Jednom davno, u raskošnom kraljevskom naselju poznatom po ružama, živjela je jedna blaga i mila djevojka po imenu Rosel, koju štakor zatrova svojim ugrizom. Ona bijaše simbol ljepote i mnogi su svoju ljubomoru iskazivali zlim djelima i kletvama koje su slali na nju. Najokrutnija prema njoj bijaše zla vještica po imenu Hermina koja je imala na tisuće štakora koji bijahu njeni pomoćnici. Iskazivala je ogromnu mržnju izazvanu ljubomorom. Ona bijaše nadobudna i smatraše da je najmoćnija od svih. Njezinog mračnog hihota svi su se bojali, a njime je sazivala svoje izaslanstvo zlih štakora. Mlada Rosel u dvorima je živjela sa svojim ocem, majkom i starijom sestrom. Iako je to kraljevstvo posjedovalo vrtlare koji bijahu zaduženi za raskoš vrtova, Rosel je iskazivala najveću ljubav prema cvijeću koje je krasilo kraljevske vrtove. Ona se posebno brinula za urednost istih, a najdraže cvijeće joj bijahu ruže.
Dvorski prolazi bijahu načinjeni od ruža penjačica, ogradu su tvorile visoke purpurne kraljevske ruže, a na sredini svake fontane nalazilo se raskošno ružino bogatstvo. Tim vrtovima svi su se divili, jer su zračili ljepotom i čudesnim mirisom, dok je njihova vlasnica bila skromna, povučena i mila Rosel, čiju je ljepotu nastojala učiniti mračnom zla gospođa Hermina. Ona se jednog predvečerja spustila na svom divovskom zaudarajućem šišmišu u vrtove mlade Rosel, svojim hihotom dozvala je vojsku štakora i opkolila dvor i vrtove. Zelenom magijom svog smaragdnog prstena uništila je raskoš purpurnih jarkih ruža i vrtovi postadoše mračni i goli. Svoju magiju i kletvu bacila je na dvor, a vođa štakora ugrizom je usmrtio princezu Rosel. Tog trenutka gromki i zao hihot sretne vještice Hermine odzvanjao je kroz duboke hodnike dvora. Prije nego što je magijom smaragdnog prstena nestala, zadovoljnim glasom je rekla da Rosel u život može vratiti samo ulje crvene purpurne ruže, ali njenom je magijom to odvratno cvijeće, kakvim ga je nazvala, uništeno. Zadnji primjerak toga cvijeta nalazi se u Paklenom rtu zla, gdje vlada njena magija i tko god pokuša uzeti tu ružu, pretvara se u jednog od tisuće njenih štakora. Golema tuga obuze dvor i dvorane zbog gubitka prekrasne Rosel. Njena majka, otac i sestra prolijevaše krupne suze, a nad dvorom se stvoriše mrki oblaci i strašne munje. I nebo plakaše za milom Rosel. Jedini spas toga trenutka bijaše ruža koja je postojala samo u Paklenom rtu zla, a ako bi je se pak pokušali domoći, postali bi dio vojske zlih štakora vještice Hermine. Ipak, zbog velike ljubavi prema njoj, njena obitelj i ostali dvorani odlučiše se i na taj strašan potez, ali uz plan da u Pakleni rt zla po posljednji primjerak ruže pošalju kraljevskog goluba. Što su i učinili. Kraljevskom golubu u kljun su stavili oštricu kojom bi prerezao ružu i uspješno je donio na dvore bez pretvaranja u zlog štakora.
Tako prođe dugo vremena i kraljevskog goluba ne bijaše, dvorani izgubiše sve nade za povratak mile i drage nasljednice, ljepotice Rosel. Već su mislili da je njihov golub postao dio ogromne vojske zlih štakora. Ipak, jedne rane zore, s izlaskom sunca pojavi se i golub s crvenom purpurnom ružom u kljunu. Miris božanstvene ruže probudi dvorane i njihovu veselju nije se nazirao kraj. Dražesnu Rosel vratiše u život uljem purpurne crvene ruže, njenog najdražeg cvijeta. Sreća koja je toga trenutka obuzela dvor bijaše čudesna,a zla Hermina ostade poražena u svom zlu i prokletstvu.
Autor: Ivan Višić, učenik 1.razreda Gimnazije Marka Marulića Tomislavgrad
www.tomislavnews.com/ Foto ilustracija
