Još je malo više od dva tjedan do dolaska proljeća, a cijela ova zima nekako mlaka, ni velikih snjegova, ni ledova, više sliči jeseni nego nekadašnjoj duvanjskoj zimi. Treba se malo nasmijati ovom oblačnom, kišnom i bezličnom danu, a najbolje je anegdotama, šalama na vlastiti, duvanjski račun.
NEKADA SE NIJE SMJELA NAČETI KISELINA, A DANAS BOMBONIJERA
Legenda kaže da je nekada davno jedna djevojčica morala glumiti da je boli i otišla ranije u postelju, jer ju je stariji brat ucjenjivao kako će je kazati materi kad dođe s njive jer je bez pitanja načela kiselinu u bukari. Tako će joj vratiti milo za drago jer je i ona njega odala babi jer je slamkom probušio kajmak u loncu punom varenike i tako popio više od pola, a da se nije primijetilo dok nije trebalo izmesti mlijeko, pa baba pokupila kajmak u stap.
Aktualna priča kaže kako je hrabra majka Duvanjka, nakon kraćeg razmišljanja, svojoj djeci odmah, čim ju je dobila od tetke iz Švicarske, načela veliku bombonijeru, unatoč lijepom šarenom papiru u koji je bila umotana i prijekornim pogledima svekrve.
Zlobnici kažu da ju je odmotala kako bi vidjela sliku na bombonijeri, učinilo joj se da je ona goblenska, a onda je, sasvim slučajno, vidjela da joj baš taj dan istječe rok trajanja. Već je bila večer, a nije se sjetila nikakve prigoda da je odnese iz kuće i nekome daruje, ustvari “uvali”, jer ona ti nikada, kao, ne gleda rok trajanja! Na iznenađenje i radost djece, a na najmanje tjedan dana svekrvine šutnje i škripe socijalnim zubima!
ŽENA KOJA JE VOLJELA GUŽVU
-Uvik mi je bilo drago biti među mnogo svita, naroda, volila sam derneke, sila, gužve svake vrste, samo da sam među svitom i da se tiskam, probijam kroz narod. Odavno je nestalo oni gužava kad stane autobus na stanici, a desetke ljudi navale uć u njega. Ja bi se tiskala u svaki, a kad bi došla na vrata autobusa pitala bi konduktera iđe li taj autobus za moje selo i kad bi dobila odgovor da nije, vratila bi se opet kroz gužvu i tako nastavila tiskati se do vrata u svaki autobus, haha. A znala sam po šoferu kojim autobusom trbam putovat do svog sela, ali volila sam te gužve, još liti, po vrućini.
Znam da ćete pomislit kako ima svakakvi bolesti, ali odavno ne putujem autobusom, imam svog vozača i njegovo auto i nedostaje mi autobus, a ne mogu od sramote putovat autobusom kod dva auta u kući, a više i nema oni lipi nekadašnjih gužava isprid autobusa. Donekle me na tu gužvu podsjete oni redovi isprid dokturski soba u bolnici, nije neka gužva, ali mene veseli i obično ustupam misto i mlađim i starijim, meni se ne žuri, zabavno mi, a svi mi zahvaljuju.
A neki dan je bila velika gužva prid vratima “mog ” doktura, kad se pojavi on-doktur i probija se ući u ordinaciju, kad spazi mene! Uze me za ruku, izvede iz gužve i zavede u jedan ćošak na ganjku.
-Gospođo draga, Vi imate njemačko osiguranje, nije Vama potreba gužvat se s tim svijetom, evo vam broj telefona moje privatne ordinacije, kad god me nazovete ja ću vas primit i pregledati-reče dobri doktur i dade mi jedan cedulji sa svojom adresom i brojem telefona.
Kud baš mene ugleda kod tolikog svita?! Di ću sada u gužvu, dragi dokture?
www.tomislavnews.com/(lj.)/Foto ilustracija
