitnom u Zagreb, tamo me prime i odmah na stol vaditi kanilu i peg. Oooooo kad sam ja skontala što je na stvari- problemi! I sad moji pokušavaju me smiriti: doći će ti tvoja ujna, ujko, Mihaela ( ujčevka) , Hrvoje ( ujčević), Ante ( ujčević) Antonija(ujčevka) i djeca joj, a ja sva radosna koliko sam onda mogla biti i ja s usnama “ajme vjeverice moje”, a moji: ” Što si ćeri rekla?”, ja opet “vjeverice”, oni ništa, ja opet ponovim: ” vje-ve- ri-ce “, a oni: Je li fafalica ”
Bilo je smijeha i “izjava”, kod čitanja s usana….
Došlo mi u Zagreb prijateljice i rodbina iz Mrkodola i sad ja jadna se skastila pričati nešto, a i dalje mi se čita s usana, nešto sam rekla. a ova cura kaže je li “…priko vrata..”, druga: „ Je li .fratar”?
I donijeli meni moji mobitel i na početku (nisam se šifre mogla sjetiti, prijatelj i kolega S.S. je znao) tko je znao da je mobitel kod mene, nema ga u Duvnu tko nije pisao, nema veze, odgovarala sam svima,samo želim pitati gdje su sada i što se nisu pitali je li se smijem toliko opterećivati s nekim glupostima koje njima nisu, pitanja su bila:
– Kako si
– Možeš li jesti
– Možeš li piti
– Što je kanila
– Pa je l’ možeš pričati
– Pa kad ćeš moći
– Kad ćeš izići
– Je li ti dodijalo
– Pa je l se sjećaš što i kako ?
De mi recite gdje ste sada?(molila bih svoje prijatelje koji se i dalje brinu za mene da ako im se piše neka pišu). Znam da se danas mnogi nemaju kada okrenuti, ali brate kako ste prije imali vremena!? Ja sam ljuta na takve ljude, imam osjećaj da su mi pisali samo zato da kad bi netko pitao je l’ zna netko nešto o Dani Magijevoj da bi oni ponosno rekli znam ja, baš se s njom dopisujem. Oprostite, ali to tako doživljavam sada. A pričalo se o meni , pričalo, ajme , čak su i do mene stizale priče.
– Kralježnica pukla na dva djela
– Ošišali me na ćelavo
– Umrla
Svašta…ali nije mi jasno “ZAŠTO”? Mojima je ionako teško bilo, čemu sol na ranu, čemu pitam se?? Ali bilo pa prošlo, ne dao Bog nikome!!! Sada sam u Krapinskim, da je naporno – naporno je, da je užasno – užasno je! ( jer oko mene sve su mladi ljudi koji su stradali u prometu ).
Ali nekako gledam to s vedrije strane(koliko se to može) i ovdje sam upoznala divne ljude s kojima se družim i pijem kave. Imam cimericu Anju. Nju je lupilo auto na pješačkom “ni krivu ni dužnu”. Cura je super. A slažemo se extra, evo jučer se nismo smjele pogledati, a da ne prasnemo u smijeh. Zavoljela sam je. A i dragog dečka sam upoznala, sjećam se jednog dana – ja sva ljuta nikom ništa ne govorim, a i nemam razloga biti, ali jesam tužna i razočarana, mama me nije uspjela nasmijati i mi u čekaonici živčane, čekamo da me prozovu i ugledam Maria. Meni odmah osmjeh na licu! Mario je u kolicima, imao je prometnu, nakon prometne niz komplikacija. Zove me “Zvjezdica”, a vjerujte da mene obasja svjetlost kad ga vidim. Eto moje Duvno ni u Toplicama nije bajno !
Unatoč tomu, ja vas opet s osmjehom pozdravljam, da ste živi, zdravi i veseli …imate mahanje iz novog “BMW-a”, a vi se i dalje natječite tko ima bolje auto, tko će bolje kupiti, čije je brže… Moji prijatelji ovdje imaju ovakva “auta” i zadovoljni su…
P.S: Evo odgovora o kanili na sve poruke:
Kanilu još neću vaditi , kad ću ne znam, kad budem morala-baš bi mi falila, imam još par operacija, stavljat će mi T-kanilu, jer mi se dušnik suzio.
Ruka desna i dalje nije baš u najboljem stanju…(hahahaha umal ne napisah da ju prodajem!)
A tko ima još neka pitanja-slobodno!
Eto pozdravljam mamu, tatu, braću, i sve one koji me poznaju i ne poznaju “i Vas u studiji i režiji…”
www.tomislavnews.com
