Vrijeme je to 70-tih godina prošloga stoljeća, kada se obuća : cipele, patike, sandale, čizme… nisu kupovale svake godine, nego se kupovale za broj više pa da budu i za dogodine…
Sredinom proljeća kad u duvanjskom kraju zatopli, mi, gimnazijalke iz duvanjskih sela, izuvale smo čizme, većinom gumene, i vadile iz ladica lanjsku proljetno-ljetu obuću, a samo su sretnice kupovale novu.
Sunčanog jednog dana dođe razrednik i reče tužnu, a za nas sretnu vijest (Bože prosti): nastavnica kemije je bolesna i nećemo imati sljedeći sat. Tko veseo, tko radostan, a mi oboje!
I po običaju, na kavu, ma ne kafić, nego kod kolegice u kuću koja je najbliža školi. Njezini starci u Njemačkoj, baba sama kod kuće. Kulturne kakve nas je Bog dao, sve se izujemo ispred vrata i strpamo u kuću.
Baba dobrodržeća stavlja vodu za kavu , muti sok i govori unuci:
“Dolazio je stric i reko da mu iznesem prid kuću vašu staru obuću, a ima je na tavanu, odniće u Karitas, skuplja pratar za siromašne. Dok ja skuvam curama kavu, ti snesi obuću, saće on“.
„Ajde baba ti i obuća, ne mogu ja sad na tavan, moramo se vratit brzo u školu, de tu kavu, zakasnit ćemo“, govori kolegica i vadi čajne kulutiće, babine sigurno, čim baba koluta očima.
Na brzinu iskapišmo kavu, popišmo mutalja, po jedan dva čajna uzele u ruku, pogled na sat: uh, brže, sad će zvonit. Istrčašmo pred kuću, kad, imaš što ne-vidit, nigdje obuće?!
Utom stiže stric i viče:“ Baba, odnio sam ja onu obuću, drago pratru, kaže vidiš ti kako duvanjski svit dobro živi, sve novu obuću donosi u Karitas. Zahvali mi, a i ja se nešto čudim naku lipu obuću daješ Karitasu, a mogle su cure još je nosat!“
Skontale mi, skonto i stric, baba kose čupa, aj, aj, Bog te smirio, pa tko tužan, tko žalostan, mi oboje. Ja nađoh neke papučetine, pa trka do crkve. Neke cipele i tene nađoh, a za neke je bilo kasno „otputovale“.
Sada smo mi, tadašnje gimnazijalke, ozbiljne gospođe, ali kad se sjetimo kako nas stric izu prasnemo u smijeh, haha.
Anegdota je ovo iz nedavne duvanjske prošlosti, doduše iz prošloga stoljeća, koju nam ispriča jedna od bosonogih gimnazijalki, pa ako ona ne govori istinu, neka je demantiraju ostale sudionice.
A babi i stricu odavno su rekli pet Očinaša za pokoj duše.
www.tomislavnews.com/ Foto ilustracija
