Uvijek kad su obljetnice na Kupresu, sjetim se dragih osoba iz rata, tužnih i manje tužnih događaja: pa u nedjeljnu večer, a u prigodi obilježavanje 30 godina od oslobođenja Kupresa, pročitajte jednu bolnu, ali romantičnu ljubavnu ispovijest kupreškog studenta, ratnika, ranjenika, invalida…
Ležao sam na plaži i nisam mogao ne vidjeti da Jelenu mnogi muškarci požudno gledaju, mnoge joj žene zavide na ljepoti, nisam mogao ne vidjeti sažaljive poglede upućene meni, invalidu, s desnom nogom punom šavova, a s lijevom, do koljena drvenom. Kada se obučem, mnogi moju invalidnost ne vide, osim nesigurnog hoda. Zato sam se tek ovoga ljeta, na preklinjanje Jelenino, usudio doći s njom na plažu, a trebalo mi je za to i vremena i hrabrosti, možda više nego dok sam bio na bojištu: Tamo si bio u skupini, svi ste bili jednaki, isto strahovali ili bili hrabri, a ovdje se ipak izdvajam. A pojaviti se razgolićen na plaži, s lijepom Jelenom, i preživjeti prva dva-tri dana u kojima su nas kupači uspoređivali, ispitivali u kakvim smo odnosima, a nakon tog sažaljive poglede i često neugodna dječja pitanja, bila je uistinu hrabrost. Nakon tjedan dana već se osjećam bolje, a bilo bi mi i lakše da svakodnevno ne stižu novi turisti, novi kupači na veliku plažu i da se priča, usporedba, pogledi, ne ponavljaju. Još ne smijem u vodu, pa me moja Jelena polijeva na plaži, a čini to tako prirodno, kroz smijeh, kroz igru, neprestano me zadirkujući.
Moja veza s Jelenom traje poprilično dugo, gotovo četiri godine, a ja još uvijek lomim jezik kada treba reći “moja Jelena”, jer nisam siguran do kada će to trajati. Previše je lijepo da bi trajalo vječno. To bih želio više od svega, ali ne više nego što to želi Jelena, kako zna često reći, ali i pokazati. No, ja sam oprezan i zato još uvijek odolijevam Jeleninim čestim pitanjima kada ćemo se konačno vjenčati.
Priznajem, i sad dok gledam prekrasnu Jeleninu figuru u kupaćem kostimu, njenu dugu plavu kosu, dok gledam sve te muškarce koji je proždiru očima, da često mislim kako sanjam, kako je sve to bajka, kako će Jelena jednoga dana nestati iznenada isto onako kako se iznenada i stvorila preda mnom. I kada tako zapadnem u razmišljanje, najčešće se sjetim stihova davne pjesme i naslova davno pročitane priče. “Jelena, žena koje nema”.
Bila je pozna jesen 1992. godine. Iza mene su bile 23 godine života, bezbrižnih dječačkih i mladenačkih dana i pola godine ratovanja s čeznutljivim pogledima na nebo iznad moga okupiranog rodnog grada.
Preda mnom su bila vrata kabineta profesora Malića, pred kojim sam trebao polagati posljednji ispit iz hrvatske književnosti. U meni velika, tek razbuktala ljubav prema Branki, mojoj prvoj pravoj ljubavi, kojoj se gubi svaki trag od onog dana kad je počeo rat, kada sam ja bio daleko, u Zagrebu, a ona, ne znam zbog čega, odbila, zajedno s ostalima pobjeći iz grada. U ljubav prema Branki počela se uvlačiti tuga i što je vrijeme više odmicalo sve manje je mjesta ostavljalo nadi da je Branka živa, da ću je pronaći, da će se pojaviti na nekoj razmjeni zatočenih. Razmišljam o svom životu, umjesto da se koncentriram na ispit.
-Kolega, čekate li i vi profesora Malića, vi ste izgleda zadnji danas za ispit? Zašto ne ulazite? Strah vas je? – trgnule su me iz razmišljanja riječi i pitanje djevojke koja mi se potpuno približila. Šutio sam, zbunjen njenom ljepotom i nekim opojnim mirisom koji je dolazio od nje. Činila mi se kao priviđenje!
-Da,ovo mi je zadnji ispit, a nisam baš spreman! – promucao sam.
-Dopustite, onda, da ja uđem u kabinet prije vas. Trebam ocu priopćiti nešto lijepo, bit će raspoložen. Ne bojte se, na vašoj sam strani! Volim maskirne odore, a vama zaista pristaje! – rekla je uz vragolasti osmjeh djevojka.
Nakon kratkog kucanja, otvorila je vrata, još jednom me značajno pogledala i nestala u kabinetu. Zakratko, začuo se smijeh, vrisak, poljupci… Misli su mi odlutale za djevojkom, nisam mislio na ispit. Zaključio sam da je to profesorova kćer o čijoj su ljepoti pričali studenti. Bavi se manekenstvom, a tek je ove jeseni upisala germanistiku na našem fakultetu, prisjećao sam se napisa iz novina i tračeva kolega. Da, to je sigurno ona, sjećam se jedne slike iz ilustriranog časopisa. Nevjerojatno, ta slika je zalijepljena iznad radnog stola našega zapovjednika…
-Izvolite, kolega! – otvorivši vrata, ljubazno me pozvao profesor Malić.
Ušao sam, sjeo na ponuđeno mjesto, a pogled mi je odmah skrenuo na plavušu s moje desne strane. Pokušao sam sabrati misli, ne gledati u nju. Ali… Pogled sam usmjerio prema profesoru, no, gledao sam kroz njega, maglilo mi se pred očima.
-Da čujemo, kolega! Ako niste spremni, nemojte me zadržavati, nemam vremena. Ako ste se imalo trudili, imate sreće, raspoložen sam! – rekao je profesor, gledajući u moju prijavnicu i vjerojatno, smišljajući pitanja.
-Za lijepog bojovnika, jedno lijepo, lagano pitanje: ženski likovi u hrvatskoj književnosti?
-Ženski likovi su važni i nezamjenjivi: Zagorka, Ivana Brlić, Vesna Parun… Sve sam pročitao…- počeo sam se izvlačiti, ali sam pokušao o svakoj nešto reći, znao sam.
-Kolega, niste razumjeli pitanje: ženski likovi, a ne autorice!? -povišenim, ali još uvijek ljubaznim tonom, govorio je profesor.
-Tata, ne duži, vidiš da sve zna, ili likovi ili autori, pusti ga, ima on većih briga! – cvrkutala je djevojka, namigujući mi.
-Neka ti bude, lutkice! No, kolega, znajte, da prvi put častim dvojkom! – uzimajući moj indeks, smiješio se profesor, i gestama mi dajući na znanje kako dugujem zahvalnost njegovoj kćeri. Sjedio sam i dalje zbunjen, iako su profesor i djevojka već bili na nogama.
-Idemo svi na piće! Važi, tata! Novi prijatelj nam neće smetati i on ima razloga slaviti! – kao kroz san čuo sam nježni glas djevojke.
Kao starog prijatelja uhvatila me pod ruku i gotovo izgurala iz kabineta. Sretan zbog položenog ispita, uzbuđen od dodira prekrasne djevojke, postiđen zbog neznanja, sva ta osjećanja u meni se izmiješala i do prvoga kafića išao sam kao opčinjen. Doslovce sam se svalio u stolicu.
-Vi, ratnici, i niste neki kavaliri, očekivala sam barem da mi prvoj ponudite sjesti! – gotovo uvrijeđeno rekla je djevojka. Dok sam se snašao odgovoriti, profesor i njegova miljenica već su sjeli.
-Zbunjen sam od sreće zbog položenog ispita, ali i od vaše blizine – rekao sam tišim glasom i gotovo se usnama dotakao njenog uha. Glasno se i zavodnički nasmijala, a meni se vratilo samopouzdanje.
-Ne mogu vam zahvaliti, sjediti s vama i častiti vas pićem, a ni ime vam ne znam. Vi ste moje čuli na ispitu – govorio sam i ispitivački gledao djevojku.
-Ja sam Jelena, prezime mi znate!
-Kćeri draga, ja sam još uvijek ovdje, ako smetam… prekinuo je našu priču profesor, a mi nismo ni bili svjesni (barem ja nisam) prisutnosti profesora.
-Oprosti, tata, ali Dario mi se svidio na prvi pogled. Ako on nema ništa protiv, želim ga malo bolje upoznati – rekla je Jelena, istodobno gledajući profesora i mene.
-Jelena, dušo, pred tobom je karijera, fakultet, život, a muškaraca će uvijek biti. Znam da barem do sada nisi imala neko lijepo mišljenje o zgodnim muškarcima, uvijek su te razočarali kad si ih bolje upoznala. Protiv kolege nemam ništa, ali vi ste dva različita svijeta. Ja znam da si ti luda za vojnicima, ali oni su obični ljudi. Tebi se sviđa samo odora i priče o njihovoj hrabrosti – govorio je profesor, pogledavajući čas mene, čas svoju kćer, ali nekako očinski, pokroviteljski.
-Vi se dogovorite, mene se i tako ništa ne pita!? – rekao sam s malo ironije, ali više u nakani da prekinem profesorovo izlaganje. Oboje su se nasmijali, očito im se svidjela moja primjedba.
-Dobro, tko od vas dvoje časti? – kroz smijeh je upitao profesor kada nam se približio konobar.
-Ja imam više razloga, ali, pretpostavljam i novca – rekla je spremno Jelena, a ja nisam mogao ne upitati što to ona slavi.
-Prije mjesec dana bila sam na probnom snimanju u Milanu, u poznatoj modnoj agenciji i danas sam dobila ponudu za jednogodišnji ugovor. Uvjeti su odlični, ići ću, iako će fakultet malo pričekati – rekla je Jelena uz piće, trepereći od sreće.
Više od sat vremena proveo sam s Jelenom i profesorom Malićem, koji mi se ponudio pomoći oko diplomskog. S Jelenom sam razmijenio adrese i brojeve telefona i – zaljubljene poglede.
Probudio sam se i otvorio oči tek u Livnu, gdje me zapuhnuo hladni jesenski, poslije ponoćni vjetar. Do odredišta u Tomislavgradu gdje je bila smještena naša jedinica nisam spavao, ponovno sam u sjećanje vratio film, do u najsitnije detalje.
Bilo je oko tri sata poslije ponoći, vidio sam da se na nekim prozorima pomiču zavjese. Znao sam da to brižne majke ili supruge ne mogu spavati jer ne znaju gdje su im te noći sinovi i muževi, na kojemu bojištu, u kojoj gori, je li im hladno. Gledajući mene kako pričam sam sa sobom vjerojatno su pomislile da to neka skitnica, pijanac, ne može spavati pa luta gradom. I nisu mnogo griješile, jer sam doista bio pijan od sreće, koja me još držala, a znao sam, kada uđem u sobu, među suborce, da će ta opijenost popustiti.
Zoru sam dočekao budan, vrpoljeći se na neudobnom vojničkom krevetu. Ujutro, kod zapovjednika na raspored. Pozdravim ga, a potom odmah pogledam na sliku iznad njegova stola. Jelena! Smiješak mi nehotice razvuče usne, a zapovjednik, vidjevši me vesela, shvati da sam položio ispit. Na trenutak dođoh u iskušenje ispričati mu što mi se još dogodilo osim što sam položio ispit, ali se suzdržah. I tako mi neće povjerovati.
Ponovno su počeli uobičajeni vojnički dani. Sedam dana gore, tri dana dopusta. Noći su mi bile najteže, jer sam najčešće razmišljao o Branki, o dvije godine koje smo proveli zajedno, u Zagrebu, a ljeta u našem rodnom gradu. Ona je završila višu medicinsku i dok sam ja još studirao, ona se zaposlila u našem gradu. Bili smo mladi i zaljubljeni, naša veza bila je ozbiljna i čekali smo samo da i ja diplomiram. Govorili smo o vjenčanju, planirali djecu, a onda je zaratilo. Naš grad je iznenada, preko noći, napadnut. Mi, studenti iz Zagreba, odmah smo krenuli braniti svoje kuće, ali za naš je grad bilo kasno. Većina naših sugrađana uspjela se izvući, ali, rekli su mi, Branka nije htjela, nije vjerovala da se može dogoditi zlo. Rekla je kako je njena dužnost kao medicinske sestre ostati i pomoći ranjenicima. Ostala je, a za njenu sudbinu nitko nije znao. Nije je bilo ni na spiskovima zarobljenih, ni na razmjenama, niti je bilo tko o njoj nešto znao.
Usamljen, u dugim noćima razmišljao sam o Branki, a danju bih mislio na Jelenu, listao novine u kojima se bile njene slike i stalno dolazio u iskušenje ispričati suborcima o svom poznanstvu s njom.
Nakon prvog povratka s terena, zapovjednik me dočekao sa zagonetnim smiješkom.
-Dario, tri puta te nazivala neka Jelena iz Zagreba, ja sam joj stalno lagao da ćeš biti tu sutra, samo da i dalje zove. Ima tako umilan glas! Tko je ona, neka onako ili…? – bio je radoznao zapovjednik.
-Mogu li ja nazvati s ovog telefona?
-Prvo reci tko je, neće se telefon trošiti za tamo neke…!
-Ona nije “tamo neka”, prijateljica mi je!
-Zovi, ali onda nema potrebe da ja izlazim iz sobe. Ako ti je djevojka, povlačim se!?
Dok sam okretao telefonske brojeve, znoj me probijao, a i ruka mi je drhtala, pa je zapovjednik samo odmahnuo i izišao iz sobe. Javila se Jelena! Meni se grlo sušilo, mucao sam, a on je pričala kao da smo godine proveli skupa. Željela je da se vidimo prije nego ode u Italiju. Gdje? Kada? Pa, ja sam vojnik, ne mogu hodati kuda mi padne na pamet. Rekla je da se sprema doći u Tomislavgrad gdje ima prijateljicu. Govorio sam joj kako se tu svakodnevno padaju granate, kako ljudi ginu i što joj to treba. Luda si! Ne znam što sam još sve govorio, ali Jelena nije odustajala. Rekla je da je očekujem prvoga vikenda, a bio je utorak.
Nisam bio siguran šali li se Jelena sa mnom ili doista kani doći u Tomislavgrad, ali sam za svaki slučaj zamolio zapovjednika da ponovno idem na teren, a da vikend imam slobodan. Počeo ma zadirkivati kako se crvenim poput srednjoškolca i tko je konačno ta Jelena.
-Jelena je djevojka čiju sliku imaš na zidu! – rekao sam gotovo nesvjesno i odmah se ugrizao za jezik.
-Ako je to ta Jelena, slobodan si deset dana, a ako će doći kod nas, mislim kod tebe za vikend, slobodan si mjesec dana i imaš na raspolaganju moj stan. Naravno, ako se pokaže u zapovjedništvu i uvjerimo se da je to zaista Malićka, mala, slatka Malićka…- već je pjevušio zapovjednik, pogleda uprta na sliku manekenke Jelene koja je reklamirala sunčane naočale.
Otišao sam na teren. Utorak, srijeda, četvrtak… dani su sporo prolazili i meni je to odgovaralo. Ne znam zašto sam se plašio ponovnog susreta s Jelenom. Ona me, moram priznati, osvojila na prvi pogled, a još kada mi je preko telefona rekla da se zaljubila u mene, da sam muškarac njenog života i još koješta, nisam uspio riječi progovoriti. Jer, moja ljubav i dalje je pripadala Branki, pa ipak ova tri dana na terenu više sam mislio na Jelenu. U petak uvečer trebao sam sići u grad, računajući da bi Jelena mogla doći u subotu. Čitavu noć od četvrtka na petak na bojištu je bilo vatreno. Pucalo se s obje strane. Ja sam bio u izviđanju i jedva izvukao živu glavu. Ujutro smo svi bili sretni da smo na broju i po običaju znali da će jutro, poslije takve noći, biti mirno. Stražari su bili na svojim mjestima, a mi ostali zalegli smo u zemunice. Bilo je hladno, već je bila zima, snijeg poprašio okolna brda. Vatra je pucketala u nekom buretu i svi smo, vjerojatno, brzo zaspali.
Osjetio sam da me netko snažno udara po nogama, po čizmama. Otvorio sam oči: iznad mene je stajao zapovjednik s djevojkom u gardijskoj odori. Malo sam se pridigao, protrljao oči i opet spustio glavu u ležaj.
-Dario, ustaj! Svi na noge! – grmio je zapovjednik. Vojnici su uz psovke, gunđanja počeli ustajati, ja sam skočio na noge i počeo vikati, a tada sam zanijemio. Usta su mi ostala poluotvorena. Pogled je unezvijereno prelazio od zapovjednika do djevojke.
-Gospođice Jelena, jeste li ikada vidjeli gluplju facu? To je taj tvoj “najljepši ratnik”! – ironično je zapovjednik govorio djevojci. Još sam stajao tako zbunjen kada mi je prišla Jelena, poljubila me, a ja sam bio kao oduzet i nisam uzvratio. I ostali vojnici su već bili na nogama i sa zanimanjem gledali što se događa.
-Dobra ti ova, zapovjedniče, gdje je samo nađe!? – počela su vojnička dobacivanja, a ja sam se tek tada potpuno razbudio.
-Jelena, kada si došla i zašto ovdje, pa znaš da je opasno, vrati se odmah u grad, ja ću doći večeras…- govorio sam bez prekida, a Jelena me nježno potapšala po bradi:
-Donijela sam poklon za tvoje prijatelje i za tebe, naravno. Željela sam te iznenaditi i – uspjelo mi je. A što se tiče opasnosti, to sam upravo željela, osjetiti blizinu bojišta, osjetiti strah! I jesam dok smo išli prema vama, a sada, kada sam pokraj tebe – ničega se ne bojim! – glasno je govorila Jelena, a ostali su, malo posramljeno, šutjeli.
-Dario, uzmi auto i idi s djevojkom u grad! Zapovijedam da ju čuvaš i ako joj se bilo što dogodi, odgovaraš mi – glumio je zapovjednik.
Jelena je podijelila cigarete bojovnicima, upaljače, neke knjige svima, s potpisom, modni katalog sa svojim slikama. Momci su bili oduševljeni, zahvaljivali joj, gledajući čas slike, čas Jelenu, ne vjerujući…
-Dario, zastani malo, da vidim nebo iznad tvoga grada! – rekla je Jelena, dok sam ja, uzbuđen svim što se dogodilo, a najviše njezinom blizinom, žurio prema gradu.
-Nije vrijeme za to, jednoga dana kada moj grad bude slobodan…? – odvraćao sam Jelenu od nakane.
-Dobro, ali obećaj da ćeš me, čim oslobodite grad, pozvati da dođem! – umiljatim glasom, pored samoga uha, šaputala je Jelena. Osjećao sam njen dah, njen miris…
-Dario, gdje me voziš? – smirenim glasom, kao da se poznajemo godinama, upitala je Jelena.
-Jelena, bit ću iskren, ne znam što ću s tobom? Što želiš od mene? Znam da ovakva pitanja ne postavlja pravi muškarac, ali možda i ja nisam pravi, nisam onakav kakvim si me u svojoj mašti, možda, stvorila? Sjest ćemo u ovaj kafić, razgovarati na miru, nisam spreman za nepromišljene avanture i, što uopće mi jedno o drugome znamo. Što ako sam ja oženjen, ako imam djevojku, jesi li razmišljala o tome prije nego si krenula ovamo? – glasno sam postavljao pitanja začuđenoj djevojci zaustavljajući auto pred kafićem.
-Dario, sviđaš mi se, zaljubljena sam u tebe, znam da nisi oženjen, ne znam imaš li djevojku, ali boriću se za tvoju ljubav. Ti si me naprosto opčinio od prvog trenutka kada sam te vidjela. U mome životu, makar mi mnogi ne vjeruju, nije još postojao pravi muškarac, niti sam, do susreta s tobom, osjetila što znači biti zaljubljena. Možda je tebi moje ponašanje čudno, ali, prvi put sam dopustila da me vodi srce, da ono zapovijeda razumom, ali nikada se neću kajati, jer sam sigurna da te volim. Ako sam pokucala na pogrešna vrata, povući ću se i patiti, odbolovati svoju ljubav, ali da nam ovo bude i zadnji susret, nikada ne bih mogla zaboraviti tvoj pogled, ljepotu koja iz tebe zrači. Sve sam ti rekla, a ja znam da ti nisi navikao da žene budu ovako izravne, no, ja ne mogu sama sebe lagati, a da budem iskrena, ne mogu niti čekati da se ti odlučiš staviti karte na stol. Amen! – počela je govoriti tiho, a onda sve glasnije, gledajući mi u oči i prateći promjene na mome licu, kada smo sjeli u kut gotovo praznoga kafića.
Otvorio sam srce pred Jelenom, ispričao joj cijeli svoj život, djetinjstvo, mladost, život u Zagrebu i svoju vezu, svoju veliku ljubav prema Branki, koja još nije prestala. Priznao sam joj da me stalno iščekivanje vijesti o njoj iscrpljuje, da sam često nemiran, razdražljiv, da je na mene mnogo utjecala i okupacija moga grada, život na ratištu u stalnoj opasnosti… Prvi put od rastanka s Brankom, od početka rata, pred nekim sam se ispovjedio. Slušala je bez riječi i sjedeći mi sučelice, držala moje ruke u svojima.
Ispovijed mi je donijela veliko olakšanje, osjetio sam neku novu, meni do tada nepoznatu snagu u sebi.
-Jelena, želim te kao muškarac, sviđaš mi se, ali ne mogu reći da sam zaljubljen u tebe, da si žena moga života. Ne želim te povrijediti, ali želim s tobom biti, bez ikakvih uvjeta i obećanja – rekao sam to i privukao Jelenu k sebi. Prepustila mi se. Ljubili smo se u tom zamračenom kutku, ne obazirući se ni na što, na primjedbe rijetkih gostiju, jer smo pozornost privlačili i maskirnim uniformama, a ponašali smo se kao školarci.
Dva dana sam proveo s Jelenom. Bila je presretna. Rastali smo se, ali tek pošto sam Jeleni obećao da ću doći u Zagreb za Novu godinu, jer je odmah nakon praznika Jelena trebala putovati u Italiju. Na ratištu sam počeo brojiti dane do Nove godine, ali i sam sebe preispitivati što je to što osjećam prema Jeleni: prava ljubav ili avantura. Bio sam siguran: Branku sam još uvijek volio, ali na Jelenu često mislio, stalno sam u sjećanju vrtio film o Jeleni. Ponekad, u mirnim noćima, sjećanje je bilo tako živo da sam osjećao Jelenin dah, da sam čuo njen glas. Trgnuo bih se, a onda pokušao prisjetiti se Branke. Nije mi uspijevalo u mislima vidjeti njen lik, blijedio je, gubio se. U takvim trenucima ljutio bih se sam na sebe – i ponovno vidio Jelenu.
Novu godinu dočekao sam s Jelenom. Samo nas dvoje u njenom raskošnom zagrebačkom stanu. Jelena je zatim otputovala u Milano. Pisma iz Milana stizala su redovito, a ne bez stida, priznajem, stizao je i novac. Krio sam to od svojih suboraca, ali pisma i česte telefonske pozive nisam uvijek uspijevao skriti. Jelena je slala i svoje slike i slike iz talijanskih novina gdje su pisali o njoj. Pet slobodnih dana tijekom ljeta Jelena je željela da provedemo na Jadranu. Ja sam predložio Zagreb, njen stan, jer more nisam volio, a ni plivati nisam znao. Kako to priznati Jeleni?! Sigurniji sam na kopnu, a Zagreb sam volio i uvjerio sam Jelenu da će nam ljepše biti tamo. I bilo nam je lijepo! Još da Jelena nije, makar i u šali, spominjala zajedničku budućnost. Ja bih uvijek odšutio njenu priču i upite, jer sam čvrsto odlučio da se, dok ne saznam za Brankinu sudbinu, ne želim vezati čak ni obećanjima.
Bilo je predbožićno doba, a ja sam za Božić trebao dobiti dopust od desetak dana. Namjeravao sam uspostaviti vezu s Jelenom i te dane provesti s njom. Bio sam već zaokupljen razmišljanjima o njenom toplom zagrljaju, o mirisu njenog tijela i možda baš zato – jednoga popodneva oprez je popustio i ja sam se našao u unakrsnoj vatri. Svuda oko mene zviždali su meci, a tada sam osjetio nemoć u nogama. Posljednje čega se sjećam jest moja vruća krv koja se puši i ostavlja crveni trag po snijegu. Bijela i crvena boja titrale su pred mojim očima…Probudio sam se u bolnici.
-Što je s mojim nogama? – bilo je prvo što sam upitao. Majka je okrenula glavu, a otac i brat su mi prišli.
-Dario, bit će sve u redu, važno je da si živ! – rekao je otac, a majka je prišla i uhvatila me za ruke.
-Hvala Bogu da si živ, da ti čujem glas! – kroz plač me ljubila majka.
-Mnogo si iskrvario mladiću, stigao si u posljednji trenutak. Zahvali Bogu i momcima koji su te nosili tri kilometra. Sada je sve u redu. Odmori se do sutra, pa te otpremamo dalje – čuo sam kako govori liječnik, odmičući majku od moga kreveta.
-Što je s mojim nogama? – ponovio sam pitanje.
-Sedamnaest metaka je prošlo kroz njih, tri još nismo izvadili, ali vjerujem da će biti sve u redu. Medicina je danas čudotvorna, samo se ti odmori i ne brini za noge, bit će sve u redu – govorio je doktor, a ja sam znao da nije u redu i da mi riječi utjehe neće vratiti noge, ali želio sam samo znati imam li ih, bez obzira hoću li moći na njima hodati. Zbacio sam pokrivač naglim pokretom ruke i – vidio bjelinu: bijele zavoje od kojih se nije moglo vidjeti što je s nogama. Majka je i dalje plakala, otac me nijemo gledao, a brat je pogledom šarao po plafonu.
Tri mjeseca sam proveo na bolničkim krevetima, ne znam koliko sam operacija imao, najčešće nisam bio svjestan ničega, živio sam u nekom bunilu, a u rijetkim trenucima prisebnosti molio sam brata, koji je stalno bio uz mene da nikome ne govori gdje sam i u kakvom stanju. Nisam želio da me bilo tko posjećuje, a razmišljao sam kako bih radije umro nego da me Jelena vidi u tako bespomoćnom stanju i depresivnom raspoloženju.
Deset dana su me doktor i brat nagovarali da pokušam s kreveta prijeći u invalidska kolica. Nisam to želio, nisam to mogao, jer sam osjećao takvu snagu u sebi da bih mogao trčati, a znao sam da jedne noge nemam do koljena i da se na drugu ne mogu osloniti.
-Dario, mi smo učinili sve što je potrebno, sada trebaš u toplice na rehabilitaciju koja će potrajati dugo. Moraš biti hrabar i uporan pa ćeš jednoga dana ponovno hodati. Ako ne želiš sići s kreveta, nitko ti ne može pomoći – rekao je jednoga jutra glavni kirurg, nimalo ljubazno, štoviše, gotovo ljutito.
Snijeg se topio kada sam dovezen u toplice. Osjećao sam dolazak proljeća, to sam prvo primijetio kada sam se našao izvan bolničke zgrade. Osoblje u toplicama bilo je uistinu ljubazno, no ništa me nije moglo raspoložiti, izvući iz turobnog razmišljanja. Ni česte posjete roditelja, brata i suboraca. A vrijeme je neumitno prolazilo. Kroz prozor sam promatrao – do jučer siva stabla sada su ozelenjela, propupala, a miris proljeća širio se na sve strane. Ponekad, ali uistinu rijetko, pomislio bih na Branku i Jelenu. Za Branku se još ništa pouzdano nije znalo, a iz novina sam saznao da se Jelena vratila u Zagreb i da radi u poznatoj modnoj agenciji. Dva puta sam je vidio i na televiziji. Jesam li ispravno postupio kada sam zabranio svima da joj kažu gdje se nalazim? Nisam želio njezino sažaljenje, a nisam mogao vjerovati da bi me prihvatila ovakvog kakav jesam
Jedne subote ravnatelj toplica je najavio dolazak nekih pjevača u posjetu ranjenicima. Zamolio nas je da svi budemo u predvorju. Tu je već bila strka, gosti su dolazili, sve poznate estradne osobe. Ravnatelj je prišao mikrofonu pozdraviti goste, a do njega je stajala Jelena.
Sjećanja su navrla i počelo mi se magliti pred očima. Da sam mogao, tada bih pobjegao, skrio se, ali, stiješnjen među drugim invalidima, nisam imao prolaz. Jelena je počela govoriti, pozdravljati nas u ime gostiju, a mene je oblio znoj. Jelena je plesala pred mojim očima, bila je prekrasna, kao vila. A kada je počela pričati o svojoj ljubavi s vojnikom, koji se nije plašio granata, a uplašio se nje – Jelene, sakrio se, pobjegao i ona ga danim traži i neće odustati, pomislio sam da me netko odao, jer Jelena je rekla da se njen dragi zove Dario. Zaplakala je, a potom se prolomio pljesak, jer je poznati pjevač stao za mikrofon. No, oči svih ranjenika, a i ravnatelja bile su uprte prema meni, a zatim se prolomilo “Dario, Dario, imamo Darija, Jelena, Jelena…”. Zatvorio sam oči i počeo mahati rukama, kao da sam htio sve otjerati od sebe, a tada sam osjetio nježni dodir na ramenima, a potom zagrljaj koji je dolazio meni iza leđa. “Netko mi je namjestio stupicu”, pomislio sam, osjetivši Jelenin miris i njen dodir. Ništa nisam mogao reći, jer Jelenine usne već su bile na mojima. Nastala je grobna tišina, samo su se čuli njeni poljupci i moje mumljanje. Svi su gledali u nas, a ja sam pokušavao Jelenu zaustaviti, nešto joj reći, ali nisam uspio.
Nikada nisam uspio doznati je li me netko od mojih izdao Jeleni ili je ponovni susret bio slučajan. Nisam želio da ostane sa mnom, a Jelena nije željela otići. Ja sam, zahvaljujući njoj, želio ozdraviti, biti ponovno veseo i uspjelo mi je.
Od Jelene se nisam odvajao ili bolje reći, ona me nije puštala od sebe. Na lijevoj nozi imam protezu – tehničko pomagalo umjesto potkoljenice, a desna mi je “skrpljena” i na njoj normalno hodam. Dakle, rane na tijelu bio sam zaliječio, zaljubio se u Jelenu i uživao s njom, ali rana na srcu zbog Brankine sudbine još je bila bolna.
Potkraj 1994. godine moj grad je oslobođen. Uskoro je počelo iskopavanje masovne grobnice. Među prvim raspadnutim tijelima prepoznata je Branka, moja prva, moja velika, neprežaljena ljubav. Uz Jelenu, punu razumijevanja, to saznanje sam lakše podnio. Bez Jelene sam bio na Brankinom pokopu, htio sam se boriti sam sa sobom, vidjeti jesam li sposoban, bez Jelenine pomoći, to preživjeti.
-Dario, ljubavi, pa već pola sata ležim tu pored tebe. Ili si zaspao ili o nečemu važnom razmišljaš. Ako je to o našoj budućnosti, neću ti smetati, samo ću ljubiti tvoj dragi vrat, tvoje ruke… Ljubiti, jer si mi sve na svijetu, jedina moja ljubav – cvrkutala je Jelena.
www.tomislavnews.com/ Iz romana “Zatišje”
