Stoj(a)n(ov)a kuća
kad je u zajedničkoj pradidovskoj stojnoj kući postalo tisno
odlučilo se praviti novu kuću
svi
(i malo i veliko)
u brdo odvaljivati kamen
po sto puta iz brda do kuće
s kamenom na zaprežnim
kolima željeznih kotača
klesalo se
danima
mjesecima
tvrdi žestac ne da u se
muški tukli špicom i čekićom
dok dlanovi ne prokrvare (ne da žestac u se)
ženskadija miješala malter
dok dlanovi ne popucaju
dizalo se kamen
dok jagodice ne poplave
valjalo je dom sagraditi
valjalo je u šumu
građu svući
grede sasjeći
japiju namiriti
i još sto drugih čudesa
okna, vrata
postelje i kolijevke
svilo se gnijezdo
u vr’ duvna ravna
rađalo se i umiralo
umiralo i rađalo
otac i sin
djed i unuk
iz iste kolijevke poletio
kroz isti život proletio
na istu postelju sletio
i (bogu) uzletio
preturilo se svašta
osmijehe suzama zalijevali
zalogaje znojem natopili
svaku pjesmu kuknjavom otpjevali
svaki dan krunicom završavali
rađalo se i umiralo
umiralo i rađalo
neki koji su iz nje poletjeli
su se i vraćali
a neki se nikada nisu vratili
neki su letjeli do galicije, do monte melette
drugi i do staljingrada i do olovnoga grada
a neki nisu ni nemilu mitili
a ima ih i koji su probali jesu li
sjeverna mora slanija od južnih
i dokle se može na istok a dokle na zapad
ima li kraja ovoj suznoj žlibini
ili je zemlja stvarno okrugla
nekima je postalo tisno
pa su nove stojne kuće pravili
neki ovako
neki onako
uglavnom svi su je ostavili
eno je i sad
stoj(a)n(ov)e kuće
stoji
iako u njoj nitko ne stoji
samo sjene i
paučina po posteljama i kolijevkama
i uspomene
samo uspomene
uspomene koje se pred san javljaju
uspomene iz kojih tonućega u san
dozivaju oni
koji su već mitili veliku mitnicu.
Autor: Ivan Baković
www.tomislavnews.com