Mnogi se sjećaju vremena, ili im je to poznato iz priče, kako se prije otprilike pola stoljeća u duvanjskom kraju, a i u mnogim mjestima, dok još nije bilo ni struje ni vodovoda, sva kućna čeljad pila vodu iz jedne posude, drvena bukare, a kasnije staklene čaše, one s ručkom, a dok su djeca, e da ne bi razbila čašu, pila iz lončića, onih bijelih ili plavih s bijelim točkicama.
U obiteljima je tada, često, zajedno živjelo i više od deset osoba, po tri generacije.
U jednu takvu mnogobrojnu obitelj dođe fratar podijeliti, kako je i red u katoličkim kućama, Božićni blagoslov, kada su sva čeljad na okupu. Bila je, naravno, i baba, koja se uvijek bolkala, bila neka “peka”, jer je uvijek nešto izvolijevala. A vodu je i iz drvene bukare, a kasnije i iz velike čaše, krigle, naginjala tako da je uvijek pila na mjestu gdje je ručka, znajući i videći da nitko tako ne pije. Počesto bi i prolila, ali nikada nije htjela piti “kako Bog zapovida” i kako su druga čeljad pila “da se ne bi mlada i manetna zarazila”, tako su joj prigovarali ostali.
Dakle, blagoslovi fratar obitelj i po običaju pitaju ga, ne kao danas što će popiti, nego hoće li popiti čašicu rakije ili vina. “Ja ću samo čašu vode, ako imate, malo hladnije”, odgovori fratar.
Kad mu donesoše vode, omira fratar čašu, gleda u bolesnu babu, još nekoliko starijih osoba, zna da svi piju iz te čaše, pa okrenu čašu i poče piti tamo gdje je ručka, pretpostavljajući kako nitko tako tako ne okreće čašu kad pije.
“Vidi, vidi, vid’te pratra, pije vodu isto k’o i naša baba, a mi se njoj rugamo!”, glasno reče jedno od djece gledajući kako se fratar odjednom zagrcnu.
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
