Gdje ste sada sokolovi moji?
Pamtite li one teške dane?
Kad smo skupa jedan uz drugoga,
Domovinom ganjali dušmane.
Govore mi da ste usamljeni.
I nitko vam utjehu ne pruža,
Pute su vam obasuli trnjem,
I spremaju omču mjesto ruža.
Onu iskru ne daj da vam gase,
Što je sjala u svitanje dana.
Kad smo nekad jedan uz drugoga,
Domovini bili zadnja brana.
Znam, teško je gledati kad vuci,
Sa istoka, sjevera il’ juga,
Napadaju na svetinje naše,
Sa zapada bije bijela kuga.
Ti se ne boj, bojovniče brate!
To je samo priviđenje trena,
Nemoj samo da te u svitanje,
mjesto budna, zateknemo snena.
Budi isti, kao što si nekad.
Čvrsta stijena, kao granit kamen.
Ne daj da iz srca ti izbrišu;
Vjeru, Krista, Domovine znamen.
Ako sam te vratio u javu,
Namjera je iskrena i čista.
Samo kroči uzdignutog čela,
Domovina neka nam zablista.
Mi smo časno odradili svoje!
Puti naši bili su bez cvijeta.
Iz pepela uskrsla je ona,
To mnogima i dan danas smeta.
Dugom cestom kada te ponesu,
I kad zaspiš, buditi te ne ću.
Bili cvitak na grob kad donesem,
Bez suza ću zapalit ti svijeću!
Vratit ću se i obići staze,
Kao nekad, one teške dane.
Samo strah me da prije svanuća,
Ovo staro srce ne zastane.
I dok zadnji otkucaji zvone,
Ja ću riječi šaptati u sebi.
Bože, primi svog grješnog Hrvata,
Domovino, vratit ću se k tebi!
